Džakula stajao iza političkog projekta stvaranja velikosrpske države u zapadnoj Slavoniji, kao i iza oružane pobune lokalnih Srba
Udruge hrvatskih branitelja proistekle iz Domovinskog rata iz Nove Gradiške obavijestile su nedavno javnost o Natječaju za dodjelu koncesije za djelatnost radija i opći program s frekvencijom 91,0 MHZ s nazivom područja i oznakom pod rednim brojem 6 – dio grada Nove Gradiške (D-NG), koji je raspisala Agencija za elektroničke medije. U samom natječaju nije bilo ništa sporno, no problematična je bila činjenica da se na natječaj za dodjelu koncesije javilo i Zajedničko veće srpskih opština putem Srpskog demokratskog foruma (SDF). Predsjednik SDF i predstavnik ponuditelja je Veljko Džakula, nekadašnji čelnik pobunjenih Srba koji za svoju ulogu u srpskoj pobuni i zločinima koji su se dogodili u zapadnoj Slavoniji, nikada nije kazneno odgovarao. Njegov uspon kao jednog od srpskih vođa započeo je dolaskom na čelo pakračkog ogranka SDS-a u lipnju 1990., zatim na mjesto potpredsjednika (a ubrzo i predsjednika) Regionalnog odbora SDS-a za Slavoniju i Baranju, krovno tijelo zapadnoslavonskog SDS-a koje je obuhvaćalo općinske ogranke stranke na području planiranom za buduću SAO Zapadnu Slavoniju. Kada je ona konačno i osnovana, Veljko Džakula je imenovan predsjednikom njezine Vlade. U prosincu 1991. pobunjeni Srbi proglasili su na okupiranom teritoriju Republiku Srpsku Krajinu, u čiji je sastav ušla i SAO Zapadna Slavonija – Veljko Džakula postaje potpredsjednikom Vlade novoosnovane države te ujedno i obnaša dužnost ministra privrede RSK. Džakula istovremeno ostaje prvim čovjekom na okupiranom području zapadne Slavonije, koja je prema teritorijalnom ustroju RSK bila jedna od njezine tri oblasti.
Upravo zbog toga branitelji su izrazili svoje negodovanje mogućnošću da nekadašnji srpski ratni lider dobije koncesiju za radio stanicu u Novoj Gradiški. Zahvaljujući akciji i angažmanu braniteljskih udruga iz zapadne Slavonije, posebice iz novogradiškog područja, Veljko Džakula koncesiju za radio stanicu nije dobio. Možda bi ishod čitavog slučaja izgledao drugačije da Džakulin politički prijatelj i saveznik i dalje obnaša dužnost na Pantovčaku, no ovako, branitelji su uspjeli dokazati da se radi o još jednom u nizu obezvrjeđivanja digniteta Domovinskog rata. Možda Veljko Džakula nikada nije osuđen za svoju ulogu tijekom Domovinskog rata, no to ne mijenja činjenicu da je on jedan od vođa srpske pobune te da je obnašao najviše dužnosti u srpskoj paradržavi, što ga svakako čini odgovornim za zločine koji su u njoj počinjeni. Da bismo podsjetili na djelovanje Veljka Džakule u Domovinskom ratu, ovdje donosimo jedan odlomak teksta koji smo nedavno objavili na našem portalu, a koji svjedoči o njegovoj ulozi u pakračkim događajima (radi se o tekstu dr. sc. Janje Sekula Gibač o srpskom pokušaju zauzimanja policijske postaje u Pakracu početkom ožujka 1991.)
