Zločini pobunjenih Srba i JNA nad civilnim stanovništvom pakračkog kraja

Bivša općina Pakrac imala je izrazito složen nacionalni sastav. Srbi i Hrvati bili su najbrojniji, zatim su postojale češka, talijanska i mađarska nacionalna manjina, dok se dio stanovnika izjašnjavao kao Jugoslaveni. Iako je većina naselja uglavnom bila nacionalno „čista“, u mjestima gdje se nalazio određen broj stanovnika neke druge nacionalnosti, uglavnom nesrpske, događali su se ratni zločini. O zločinu u Logoru Bučje već je puno toga napisano – kroz njega je prošlo tristotinjak logoraša, od kojih su posmrtni ostaci trojice identificirani, dok se za tijelima njih 21 još uvijek traga. Za ovaj zločin osuđene su samo dvije osobe, izvršitelji kaznenih djela, dok su njihovi nalogodavci i dalje na slobodi.

Prvi zločin nad civilima na pakračkom području, ne računajući zarobljavanje i odvođenje civila u Logor Bučje dogodio se krajem kolovoza 1991. godine. Tada su pobunjeni Srbi u Strossmayerovoj ulici u Pakracu masakrirali uglavnom civile starije životne dobi. Strossmayerova ulica u Pakracu nalazi se između katoličke crkve i kapelice sv. Josipa, a na povišenom dijelu istočno od nje nalazi se šuma Kalvarija, koju su zaposjeli pobunjenici. S obzirom da su hrvatske snage u tom razdoblju bile izrazito malobrojne, nisu mogle osigurati zaštitu civilima u toj ulici što su teroristi iskoristili kako bi počinili ovaj mučan zločin. Ovaj pokolj u samom gradu nepoznat je široj javnosti, a i sam broj žrtava sudeći prema dostupnim izvorima, nije nedvojbeno definiran. Križan i Benković, pozivajući se na privatnu arhivu Z. Milera, navode da je u Strossmayerovoj ulici ubijeno 18 civila, dok je u Obrazloženju Tužbe Republike Hrvatske protiv Republike Srbije zbog povrede odredbi Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida poimence navedeno 10 osoba, svi starije životne dobi. Taj popis civilnih žrtava u bivšoj općini Pakrac iz 1996. koji se nalazi u Obrazloženju Tužbe sadrži i 17 neidentificiranih tijela, stoga je vjerojatno da je podatak o 18 ubijenih civila točniji s obzirom da je recentniji. U susjednoj Gundulićevoj ulici također krajem kolovoza i tijekom rujna, prema podacima iz Obrazloženja Tužbe ubijeno je šest osoba, dok su dvije osobe otete i ubijene u Logoru Bučje. Međutim, s obzirom na velik broj neidentificiranih žrtava, kao i prilično neprecizno navođenje mjesta pronalaska tijela, ove brojeve treba uzeti sa zrnom soli.

Sljedeći veliki zločin dogodio se u Donjem Čagliću južno od Lipika. Južni dio sela bio je naseljen pretežno srpskim stanovništvom, dok je sjeverni bio pretežno hrvatski. Malobrojni branitelji u selu sprječavali su zauzimanje sela i dominantnih položaja iznad Lipika. Pred naletom JNA malobrojni branitelji se povlače, a JNA i pobunjeni Srbi 2. listopada zauzimaju cijelo selo. Tom prilikom ubijaju 10 civila – Anku Marošević (65), Zoru Barbaču (65), Đuru Žilija (63), Paulinu Žili (56), Zlatka Hrunku (36), Ružu Sinjaković (70), Marijana Adžijevića (73), Anku Zanetti (74), Ivu Anića (57) i Baricu Žili (70), dok su četvero civila zarobljeno su dvojica od njih preminula u zatvoru – Petar Antunović i Stjepan Adžijević.

