Prve zapise o bogatoj hrvatskoj povijesti pronalazimo u 8. stoljeću. Ujedinjenjem hrvatskog teritorija u Kraljevinu Hrvatsku počinje skoro dvjestogodišnja vladavina hrvatskih narodnih kraljeva. Od prvog kralja Tomislava iz dinastije Trpimirovića do posljednjeg kralja Petra Svačića, hrvatski vladari samostalno su vladali našim prostorima dok u konačnici, pod pritiskom kralja Kolomana, nije formirana personalizirana unija Hrvatske i Ugarske.
Padom Zapadnog Rimskog carstva uslijedila je velika seoba naroda nakon koje se politička i društvena slika antičke Europe u potpunosti izmijenila. Među novopridošlim narodima bili su Slaveni, kojima su pripadali i Hrvati (najzastupljenija teorija o dolasku Hrvata na ove prostore), te su navodno naselili prostore današnje Hrvatske još u 7. stoljeću (prvi pisani izvori datiraju u kasno 8. i početak 9. stoljeća). Tadašnje područje Hrvatske sastojalo se od četiri državice (sklavinije) – Neretvanske kneževine (Paganija), Zahumlja, Travunja i Duklja, te dvije kneževine – Panonska i Primorska Hrvatska. Hrvatski teritorij je graničio s Bizantskim carstvom, Avarima i Francima, a pogotovo su vidljivi istaknuti odnosi s Bizantom te utjecaj Franaka u početnim godinama.
Najraniji pisani pravni tekstovi hrvatskog i slavenskog pisma su darovnice ili povelje kojima su vladari dodjeljivali ili potvrđivali određene privilegije i prava pripadnicima vladajuće klase, prvenstveno crkvenim službenicima. Najstarija je darovnica kneza Trpimira iz 852. godine iz koje saznajemo o početku hrvatske povijesti kao prijestolnice hrvatskih knezova. Trpimir, jedan od knezova Primorske Hrvatske, naslijedio je aristokratsko vodstvo države te je osnovao dinastiju Trpimirovića koja se uspjela osamostaliti od franačkog patrona. Iz reda Trpimirovića, Primorskom Hrvatskom oko 910. godine vladao je knez Tomislav. Kao kneza (dux) 914. godine naziva ga Toma Arhiđakon u djelu Historia Salonitana. Smatra se da je kao kralj vladao Kraljevinom Hrvatskom od 925. do 928. godine. U pismu iz 925. Papa X. oslovljava Tomislava „sinom, kraljem Hrvata“ te ga je navodno on okrunio na Duvanjskom polju. Iste godine, u zapisu s crkvenog sabora u Splitu stoji: “…vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav”. Reagiravši na prijetnje Ugara i Bugara, kralj Tomislav je tijekom svoje vladavine ujedinio Panonsku i Primorsku Hrvatsku te Dalmaciju. U Ljetopisu popa Dukljanina (Regnum Sclavorum) opisuje se sukob s Ugarima i Atilovom vojskom te su navedene Tomislavove iznimne vojne vještine kojima je uspješno potjerao Ugare s hrvatskog teritorija. Kao sposobni vođa Tomislav se istaknuo i pod prijetnjom bugarskog kralja Simeona, pobijedivši ga 927. u sjeveroistočnoj Bosni. Prema zapisima bizantskog cara Konstantina VII., hrvatska vojska se u vrijeme kralja Tomislava sastojala od 100 000 pješaka, 60 konjanika te flote od 80 sagena (veći brodovi s 40 mornara) i preko 100 kondura (manji brodovi s 10 do 20 mornara). Teritorij kojim je Tomislav vladao prostirao se između današnjeg sjevera i središnje Dalmacije te je navodno u njegovo vrijeme živjelo oko 1 500 000 ljudi. Za svoje vladavine ojačao je gospodarstvo zemlje i omogućio trgovinu poljodjelskim i stočarskim proizvodima u jadranskim lukama.
Dio pisma Pape X. kralju Tomislavu
Naslijedio ga je brat Trpimir II. (vladao 928. – 935.), a njega njegov sin Krešimir I. (935. – 945.) za čijih je vladavina hrvatsko kraljevstvo još bilo na visini i moći kao u vrijeme Tomislava. Kratkog vijeka je vladao Miroslav (945. – 949.), a tijekom njegovog vodstva kraljevina je oslabila. Osim unutarnji političkih previjanja koji su uzdrmavali stabilnost zemlje, prijetnje su dolazile i iz vana. Tako su Brač, Hvar i Vis ponovo pripali Neretvanskoj knežiji, dalmatinski gradovi Bizantu, a Bosna se odcijepila. U ratu za prijestolje koje je uslijedilo, ban Pribina svrgnuo je kralja Miroslava i doveo Mihajla Krešimira II. na vlast. Mihajlo (949. – 969.) je donekle obnovio hrvatsku moć – uspješno je ovladao Bosnom. Žena mu je bila Jelena Slavna te je dala izgraditi dvije crkve u Solinu: Sv. Stjepana gdje se nalazila kraljevska grobnica i Sv. Marije koja je služila kao krunidbena bazilika.
