U ovome osvrtu prikazat ću ukratko drugi dio knjige Hrvatsko vojno nazivlje kroz stoljeća, u kojemu Dalibor Vrgoč obrađuje suvremeno vojno nazivlje te daje dosad najopsežniji i najrelevantiji pregled toga nazivlja.
Koliko je važno popisati i opisati vojno nazivlje te ga urediti s jasnim preporukama kako riješiti sinonimne nizove u njemu, te koliko uvojno-obrambenim znanostima nejasno, neprecizno i neusustavljeno nazivlje može biti pogubno te imati dalekosežne i tragične posljedice govori i autor na samome početku Uvoda: „U vojno-obrambenim znanostima nejasno, neprecizno i neusustavljeno nazivlje može biti pogubno te imati dalekosežne i tragične posljedice kad ga se takvoga primijeni u praksi. Ne tako davna povijest zorno je pokazala kako vojske zbog nazivlja gube ratove. Ovu tezu izravno potkrepljuje primjer države Izrael 2006. godine kad je izraelska vojska (IDF) započela seriju vojnih intervencija protiv paravojnih snaga Hezbolaha u Libanonu. U svojim vojnostrateškim prosudbama teško da je tad mogla predvidjeti da će je , među ostalim, nazivlje, leksik i jezik koštati gubitka rata.” Naime, istražno povjerenstvo (Winogradovo povjerenstvo) nakon završetka rata zaključilo da je „Jedan od razloga neuspjeha ‘dvosmisleno, nejasno, konfuzno nazivlje i besadržajno nazivlje’ tada novouvedenoga operativnog dizajna, koje je znalo dovesti do ‘pogrešnih tumačenja zapovjednikovih namjera’.”
Ovaj navod zorno ilustrira koliko je uređeno nazivlje važno za svaku struku, a kad je riječ o osobito osjetljivim područjima, kao što su vojno-obrambene znanosti ili, primjerice, medicina, farmacija, nuklearna fizika, onda uređenost nazivlja nije samo ono što se preporučuje nego postaje onim što je obvezatno jer neuređenost nazivlja može imati kobne posljedice u našoj stvarnosti i u našim životima.
Toga se dakle posla, uređivanja vojnoga nazivlja, prihvatio Dalibor Vrgoč u drugome dijelu svoje knjige, odnosno nakon opsežne i nužne za dobivanje potpunoga pregleda o vojnome nazivlju raščlambe provedene u njezinu prvome dijelu. Drugi je dio knjige, koji obaseže 159 stranica, gotovo jednako kao i prvi, naslovljen Raščlamba suvremenoga nazivlja (1990. –). Na početku toga dijela stoji ovaj Aristotelov citat: Homonimi su korisni sofistu (jer pomoću njih zbunjuje), a sinonimi pjesniku,kojim autor naznačuje osnovne smjernice svojega promišljanja hrvatskoga vojnog nazivlja, odnosno sažima neka osnovna terminološka načela, u prvome redu ono da u nazivlju struke ili područja nisu poželjni nazivi koji imaju nekoliko značenja te pojava da se jedan pojam označuje s više različitih naziva.
Dio knjige posvećen raščlambi suvremenoga vojnoga nazivlja dijeli se na tri veća poglavlja: Uvod, potom poglavlje Postanak vojnih naziva u hrvatskome standardnom jeziku, u kojemu se objašnjavaju modeli stvaranja hrvatskih naziva te, kako je tvorba naziva u hrvatskome jeziku jedan od njih, opširno i temeljito objašnjavaju tvorbeni načini kojima se u hrvatskome vojnom nazivlju tvore vojni nazivi. Treće je poglavlje u drugome dijelu knjige Semantički odnosi u vojnome nazivlju te se u njemu objašnjavaju odnosi sinonimije, polisemije odnosno hiponimije te hiperonimije, odnosno odnosi nadređenoga i podređenoga naziva te obrnuto. U ovome se dijelu knjige, kao i u prvome, nalazi obilje primjera, i u tome je njezina osobita vrijednost. Nazive iz svojega velikoga korpusa autor razmješta u kategorije koje je ustanovio, a ako koji od njih odudara, posebno se pažljivo opisuje, odnosno nijedan naziv nije preskočen jer je težak, odnosno atipičan – upravo iznimka zahtijeva i dobiva osobitu pozornost.
Knjiga razbija i pokoju zabludu povezanu sa suvremenim vojnim nazivljem. Primjerice, autor pokazuje da je riječ o zabludi kad se čuje da se u obnovi i stvaranju suvremenoga hrvatskog vojnog nazivlja posezalo u nazivlje iz NDH te da kod mnogobrojnih oživljenica nije riječ o nazivlju stvorenu u vrijeme NDH, nego o oživljenoj terminološkoj baštini nastaloj u razdoblju od Šuleka do 1918. godine. Upravo to dokazuje veoma precizno ova knjiga jer u prvome svojem dijelu daje povijesni pregled hrvatskoga vojnoga nazivlja te se ta tvrdnja može u njoj i provjeriti. Knjiga razbija i neke druge, jezične, zablude primjerice o pridjevu borbeni autor piše: „u nejezikoslovnim krugovima znaju se čuti i mišljenja kako pridjev borbeni treba izbjegavati jer se odnosi samo na onoga ‘koji je sklon borbi, koji se žestoko bori’” te upozorava na to da ta primjedba ne stoji jer treba razlikovati pridjev borben spomenutoga značenja i pridjev borbeni, koji znači ‘koji se odnosi na borbu’.
