Letak kao „metak“ – program srpske pobune iz 1971. godine

Hrvatsko proljeće 1970. – 1971. bilo je jedna od prekretnica hrvatske povijesti u drugoj polovini 20. stoljeća. Tijekom obračuna s hrvatskim reformskim pokretom u studenom i prosincu 1971. na udaru jugoslavenskog državnog vrha našle su se u prvom redu hrvatske kulturne ustanove, studentske udruge te sam vrh Saveza komunista Hrvatske (SKH). O tim događajima i sudionicima napisana su i objavljena brojna znanstvena istraživanja, memoarski zapisi te predočen velik broj značajne izvorne dokumentacije tadašnjih komunističkih struktura.

Glavni cilj vodstva SKH koncem 60-ih bila je preobrazba Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) na tragu dosljednog federalizma i uz postizanje više razine građanskih sloboda, pri čemu njegova nastojanja nisu bila dezintegracijska u odnosu na SFRJ niti asimilacijska prema Srbima u Hrvatskoj ili pak ekspanzionistička prema drugim republikama. Savka Dabčević Kučar, tadašnja predsjednica Centralnog komiteta SKH, upozoravala je vodeće osobe jugoslavenskog političkog sustava, da prava opasnost ne prijeti od jačanja republika niti od liberalizacije društvenog života, već od velikosrpske ideje. Doista, istovremeno s hrvatskim reformskim nastojanjima, kod srpskog stanovništva u Hrvatskoj jačalo je protivljenje politici hrvatskog republičkog vodstva, uz istodobno traženje većih političkih i kulturnih prava. Tako su, prema pisanju Hrvatskog tjednika, članovi pododbora Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ zatražili u drugoj polovini 1971. političku i kulturnu ravnopravnost Srba u sjevernoj Dalmaciji. Momčilo Kosović tražio je tada da se Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) „federativno uredi“, dok je Jovan Mlinar u ime svih sjevernodalmatinskih pododbora zatražio uvođenje posebnih nastavnih planova i programa za djecu srpske narodnosti.

Velikosrpski elementi koji su bili poraženi u Drugom svjetskom ratu prepoznali su tadašnja društvena previranja i sukobe kao priliku da ponovo očituju svoje ciljeve i pokušaju za njih pridobiti srpsko stanovništvo u Hrvatskoj. U dopisu sekretara Republičkog sekretarijata unutarnjih poslova SRH s kraja studenog 1971. zabilježen je jedan naoko malen i sporedan, ali dalekosežno značajan slučaj iskazivanja velikosrpske ideje. Naime, uosnovnoj školi sela Pađene (općina Knin) bila je povodom tadašnjegdržavnog praznika, Dana Republike, održana prigodna priredba. Oko ponoći 28./29. studenog 1971., uz ugašena svjetla, na pod školske dvorane bilo je bačeno oko 100 komada letaka s programatskim političkim sadržajem u potpisu kojih je bio vojvoda Momčilo Đujić, bivši zapovjednik Dinarske četničke divizije. Lokalna milicija uspjela je ondje zaplijeniti samo četiri letka, ali je, izvjesno istog dana, u jednoj gostionici, u Kninu pronašla i zaplijenila 16 takvih letaka. U letku je sažeto bila iskazana politička strategija koju će vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj pokušati ostvariti 20 godina kasnije.

Prva rečenica teksta zalagala se za „slobodu i jedinstvo srpstva… duhovno, kulturno i nacionalno jedinstvo srpskog naroda u svim srpskim zemljama Jugoslavije“. Takav zahtjev se uvelike podudarao s tvrdnjama koje su rujna 1986. bile iskazane u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti. Memorandum je, naime, tvrdio da su republičke granice razdvojile srpsku kulturu, a Srbi u Hrvatskoj bili izloženi asimilaciji, pa se stoga tražila uspostava punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda neovisno u kojoj se republici ili pokrajini nalazio. Takvo gledište težilo je centralizaciji jugoslavenske federacije koja bi omogućila Srbima kao najbrojnijoj naciji vodeći i dominantan položaj, a ista je u javnosti predstavljana kao borba za „očuvanje Jugoslavije“.

U tekstu letka se nadalje zahtijevalo da Srbi u Hrvatskoj „moraju dobiti svoju autonomnu pokrajinu sasvim pravima i suverenostima“ koje su tada imale srbijanske autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo. Takva ideja vladala je u djelovanju vodstva Srpske demokratske stranke i drugih srpskih aktivista tijekom 1990. kada je autonomija srpskog naroda postala zaglavni kamen agresivne velikosrpske politike koja je ratne 1991. dovela do stvaranja srpske paradržave na okupiranim područjima Republike Hrvatske (RH).

U sljedećoj rečenici letka napisano je da „svako odvajanje republike Hrvatske iz Jugoslavije automatski povlači … odvajanje srpske autonomne pokrajine iz republike Hrvatske i njezino priključenje u sastav Bosne i Hercegovine.”. Srpski pobunjenici su odmah po proglašenju 25. lipnja 1991. suverene i samostalne RH poduzeli upravo takav korak. Naime, predstavnici Srpske autonomne oblasti Krajine (SAO) i Zajednice općina Bosanske krajine (sa srpskom većinom) donijeli 27. lipnja 1991. u Bosanskom Grahovu deklaraciju o ujedinjenju što tada ipak nije bilo u stvarnosti provedeno. Nešto kasnije, početkom rujna 1991., u konceptu Vlade SAO Krajine za pregovore o novoj zajednici jugoslavenskih naroda predloženo je, kao jedna od mogućnosti, ujedinjavanje SAO Krajine s Bosanskom krajinom i stvaranje posebne federalne jedinice – Ujedinjene krajine. Pokušaji sjedinjenja dviju srpskih paradržava na okupiranim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine bili su, bez stvarnog učinka, pokušavani u više navrata, sve do ljeta 1995. godine.

Na koncu, u posljednjoj rečenici ovog letka, najavljeno je da će, u slučaju oružanog sukoba unutar Hrvatske, Srbima priteći u pomoć „cjelokupno i ujedinjeno srpstvo u Jugoslaviji i slobodnom svijetu stajat će tvrdo uz svoju braću u republici Hrvatskoj i po cijenu života ili smrti borit će se za krst i slobodu srpstva“. Doista, nakon intezivne mobilizacije javnosti koncem 80-ih u čemu su prednjačili srbijanski mediji masovne komunikacije koji su predstavili srpski ultranacionalizam kao odgovor na jugoslavensku krizu i u kojoj je, pored ostalog, učestalo u vrlo negativnom smislu prikazivano i Hrvatsko proljeće 1971. (nazivano „maspok“ – masovni pokret), značajan broj Srba iz Srbije i njezinih pokrajina, te onih iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, podupro je i sudjelovao 1991. u masovnoj oružanoj agresiji na RH.

Prikazani sadržaj letka i mjesto njegova pronalaska potvrđuju da je Kninska krajina bila utočište velikosrpske ideologije na tlu Hrvatske, ideologije koja je bila trajan protivnik svakoj hrvatskoj državnoj cjelovitosti i samostalnosti, kako onoj za koju su se zalagali hrvatski proljećari u sklopu jugoslavenske federacije i tadašnjeg međunarodnog poretka, tako još više onoj koja je 1990. bila utemeljena demokratskim putem, a potom obranjena u godinama Domovinskog rata.

Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija