Bože, žeže tvoja riječ
Ostavljen bijah negdje na putu, u rano poslijepodne, dok je Sunce bilo još visoko na obzorju i pretvaralo komadiće kamena u sitne glavnje što su mi žegle potplate i sušile pešnje. Polako se, na vršcima prstiju, kretah torijunima što vodijahu prema kućama u prančioku iz kojih nije dopirao ni najtiši zvuk. Bludjeh pogledom u potrazi za tračkom hlada i za nekom kruškom o kojoj mi zboraše starac što je odavna napustio ove strme laze. „O Bože, nek se dovrši pečalno ovo lutanje“, molih se riječima pjesnika dok su me opsjedale misli smućene od žege i trudne od svakodnevice jer ne bijaše nikoga i ničesa da ih ostudeni i odmori, da me prestanu peći i da se oslobode iz grla u kojemu su se zaplele od dugočasne šutnje i promukla vapaja. „O Bože, žeže tvoja riječ“, izažeh iz sebe dok se bližih prvoj kući na kojoj su škripale dotrajale škure bezuspješno ištući blisko lice da mu se potužim ili prolaznika da mi obriše potno čelo. Sam samcat i dalje hodih napuštenim selom dok napokon ne naiđoh na prosušenu krušku pod kojom bijaše plitak zdenac, rukom zagrabih vodu i sjedoh pod stablo. Napojena me umiri zmorac, sustalost me obori i usnuh da dočekam odlutalu braću. Kad otklopih oči, braća bijahu nada mnom, mjesto kruške hlad mi činjaše nagorjelo deblo, a u ustima ćutjeh vonj suhe zemlje. Zbunjen pogledom zaiskah zdenac, no ne ugledah ga. Tek iza ugla zapazih starca kako zakračunava vrata, pa i ja zauzlah jezik svjestan da me ni braća ne žele čuti.
Ići ću na istok dok ne umrem
Ne susrećem se prečesto s Ljubom Krmekom, no svaki mi susret s njim donese nešto neočekivano, a sudbonosno. U vrećici koja mi je tutnuo u ruke bijahu Stolačko kulturno proljeće i knjižica s ovogodišnje Vidoške pjesničke noći na kojoj je, i ne znajući, Veselko Koroman zapisao moje istraživačko geslo: Cijelo vrijeme što ga imam / s ovom zemljom ispod sebe. / Ići ću na istok dok ne umrem.
Pravoslavlje prije raskola, ekumenizam na djelu bez inovjeraca
U mojemu prodoru na istok zasad sam dospio do Svebarja. Prije četiri godine pisah o Svaču, napuštenomu gradu 25 kilometara sjeveroistočno od Ulcinja u Crnoj Gori, sjedištu drevne katoličke biskupije koja je bila sufraganska Barskoj nadbiskupiji. Povod je bio sukob tamošnjih pravoslavaca i muslimana na razvalinama negdašnje katoličke katedrale izgrađene dvjestotinjak godina nakon Crkvenoga raskola. Dok su se pravoslavci i muslimani tukli oko tuđe baštine, katolički su velikodostojnici šutjeli iako je vjernički puk (među kojim oko 3000 katolika hrvatskih korijena) rogoborio. Tako bilo, tako ostalo: Crkva šuti, narod mrmori.
Da na tu priču ne zaboravim, pobrinula su se nedavna bogoslužja na Rumiji. Prije dvadesetak je godina, naime, Srpska pravoslavna Crkva na prijevoju Sutorman na gori Rumiji nad Barom na mjestu drevne crkve vjerojatno posvećene svetomu Romanu podignula crkvu svetoga Romana Slatkopojca kako bi s toga mjesta rastjerala i pripadnike Crnogorske pravoslavne Crkve i katolike. Nije zgorega napomenuti kako toponimski lik Sutorman (lat. sanctus Romanus ‘sveti Roman’) upućuje na pripadnost te crkve kršćanskomu zapadu jer latinski nije bio bogoslužni jezik nijedne pravoslavne crkve, a bliskoistočni običaj da se neka crkva ili naselje učine još starijima novogradnjom, poznat nam je i iz Domovinskoga rata. Osim za divlje gradnje na arheološkome nalazištu i desante Srpska se pravoslavna Crkva specijalizirala i za antidatiranje povijesti, pa tako svojata štovanje Ivana Vladimira, dukljanskoga kralja koji je mučen 38 godina prije Crkvenoga raskola, kojega štuju katolici (iako u Katoličkoj Crkvi nije službeno kanoniziran), crnogorski pravoslavci i muslimani, a u čiju se čast sve do 90-ih godina prošloga stoljeća, kako navodi Vladimir Marvučić, na Rumiju iznosio križ o blagdanu Presvetoga Trojstva. S katoličke strane od velikodostojnika ponovno muk, a od puka mrmljanje i pogled upućen nebu.