Vrgoč u svojemu pregledu bilježi i riječi koje su 90-ih godina konkurirale postati nazivima te su predložene kao nazivi u službenim publikacijama Hrvatske vojske, ali na kraju nisu prihvaćeni. To su npr. preustrojba, protučinidba, zaposjedba itd. Iz knjige se može iščitati povijesni put mnogih naziva: npr. da je naziv zdrug, koji je bio oživljen u imenu 1. Hrvatskoga gardijskog zdruga, prešao u pasivni leksik gašenjem te elitne postrojbe, da se oživljenica vrhovnik upotrebljavala između 1995. i 2000. godine da bi ukidanjem toga čina i taj naziv prešao u pasivni jezični sloj. Danas je u upotrebi samo naziv vrhovni zapovjednik za dužnost koju obnaša predsjednik republike.
Posebna su manja poglavlja posvećena nazivima internacionalizmima, primjerice akcija, agresija, balistika, baza, deportacija, detonacija itd. Pritom autor propitkuje pojam internacionalizma i postavlja mnoga jezično zanimljiva pitanja, poput: „Hoćemo li nazive sabotaža i flota smatrati internacionalizmima ili galicizmima, odnosno talijanizmima?” te tako propitkuje i značenje naziva internacionalizam u jezikoslovlju, ali i daje čitatelju jasan odgovor na pitanje o tome što se u knjizi o kojoj je riječ smatra internacionalizmima: riječi latinskoga i starogrčkoga podrijetla preuzete izravno iz tih jezika ili preko posrednika. Analiziraju se i preuzeti strani nazivi, koje autor zanimljivo naziva naziv gost (npr. proxy rat, mission creep), tuđice (riječi stranoga podrijetla pravopisno prilagođene hrvatskomu glasovnom sustavu koje zadržavaju neka svojstva izvornoga jezika nesvojstvena hrvatskomu jeziku, npr. debrifing, defile, depo, šrapnel), prilagođenice (riječi stranoga podrijetla naglasno, glasovno i sklonidbeno prilagođene hrvatskomu jeziku, npr. arsenal, avijacija, čahura, dezerter, flota). Ta su poglavlja puna zanimljivih pojašnjenja pojedinih naziva, pa tako doznajemo da se naziv snajper pokušava već dugo istisnuti domaćim nazivom precizna puška, a tijekom vremena od njega je tvoren niz drugih riječi/naziva, npr. snajperski, snajperist od kojih se dalje tvore nazivi snajperistica, snajperistički itd., što učvršćuje njegov položaj u vojnome nazivlju.
Zanimljivo je poglavlje posvećeno i terminologizaciji u kojemu se pokazuje koji su vojni nazivi tvoreni tako da je riječ općega jezika dobila novo značenje (jež, položaj, povlačenje, spavač, uljez, upad itd.) i reterminologizaciji, u kojemu se pokazuje koji su vojni nazivi tvoreni tako da je naziv koje druge struke postao vojno-obrambeni naziv (npr. amfibija, amputacija, operacija, rehabilitacija itd.). Višerječni se nazivi u ovoj knjizi podvrgavaju temeljitoj razradbi s obzirom na svoje sintaktičko ustrojstvo. Bitno je napomenuti da se stranim nazivima i jednorječnim i višerječnim donose hrvatske potvrđene zamjene te, ako analiza pokazuje da one nisu usklađene s terminološkim pravilima, predlažu bolje zamjene. Tako se npr. za engleski naziv dead time donosi hrvatska potvrđenica mrtvo vrijeme te predlaže bolji naziv vrijeme reakcije, za engleski naziv situational awareness hrvatske potvrđenice situacijska svjesnost, situacijska svijet i svjesnost situacije te predlaže bolji naziv svijest o situaciji (zrakoplovstvo), uvid u situaciju (operacije). Posebno je važno naglasiti da se u toj knjizi ni jedna preporuka u korist kojega naziva pred drugim nazivima istoga značenja ne daje bez temeljita objašnjenja utemeljena na provjerenim i prihvaćenim terminološkim načelima. Objašnjena su i sva odstupanja od terminoloških načela, pa se primjerice spominje da se s normativnoga gledišta prednost daje sufiksu –arnica pred sufiksom –arna, ali da se naziv vojarna ustalio jer se ta Šulekova tvorenica pojavljuje u svim vojnim priručnicima i tekstovima.
Za kraj valja reći i da je autor knjige vrhunski i predan znanstvenik koji je knjigom o kojoj je riječ napravio izniman posao te koji unatoč tomu plijeni jednostavnošću i koji pri svakomu susretu sa sobnom donosi i za sobom ostavlja optimizam i vedrinu. Stoga valja čestitati autoru te svima uključenima u stvaranje toga djela te osobito izdavaču, Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je prepoznao vrijednost ovoga iznimnoga djela koje svojom strukturom može biti uzor svim autorima monografija posvećenih nazivlju određene struke, a vojno-obrambenoj struci zasigurno od nemjerljive koristi.
