Bilo je to krvavo proljeće. Obilježeno je sukobom hrvatske policije s pobunjenim Srbima na Plitvicama, višednevnim okruženjem Kijeva od strane JNA i „martićevaca“, da bi sve kulminiralo u Borovu Selu 2. svibnja napadom, klasičnom zasjedom, na policijske snage koje su došle osloboditi prethodno otete hrvatske policajce. U Borovu je Selu naime, dan ranije na dva policijska vozila otvorena paljba iz koje su se uspjela izvući dva ranjena policajca dok su drugu dvojicu srpski teroristi opkolili i odveli u nepoznatom pravcu. Ulaskom u selo, u okršaju s brojčano nadmoćnijim neprijateljem, ukupno je poginulo 12 pripadnika jedinica za posebne namjene, a ranjeno 21, među koje su ubrojeni i napadnuti policajci prethodnog dana. Na poprište sukoba pristigla je i postrojba JNA iz osječkog garnizona koja je omogućila izvlačenje hrvatskih snaga iz naselja. Tog dana je na zadarskom području, kod sela Polače, u razmjeni vatre ubijen policajac Franko Lisica iz Bibinja. Hrvatska javnost bila je dobro informirana o događajima kroz javne medije i tisak pa je nakupljeno ogorčenje i spremnost na obranu Republike Hrvatske javno iskazivano na razne načine, ponajviše brojnim i masovnim okupljanima građana, seoskim stražama te blokadama prometnica teškom mehanizacijom i kamionima.
Prvog svibnja u Gospiću je održan skup građana srpske nacionalnosti kod spomenika u Jasikovcu na kojem su govorili Dušan Brujić, Veljko Plećaš te Ratko Ličina iz Gračaca, tajnik glavnog odbora SDS-a. Na njemu su prihvaćeni prijedlozi da se osnuje Mjesna zajednica Istočni Gospić, a 12. svibnja održi referendum po kojem bi se ova mjesna zajednica pripojila Općini Gračac. U Lici je još od krvavog Uskrsa vladala napetost koju su dodatno povećali ovakvi nastupi građana, a napose srpski miting na Plitvičkim jezerima. Ondje se 2. svibnja okupilo više tisuća civila, a sam miting „mira“, kako su ga organizatori nazvali, predvodila je među inim Ljubica Šolaja, predsjednica SDS-a tada još Titove Korenice. Ondje se pojavio i vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj koji je zajedno s Milanom Babićem, predsjednikom Izvršnog vijeća Srpske autonomne oblasti Krajine, poveo okupljene prema vojnom kordonu JNA s namjerom da dođu do policijske stanice MUP-a RH. Višesatnim angažmanom raspoređenih vojnika, transportera i tenkova okupljeno mnoštvo spriječeno je u svojoj namjeri. Međutim ponašanje Armije je samo naizgled bilo neutralno. U susjednoj općini Otočac izvršeno je koncentriranje borbenih oklopnih vozila kod hotela „Gacka“ u Ličkom Lešću, a na prometnici Karlovac – Senj kod Žute Lokve također su uočena borbena vozila. Ove je postupke oštro osudilo i međustranačko vijeće općine Otočac koje je donijelo zaključak da će ubuduće usko surađivati s općinom Gospić. Armijski upliv u civilne poslove ocijenjen je protivnim po sve pokušaje oko normalizacije života i rada na području općine.
Kroz Gospić su dan poslije mitinga na Plitvicama i masakra u Borovu Selu prolazila vojna borbena vozila iz smjera Titove Korenice, odnosno sa Plitvica. Na Plitvicama je JNA koncem ožujka 1991. razmjestila snage mehaniziranog bataljuna 4. oklopne brigade (Jastrebarsko) koji je bio smješten u Karlovcu. Na kamionu za prijevoz tenkova („labudica“) nastao je, navodno, kvar pa je na početak Budačke ulice nedaleko Policijske uprave Gospić iskrcan tenk T-55. Kao razlog iskrcavanja tenka naveden je navodni kvar kamiona za prijevoz tenkova („labudice“). Nezadovoljni pojavom tenka na njihovim ulicama, u kratkom vremenu oko kamiona i tenka okupili su se brojni građani Gospića iskazujući svoje protivljenje i otpor postupcima JNA, a na tenk je obješena i hrvatska zastava. Nakon višesatnog zastoja tenk je vraćen na vozilo i odvezen do vojarne „Stanko Opsenica“ u Gospiću, pri čemu su ga pratili okupljeni prosvjednici, koji su cijelim putem glasno iskazivali svoje negodovanje. Događaj je sniman kamerom pa je i danas dostupan javnosti. Sljedećih je tri dana vojarna u Gospiću bila blokirana kamionima i teškom mehanizacijom. U tisku je zabilježena vijest da je održan razgovor čelnika gospićke općine i predstavnika vojarne tijekom kojeg su potonji dali čvrsta obećanja da slijedećih dana na ulice Gospića neće izaći nijedno borbeno vozilo, a što je potvrdio za tisak i načelnik PU Gospić Josip Bulog, uz najavu da će pripadnici MUP-a osiguravati miran prolaz vozilima JNA za opskrbu postrojbi i objekata.