Kako Tomko nije volio Baru
Kad smo već u Svebarju, dotaknimo se još jedne razmjerno nepoznate činjenice iz hrvatske jezične povijesti. Često, naime, u posljednje vrijeme spominjem Stjepana Krasića, kao nepravedno zapostavljena povjesničara hrvatskoga jezika. U desetome poglavlju knjige Počelo je u Rimu Krasić opširno piše o razlozima zbog kojih Bartol Kašić nije otisnuo prijevod Svetoga pisma. Po Krasićevim se riječima zamisao o prijevodu Biblije na hrvatski jezik začela u Dubrovniku. Za nju se osobito snažno zauzimao dubrovački nadbiskup Toma Celesio, koji je svoju nakanu iznio Zboru za širenje vjere. Dana 20. srpnja 1631. on je s barskim nadbiskupom Petrom Mazarekom pregledani prijevod Kašićeva Novoga zavjeta na hrvatski jezik odobrio i poslao na daljnju provjeru u Rim. Prijevod je iz Rima poslan na pregled bosanskomu biskupu Ivanu Tomku Mrnaviću, fra Rafaelu Levakoviću, isusovcu Antunu Renziju i rektoru crkve svetoga Jeronima u Rimu, Dubrovčaninu Antunu Deodatu. Glavnu su riječ, što potvrđuje i Vladimir Horvat, vodila prva dvojica. Osim jezičnih prigovora, Mrnavić su se i Levaković usredotočili na pitanje pisma smatrajući kako je Novi zavjet trebalo napisati glagoljicom ili ćirilicom, a ne latinicom. Osim Kašića osobno, njegov su prijevod od nezadovoljnika 1633. branili dubrovački i barski nadbiskup držeći pogubnim ako ga se ne objavi. Na njihovu je obranu Kašićeva prijevoda Mrnavić, među ostalim, odgovorio kako se dubrovački nadbiskup nema što miješati u jezično pitanje jer je rođenjem Talijan i slabo govori „ilirski“ uz kampanilistički prigovor da je prijevod „predubrovački“. Mrnavićevi su argumenti došli na plodno tlo, manje iz onozemaljskih, više iz ovozemaljskih razloga. Sveta je Stolica, naime, odbijanjem tiskanja Kašićeva prijevoda uštedjela popriličnu svotu, a ostatak je hrvatskih biskupa uglavnom mudro šutio kako ih netko ne bi zamolio za pokroviteljstvo. Kašić je objavom Rituala rimskoga (1640.) i lekcionara Vanghielia i pistule (1641.), na zamolbu svećenika i redovnika Dubrovačke nadbiskupije, ipak donekle ostvario svoj naum da Hrvati dobiju vlastiti prijevod Svetoga pisma. Ivan Tomko Mrnavić upisao se, pak, u kroniku hrvatskoga jala i ljubaznosti na vlastitu štetu kao osoba koja je za dvjestotinjak godina odgodila prijevod cjelokupnoga Svetoga pisma na hrvatski. Da ovaj odjeljak ipak ne bismo završili s gorčinom, naglasimo kako ova crtica iz hrvatske jezične povijesti, koju ponajprije dugujemo Stjepanu Krasiću i Vladimiru Horvatu (te Ivanu Jovoviću koji ju je predočio crnogorskoj javnosti), pokazuje kako je Svebarje u XVII. stoljeću imalo istaknutoga predstavnika, barskoga nadbiskupa Mazareka, u oblikovanju hrvatske jezične politike, čiji su se ciljevi, čudnim i zaobilaznim putovima Gospodnjim unatoč, ipak na koncu ispunili.
Odvažnost u anonimnosti
Budući da se javnost uskomešala zbog promjene imena matične mi ustanove, pa se čak i pomišlja da se ime (znam da tančim, ali ipak sam onomastičar, pa moram radi ugleda struke upozoriti kako ustanove imaju imena, a ne nazive) mijenja kako bi se prikrile nepoćudne radnje (Kako to da se HNK Šibenik nije dosjetio promijeniti ime da ne ispadne iz lige?), moramo i o tome napisati koje slovo (https://hrvatskonebo.org/2023/06/10/zasto-je-institutu-za-hrvatski-jezik-sada-promijenjen-naziv-zasto-to-nije-obrazlozeno-i-zasto-ta-promjena-prolazi-ispod-radara-javnosti/). Mala se, ali odvažna anonimna skupina zviždača očito prepala nemilosrdnosti jezičnoga redarstva toliko da je i negdašnju pokratu Instituta krivo zapisala (zapisali su IHHJ umjesto IHJJ). Stoga uime Protuterorističke jedinice Instituta za hrvatski jezik (nekoć i jezikoslovlje) obećavam odvažnoj anonimnoj skupini poznavatelja hrvatskoga jezikoslovlja i znanstvenih institucija da njezinim pripadnicima ni vlas s glave neće pasti ako se njezini odvažni, ali anonimni pripadnici ubuduće potpišu. Ujedno ih molim da mi na ovaj ili bratski portal gdje oni i/ili njima srodna skupina (Drugi se zovu skupinom jezikoslovaca, pa nije nužno da je riječ o istima.) također odvažno anonimno objavljuju svoja priopćenja ili se njihove misli uklapaju u nečije, jave jesu li mi oni prošli vikend otvorili prozor u uredu jer me peče savjest nakon što sam izvikao kolegu misleći da je to njegov (također anonimni) subverzivni čin. Uredništvu portala koji se usudio objaviti misli odvažne, ali anonimne skupine ujedno zahvaljujem što nas je uputilo na moguće sigurnosne propuste. Odsad ćemo provjeravati zatvaraju li se prozori.