„……Političke razloge inicijative za pripajanjem mjesta sa većinskim srpskim stanovništvom općini Pakrac potvrdio je početkom veljače 1991. i čelnik zapadnoslavonskog SDS-a, predsjednik Regionalnog odbora SDS za Slavoniju i Baranju, Veljko Džakula. Široj hrvatskoj javnosti je pozadina procesa okupljanja većinski srpskih naselja oko općine Pakrac postala očita kada je pakračka općinska skupština 22. veljače 1991. donijela odluku o pristupanju općine Pakrac Srpskoj autonomnoj oblasti Krajina (SAO Krajina) (Ustavni sud Republike Hrvatske, uz obrazloženje da Hrvatski ustav ne sadrži osnove za postojanje tvorevine kakva je SAO Krajina, poništio je 28. veljače 1991. odluku o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini). Ključnu ulogu u odluci o pristupanju SAO Krajini imao je SDS načelu s Džakulom, koji doduše službeno nije sudjelovao u radu pakračke općinske skupštine (naime, stranka je na području zapadne Slavonije osnovana tek nakon što su održani parlamentarni i lokalni izbori u travnju i svibnju 1990.) no imao je značajan utjecaj na njezin rad.….Tako je na sjednici Skupštine općine Pakrac prilikom donošenja odluke o pristupanju SAO Krajini sudjelovao i Veljko Džakula, te čak održao govor, u kojem je zaključio da ukoliko Hrvatska ima namjeru razdružiti se od Jugoslavije, onda Pakrac ima namjeru razdružiti se od Hrvatske, te naglasio da spomenute odluke nisu posljedica kninskog utjecaja.
No, za daljnji razvoj događaja koji će rezultirati jednim od najdramatičnijih trenutaka prije početka otvorenih ratnih sukoba u ljeto 1991. važnija je pak druga odluka koju je istoga dana usvojila pakračka skupština. Naime, istovremeno sa odlukom o pristupanju SAO Krajini, „u okviru razmatranja i ocjene trenutnog stanja u općini“ usvojen je i zaključak da se Policijska postaja u Pakracu (preimenovana je u Općinski sekretarijat unutrašnjih poslova Pakrac) „stavlja pod neposredno rukovođenje“ Sekretarijata unutrašnjih poslova SAO Krajine (SUP-a SAO Krajine), koji je osnovan 4. siječnja 1991. godine. Radilo se naime o milicijskim snagama pobunjenih Srba, svojevrsnom ministarstvu unutarnjih poslova srpske paradržave, a vrlo brzo će se pokazati i jednim od sastavnih dijelova raznovrsnih oružanih sastava pobunjenih Srba. Policijska postaja u Pakracu time je izdvojena iz sastava MUP-a Republike Hrvatske i postala je sastavnim dijelom tijela unutarnjih poslova pobunjenih Srba. Za razliku od ostalih milicijskih stanica općina SAO Krajine, koje su bile neposredno podređene SUP-u SAO Krajine, policijska postaja u Pakracu dobila je status Općinskog sekretarijata unutrašnjih poslova. Nakon što je policijska postaja nominalno stavljena pod nadležnost SUP-a SAO Krajine, krenulo se s potpunim preuzimanjem kontrole nad policijskim snagama u Pakracu. Zapovjednik policijske postaje u Pakracu Jovo Vezmar već je 22. veljače naredio da se u službu pozove 80 posto pričuvnog sastava policijske stanice Pakrac. Pričuvni policajci srpske nacionalnosti, na čelu sa zapovjednikom postaje Jovom Vezmarom, zauzeli su 1. ožujka policijsku postaju, razoružavši svoje hrvatske kolege u postaji. Zgradu policijske postaje i općine okružili su, uz policajce srpske nacionalnosti, i naoružani civili, a akciju su koordinirali čelnici mjesnog SDS-a, na čelu sa Veljkom Džakulom. U Pakrac su zato poslane specijalne snage hrvatske policije, koje su 2. ožujka 1991. grad stavile pod svoj nadzor, a pobunjeni policajci su se na vijest o dolasku specijalne policije povukli u obližnja brda. U brda Papuka i Psunja povukao se i dio srpskog stanovništva iz Pakraca i okolice.“
Navedeni citati, kao i niz mnogih drugih podataka, svjedoče da je Džakula stajao iza političkog projekta stvaranja velikosrpske države u zapadnoj Slavoniji, kao i iza oružane pobune lokalnih Srba. Osim toga, prema podacima koje navodi Vojislav Šešelj, Džakula je služio i kao izvor resoru Državne bezbednosti MUP-a Republike Srbije. Sve navedeno više je nego dovoljno da se Džakuli odbije dodjeljivanje navedene koncesije.
Foto: maxportal