Nakon Mihajla kraljevski tron zauzima kralj Stjepan Držislav (vladao 969. – 997.) koji je imao dobar odnos s Bizantom. Naime, s bizantskim carem je bio u savezništvu protiv makedonskog cara Samuila te se pretpostavlja da je na račun dobrih odnosa Stjepan dobio na upravljanje Dalmaciju. Osim toga, Stjepan je prvi hrvatski kralj koji je dobio krunu iz Bizanta kao kralj Hrvatske i Dalmacije. Nakon njega za vlast bore se njegovi sinovi: Svetoslav, Krešimir III. i Gojslav. Nasljedstvo preuzima Svetoslav koji je bio i suvladar za vrijeme očeve vladavine. Tijekom vladavine kralja Svetoslava Suronje (vladao 997. – 1000.) mletački dužd Petar II. Orseolo zauzima dalmatinske gradove, a Svetoslav biva svrgnut s vlasti. Naslijedila su ga njegova druga dva brata – kralj Krešimir III. (vladao 1000. – 1030.) koji je vladao s bratom Gojslavom (1000. – 1020.). Zajedničkom vladavinom Krešimir III. i Gojslav uspjeli su povratiti neke dalmatinske gradove pod hrvatsku upravu, međutim 1018. mletački dužd Oton Orselo potukao je hrvatsku brodicu i prisilio gradove na pokornost te je priznata vrhovna vlast Bizanta. Tek dolaskom Svetoslavovog sina Stjepana I. na vlast počinje obnova Kraljevine Hrvatske. Kralj Stjepan I. (vladao 1030. – 1058.) zavladao je ponovo dalmatinskim gradovima, osim što su Mlečani nakratko osvojili Zadar. Žena mu je bila Hicela, kćer Petra i sestra Otona Orsela, a kako su mletački duždovi bili rođaci ugarskog kralja Stjepana I. Arpadovića, Arpadović je 1027. oteo hrvatske pogranične krajeve južno od Drave te ih dao našem kralju Stjepanu na upravljanje. Time Kraljevina Hrvatska biva ponovo podijeljena na dva dijela.
Teritorij Kraljevine se obnavlja i dodatno proširuje dolaskom Petra Krešimira IV. na vlast (vladao 1058. – 1074.). Nazivan je u zapisima ”kraljem hrvatske i Dalmacije”, no radi dugoročnog održavanja dobrih odnosa ostavio je dalmatinskim gradovima autonomiju, a zauzvrat primao danak mira. Čvrsto je držao Posavsku Hrvatsku, vratio je Bosnu te imao utjecaj na Neretvane i utemeljio je grad Šibenik. Kraljevina Hrvatska je za njegova doba bila najmoćnija u svojoj povijesti, a prostirala se na 105 – 110 000 km2. Nakon obnove teritorija, ban Slavonije postaje Zvonimir, budući nasljednik kralja, ujedno i zadnji iz loze Trpimirovića. Pod vladavinom kralja Dmitra Zvonimira (vladao 1075. – 1089.) Hrvatska je međunarodno priznata Kraljevina čime je njena pozicija u Europi postala stabilnija. Kako je Crkva bila najutjecajniji politički čimbenik u srednjovjekovnoj Europi, kralj Zvonimir se priklonio papi Grguru VII. prihvaćajući tadašnju suvremenu doktrinu koja papi daje pravo okrunjivanja i priznavanja kraljevstva. Okrunio ga je papin izaslanik te je posljednji hrvatski kralj koji se okrunio po europskoj tradiciji. U znak zahvalnosti Zvonimir je bogato darivao Crkvu i samostane te je dao izgraditi trobrodnu baziliku kraj Knina iz kojeg je i vladao. To je doprinijelo gospodarskom napretku i kulturnoj izgradnji Hrvatske, a darivano je i plemstvo posjedima te dolazi do jačeg raslojavanja društva. Sa ženom Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava, imao je sina Radovana koji je umro mlad, a s njim i loza Trpimirovića. Nakon Zvonimirove vladavine isklesana je povelja u kamenu, prvi pisani spomenik na hrvatskom jeziku pisan glagoljicom – Bašćanska ploča – na kojoj je navedeno kraljevsko ime i titula.
Ženidba kralja Zvonimira
Posljednji hrvatski narodni kralj bio je velikaš Petar koji je također predsjedao u Kninu. Petar Svačić je vladao samo četiri godine (1093. – 1097.) te je imao sukobe s Ladislavovim sinom Almošem. Umro je na brdu Gvozd, danas znanom kao Petrova gora. Nakon njegove smrti krenulo je intenzivno prodiranje Ugara na hrvatski teritorij pod vodstvom kralja Kolomana. Koloman je u svojim osvajanjima zauzeo dijelove do mora (Biograd na Moru je osvojen 1098. godine), a Mlečanima je priznao posjede na hrvatskom primorju. S vremenom je Koloman promijenio taktiku te odustao od prisilnog pokoravanja Hrvatske. Naime, kako bi si osigurao neometanu i trajniju vlast na području Hrvatske, 1102. nagodio se s hrvatskim velikašima. Postignuta nagodba se naziva Pacta Conventa, a prema njoj Hrvatska ulazi u personaliziranu uniju s Ugarskom. Ulaskom Hrvatske u uniju s Ugarskom (1102 – 1526.) počela je višestoljetna tuđa vladavina Hrvatima i hrvatskim teritorijem koja će potrajati sve do novog vijeka i suvremenog 20. stoljeća.
NASLONA FOTO – Roberta F., Kralj Petar Krešimir VI.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