No, za jednog Gospićanina događaj nije, prema očuvanoj dokumentaciji, završio ulaskom tenka u vojarnu. Naime, protiv diplomiranog inženjera građevinarstva Zdeslav Zorice, koji je i sam bio građansko lice na službi u JNA, Vojna pošta 2953 Zagreb (Prečko) pokrenula je krajem svibnja 1991. disciplinski izvid zbog osnovane sumnje da je 3. svibnja 1991. oko 22 sata u Gospiću pred ulazom u vojarnu povukao kroz prozor za ruku vozača kamiona za prijevoz tenkova („labudice“) Svetu Vračara uz povik „vojniče, što tražiš ovdje, ovo je Hrvatska, nemate vi ovdje mjesta“ (uz uzdignuta dva prsta). Time je učinio prijestupa prema Zakonu o službi u oružanim snagama – istupanje protiv mjera općenarodne obrane, kojim se moglo oslabiti moralno jedinstvo oružanih snaga.
Vozač „labudice“ je pak tijekom disciplinske istrage tvrdio da je prilikom prolaska kroz Gospić oko 19 sati došlo do kvara na vozilu, da bi ih potom okružila veća skupina građana koja je glasno prosvjedovala što je potrajalo do oko 22 sata kada mu je dozvoljen pokret, uz pratnju građana i policije. S vozačem su u kabini sjedili: zastavnik Petar Petrović iz tehničke radionice vojarne „Logorište“ (Karlovac), mehaničar Dušan Mandić te Dušan Vukelić, građansko lice na službi u Karlovcu. Upravo je zastavnik Petrović zatražio od vozača da svakako prijavi Zoricu nadležnoj jedinici JNA. Zorica je doista tog dana bio u Gospiću te se na povratku kući našao kod vojarne među okupljenim građanima. U izjavi danoj poručniku Milutinu Josivljeviću, u vojarni Prečko, Zorica je priznao prilaženje vozaču, no odbacio je navedenu izjavu kojom ga se teretilo. Po provedenoj istrazi, u lipnju mjesecu je odaslan prijedlog da se Zorica stavi pod vojni disciplinski sud. Iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi što se točno dogodilo odnosno rečeno između dviju osoba, vidljivo je kako je obračun s neistomišljenicima i njihov progon u JNA trajao sve do u 1991. te da su međuljudski odnosi bili na niskoj razini, obilježeni međunacionalnim trvenjima, prokazivanjima, klevetanjima i sličnim pojavama. Prisutnost vojnih lica iz tehničke radionice u vozilu može, ali i ne mora potvrditi kvar na vozilu budući je ono bez poteškoća uspješno stiglo do vojarne, a i okupljeni građani nisu posvjedočili popravku vozila.
Opravdano je sumnjati u namjere JNA koja je tih dana razmještala dijelove svojih postrojbi na važnim prometnicama i lokacijama diljem Hrvatske pa tako i u Lici. To potvrđuju i sjećanja pripadnika 4. oklopne brigade koji u svojoj monografiji svjedoče da je kasnije dio mehaniziranog bataljuna s položaja na Ljubovu, gdje su bili angažirani na blokadi hrvatskih postrojbi, prebačen u gospićku vojarnu. Armija je još uvijek nastojala održati vodeću ulogu u narastajućim sukobima, kao posljednja braniteljica i navodni ujedinjavajući čimbenik istrošenog jugoslavenskog socijalizma i federativne države, što je u nadolazećim mjesecima zauvijek prestala biti. Tako je ovaj gospićki slučaj bio još jedan u nizu otpora hrvatskih građana djelovanju JNA koja je na tenkovskim gusjenicama jugoslavensku federaciju odvela u raspad bez povratka.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
IZVOR: Foto – YouTube screenshoot