Već 12. listopada pobunjeni Srbi i JNA ulaze u dio Lipika, a u tom napadu stradavaju i mnogi civili. Ana Ivanović (77) ubijena je hicem iz snajpera dok je palila svijeću na prozoru. Josip Miovec (56) izašao je pred neprijateljske tenkove s podignuta dva prsta misleći da su hrvatski. Nekoliko dana kasnije izdvojen je od skupine civila te mu se gubi svaki trag. Neprijatelj je prilikom čišćenja bacio bombu u podrum u kojem se nalazila grupa civila te teško ranio Tereziju Klaić (72), koja je iznesena na nosilima. Njezina daljnja sudbina je nepoznata, a njezin sin dobio je obavijest da mu je majka preminula u bolnici u Banjoj Luci 29. prosinca 1992. godine. Slavko Mičić Lale zarobljen je tog 12. listopada i odveden na Bijelu Stijenu. Bio je srčani bolesnik te je zbog nehumanih uvjeta i nedostatka lijeka preminuo. Istog dana zarobljen je Dragutin Birač (60) koji je odveden na Gavrinicu i ubijen, kao i Ivan Oblak (61) koji je prvo odveden na Bijelu Stijenu te potom u Logor Bučje. Tamo je od teške upale pluća pao u komu te je iznesen iz ćelije nakon čega mu se gubi svaki trag.

Mnogi civili ostali su živjeti u okupiranom dijelu Lipika te su za vrijeme okupacije ubijeni. Ivan (56) i Marica Funjek (46) izdvojeni su iz grupe civila i odvezeni u Kričke gdje im se gubi svaki trag. Jela Turuk (70) također je nestala tijekom okupacije, Mara Šimunek (74) i Evica Mikulić zapaljene su u svojim stanovima. Ivan Mareković (77) ubijen je ubrzo nakon okupacije dijela Lipika jer mu je sin bio predsjednik HDZ-a Lipik, dok je njegova supruga Katarina (79) ubijena prilikom povlačenja pobunjenika iz Lipika. Jaga Mareković (90) i Slavko Varat (55) također su ubijeni, a njihova tijela nisu pronađena. Eva Ljevaković (79) preživjela je okupaciju teško ranjena i bolesna te je po oslobođenju Lipika prebačena u bolnicu u Zagreb gdje je preminula od sepse nekoliko dana kasnije. Nakon okupacije ostatka Lipika 28. studenog 1991., pobunjenici su u Crkvenoj ulici ubili civile Nikolu (81) i Elizabetu Galko (70), Blaža (68) i Mariju Adžijević (60), Miju Tanača (81) i Mariju Rupčić (54).

U prosincu 1991. dogodio se zločin i u Veberovom sokaku na Gavrinici u Pakracu. Po naredbi Nikole Dragušina Nigera, Željko Sokolović i Nikola Đurić ubili su Vladimira (55) i Anu Zvonarić (50) te njihove susjede Ivu Latinskog (58) i Antuna Validžića (58). Kći Zvonarića, Marina i Marija Validžić, supruga Antuna Validžića, iako teško ranjene preživjele su masakr. Navedeni hrvatski civili živjeli su na okupiranom području dok ih nisu posjetili susjedi Sokolović i Đurić. Popili su kavu te je na izlasku iz kuće Sokolović ispalio dva rafala na civile, dok je Đurić u kuću bacio četiri ručne bombe. Nikola Dragušin i Mirko Đurić osuđeni su na 20 godina zatvora, dok se Sokolović utopio prilikom pokušaja bijega preko Save nakon operacije “Bljesak”.

Ovo su samo najveći i najokrutniji zločini koje su pobunjeni Srbi i JNA počinili na području Pakraca i Lipika. Naravno velik broj civila ubijen je i tijekom neprestanih granatiranja, ali i na drugim mjestima koja su bila okupirana. U sljedećem tekstu opisat će se stradanje hrvatskih civila u Pakračkim vinogradima. Poslije logora Bučje, taj pokolj je vjerojatno najokrutniji i najveći zločin nad civilima na pakračkom području u Domovinskom ratu.

NASLOVNA FOTO – Spomenik civilnim žrtvama Domovinskog rata u Donjem Čagliću (Compas.com.hr)

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.