Štetnost šećera za organizam

Pod pojmom šećer najčešće se podrazumijeva saharoza, molekula koja se sastoji od dva dijela glukoze (grožđani šećer) i fruktoze (voćni šećer). Glukoza je šećer koji plovi našim žilama, a fruktoza se u organizmu razgrađuje na glukozu i poput nje osigurava brz izvor energije stanicama.

Ipak, šećer nije samo saharoza jer poznajemo različite vrste jednostavnih i složenih šećera. Najrasprostranjeniji i najslađi prirodni šećer je fruktoza, a mliječni šećer laktoza sastoji se od dvije jedinice šećera – glukoze i galaktoze. U žitaricama su najzastupljeniji složeni šećeri – polisaharidi – najčešće škrob, molekula koja se sastoji od puno jedinica glukoze. U prehrani se preferiraju ugljikohidrati odnosno šećeri koji imaju duge lance i sporo se razgrađuju jer se na taj način glukoza postupno otpušta u krv pa ne uzrokuje nagle promjene razine šećera u krvi. Takve velike oscilacije glukoze u krvi, njen nagli rast nakon kojeg slijedi i nagli pad je stanje koje dugoročno šteti organizmu.

U prošlim stoljećima kada je šećer bio skupocjena rijetkost, smatrao se luksuzom samo za bogate. Danas je šećer još uvijek razmjerno jeftin, a industrijski slatkiši postali su svakodnevni užitak. Europa gotovo da nije poznavala obični konzumni šećer sve do 1100. godine, a smatrao se luksuzom sve do 1700. godine. Naš prvi izvor šećera bila je šećerna trska, visoka biljka iz porodice trava s iznimno visokim udjelom saharoze. Šećerna trska potječe iz Nove Gvineje na južnom Pacifiku, a u Aziju je dospjela migracijama ljudi. U egipatskoj, grčkoj i rimskoj civilizaciji šećer se koristio u toliko malim količinama da Grci, koji su imali riječ za skoro sve, nisu imali riječ za šećer! Prerada šećerne trske je bila čuvana kao tajna i u drevnoj Perziji zbog velikog profita sve dok ju nisu osvojili Arapi u sedmom stoljeću. Križarski ratovi su osvajanjem arapskih područja donijeli u Europu i šećer. Samo za usporedbu, u Londonu se početkom 14. stoljeća prodavao za 100 dolara po kili prema današnjim mjerilima. U početku su Europljani prihvatili šećer kao papar, đumbir tj. kao začin i lijek. Prigrlili su ga farmaceuti jer je služio kao idealno sredstvo za maskiranje gorkog okusa lijekova. Upravo je prvi slatkiš u Europi nastao u laboratoriju francuskog ljekarnika oko 1200. godine – bili su to bademi obloženi šećerom. Postao je široko dostupan u 18. stoljeću.

Ogromna potražnja zapadnog svijeta potaknula je šesterostruko povećanje proizvodnje šećera između 1900. i 1964. godine što nije usporedivo s niti jednom drugom namirnicom u povijesti. Usput valja spomenuti da istodobno s porastom potrošnje šećera značajno raste i učestalost debljine, kao i raznih drugih civilizacijskih bolesti. Šećeri, pokazuju studije, snažno utječu na kognitivne funkcije mozga i stvaraju ovisnost poput droge, pušenja ili alkohola. U istraživanju koje su profesori, istraživači i studenti proveli na nekoliko sveučilišta, dokazano je kako šećer na mozak ima jednak utjecaj kao kokain ili morfij.

Da je situacija i više nego ozbiljna, svjedoči činjenica da je od 2011. godine, prema izvješću Crvenog križa, na svijetu više pretilih nego pothranjenih osoba. Taj problem događa se u svim zemljama koje su usvojile tzv. zapadnjački način prehrane i zato bilježe značajan porast pretilosti i pratećih bolesti. Na alarmantnu situaciju upozorava i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). Upozorava da unos šećera ne smije prelaziti 5% od ukupne dnevne energije koju dobivamo hranom. Za žene, je to oko 25 grama dnevno (5 – 6 žličica) i oko 35 grama dnevno (7-8 žličica) za muškarce. No studije prehrambenih navika pokazuju da dnevno unosimo i do 10 puta više šećera.

U prehrambenoj industriji se koristi u ogromnim količinama. Uporaba saharoze se toliko psihološki ukorijenila da prosječnoj obitelji ne prođe ni jedan dan, a da ga ne koristi. Bijeli šećer se pretvorio u svojevrsnu drogu. Preko 90% ljudi je razvilo ovisnost o šećeru u nekom obliku. Dugoročna konzumacija nekih vrsta šećera može rezultirati neurološkim problemima i pogoršati sposobnost pamćenja, kao i učenja.

Pripazite na hranu koju kupujete jer šećera ima i u namirnicama poput jogurta, tjestenine, juha, umaka ili kašica za djecu. U masovnoj prehrambenoj industriji šećera ima i u namirnicama koje nose oznaku prirodnog ili zdravog proizvoda pa svakako uvijek provjerite deklaraciju.

