Antiratna monodrama autorski je, a ujedno i završni rad za Akademiju dramskih umjetnosti u Splitu, Pere Eranovića – sina poginulog hrvatskog branitelja na Južnom bojištu.
U sklopu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., 20. studenog. 2014. god. u 18:00 h u šatoru prosvjednika u Savskoj 66, te u 20:00 h u Domu specijalne policije na Trgu žrtava fašizma 1, održana je monodrama Priče iz Vukovara Pere Eranovića. Antiratna monodrama autorski je, a ujedno i završni rad za Akademiju dramskih umjetnosti u Splitu, Pere Eranovića – sina poginulog hrvatskog branitelja na Južnom bojištu.
Drama je definirana kao spoj pjesme i pokreta, a govori o jednosatnom boravku u skloništu u kojem publika i glumac (ratni izvjestitelj) provode zajedničko vrijeme tijekom granatiranja Grada. Priče iz Vukovara započinju pjesmom uz gitaru o „prijatelju” koji postaje „komšija”. Tijekom čitave drame glavni glumac koristi intertekst Siniše Glavaševića i njegovih Priča iz Vukovara, a prvi je Priča o ljubavi – o ljudima na barikadama na koje bismo se trebali ugledati jer:
„Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.”
Uz gotovo svaki Glavaševićev intertekst, glavni glumac iznosi i Glavaševićeve izvještaje za Hrvatski radio Vukovar pa tako i 16. listopada 1991. god. govori:
„Vukovar krvari, Hrvatska pregovara! (…) Vukovar gori sa svojim herojstvoma! (…)”
Ono što tada rade gledatelji, osim što plaču, jest grljenje. Grlite osobu do sebe na zamolbu Eranovića koji nastavlja s Pričama o Vukovaru pričajući vam o važnosti zagrljaja (Priča o zagrljaju):
„Kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili.”
Zatim, gitara i pjesma o zagrljaju jačem od vatre topništva. Priča o važnosti dječje mašte: za nebo, za zemlju i za more, pa čak i Ministarstvu vilenjaka, Priča o igri, dječački je neiskvarena, naivna, najbliža za opisati što je djeci u jeku rata bilo oduzeto. Iako traži nepostojeće Ministarstvo kraljevića koji se pretvaraju u žabe pa ih kasnije princeze poljupcima vraćaju u prvobitno stanje, glavni lik se čak i ondje gubi u svijetu administracije – poznatim hrvatskim problemom i u realnosti! Službenica ga šalje kroz hodnik do Odjela za basne i Ezopovu komoru, upozorava ga na pogon za proizvodnju čarobnog praha te Odjel za vremeplovski turizam, da bi ga tek onda uputila na ono što on traži – Princožabologiju.
„Zašto svijet napokon ne prizna djetinjstvo kao punoljetnost? (…) Kome bi tada palo napamet ratovati?”
Na sceni prikazanu kroz oči novorođenčeta pa sve do očiju starca, uz Priču o životu, dolazi i radijski izvještaj od 7. listopada 1991. god. Ratni izvjestitelj tada se pita:
„Odakle toliko dobrovoljaca za smrt? (…). Obruč oko Vukovara se steže (…) Da li je apel bio dovoljno glasan?”
Dok u Priči o Vagabundima „heroji tišine žive za sve one koji su svoj život pretvorili u pakao”, glazba donosi „promjene”: „s vjetrom dolaze nova jutra”, a glavni glumac „korača ulicom nekog novog vremena.” Priča o neprijateljima među posljednjim je dijelovima drame, a govori o tome kako prijatelji mogu postati neprijatelji. Nakon Priče o neprijateljima slijedi Priča o traženju u kojoj glumac na izrazito duhovit način i splitskim govoroma oponaša Splićanku u potrazi za Chanel parfemom, dok neki drugi ljudi traže smisao života u tijeku velikih stradanja i razaranja. Slijede je izvještaji o situaciji na frontu: „Hrvatska je dala novo obećanje Vukovaru da će pomoći, ali situacija na frontu ne dozvoljava niti jednu više šansu.” Na dotičnu priču nadovezuje se i pjesma s poukom da „su prijatelji za sve tu, osim da prosuđuju o tvojoj smrti.” Drama završava Pričom o gradu!
Da je istina da na mladosti svijet ostaje, i to ne onoj baš tako ludoj, zasigurno je dokazao Eranović izazivajući suze u publici i ovacije na kraju monodrame. Gotovo da nema onoga koji se u njegovom tekstu nije pronašao. Toliko jednostavnog sadržaja i forme, a toliko dirljiva, Vitezova monodrama pronašla je put do svakoga koji ga je imao priliku gledati, pa i na one najčvršće među nama – hrvatske branitelje!