Šećer u proizvodnji dolazi u različitim oblicima:
•    kukuruzni sirup
•    dekstroza
•    fruktoza
•    glukoza
•    invertni šećer (glukoza i fruktoza)
•    izoglukoza
•    levuloza (voćni šećer)
•    maltoza (slad)
•    melasa
•    saharoza

U gotovo svakoj namirnici koju jedete nalazi se šećer, ali samo u minimalnim, odnosno umjerenim količinama bi ga trebalo konzumirati. Kažu da šećer daje energiju? Upravo suprotno, od prevelike količine šećera će vam se spavati. Kad ga jedemo, gušterača proizvodi hormon inzulin kako bi maknuo šećer iz krvotoka i odnio ga u stanice za stvaranje energije. No, prevelika količina šećera u krvi potiče naglo izlučivanje velike doze inzulina. Ubrzo dolazi do naglog pada šećera i zamora.

Šećer je loš za srce čak i kod naizgled zdravih osoba. Studije pokazuju da šećer potiče jetru da proizvodi uričnu kiselinu, što povisuje tlak, a povišen tlak povećava rizik od srčanog i moždanog udara. Osim toga, šećer utječe i na razinu kolesterola, te dovodi do oštećenja krvnih žila.

Nadalje, brojne studije su otkrile da ljudi s visokim razinama šećera u krvi imaju veću vjerojatnost za razvoj raka, uključujući i rak jetre, gušterače, dojke i debelog crijeva. Također, otprije je poznato da kod oboljelih od dijabetesa tipa 2 postoje veći izgledi za razvoj demencije, vjerojatno zato što su im razine šećera kontinuirano visoke, a to oštećuje krvne žile.

Rijetko objavljene studije pokazuju da korištenje šećera stvara podlogu za razvoj brojnih bolesti moderne civilizacije. Čak i domicilno stanovništvo Afrike i Azije korištenjem bijelog šećera razvija iste bolesti kao zapadnjački konzumenti bijelog šećera. Bijeli šećer je posebno štetan za djecu, starije osobe i žene jer oduzima organizmu kalcij i minerale, naročito krom. To se događa jer se saharoza veže s kalcijem prisutnim u krvi. Nastali spoj je tijelu neupotrebljiv te se uklanja kroz probavni sustav i bubrege. Svaki put kada unesemo u tijelo saharozu, troše se vrijedne organske supstance potrebne za njegovu razgradnju, kao što su aminokiseline (triptofan i metionin), vitamin B (pogotovo B5, B6 i B12) i minerali.

Oko 35% osoba koje se hrane zapadnjačkim načinom prehrane razvijaju svojstva metaboličkog sindroma iako nisu pretili, a to znači pojavu dijabetesa, povišenog krvnog tlaka, probleme s razinom masnoća u krvi, kardiovaskularne bolesti, pretilost te masnu jetru. Prekomjerna tjelesna masa i pretilost svjetski su problem epidemijskih razmjera, te ukoliko se ništa ne poduzme procjenjuje se da će do 2050. godine, 9 od 10 odraslih i 2/3 djece imati problema sa suvišnim kilogramima.

Nekoliko savjeta za zdrave slastice:

• Voće
• Voćni sokovi
• Sušeno voće
• Pločice sa žitaricama
• Orašasti plodovi
• Voćni jogurti
• Žitne kaše s orašastim plodovima i suhim voćem, integralni keksi
• Cimet, prirodna sladila (sladovi, agavin sirup, med)
• Tamna čokolada

Ako se učestalo konzumiraju velike količine šećera, gušterača je naviknuta lučiti velike količine inzulina. Tako se stvara kemijska ovisnost u tijelu koje traži sve veće i veće količine šećera ne bi li održalo novonastalu umjetnu ravnotežu. Tada osoba postaje nervozna i traži nešto slatko za pojesti. Također, često ljudi postavljaju pitanje je li smeđi šećer „zdraviji“ od bijelog šećera? Ono po čemu se smeđi šećer razlikuje od bijelog jest okus melase (gusti, slatki tamnosmeđi sirup koji sadrži oko 50% šećera, ali i hranjive tvari), malo ljepše izgleda te sadrži više minerala, tj. smeđi bi šećer, dakle, bio neizbijeljeni bijeli šećer s dodatkom melase. Važno je zapamtiti da je šećer visoki ugljikohidrat, visoko kalorična hrana. Ukupno 100 grama šećera sadrži 400 kcal.

Godišnja potrošnja šećera danas je dostigla 120 milijuna tona, a bilježi se porast od 2 milijuna tona svake godine. Najveći proizvođači su Indija i Europska unija. Prosječan Amerikanac koristi preko 50 kg šećera godišnje.

U Hrvatskoj se danas godišnje pojede prosječno 11 kg šećera po stanovniku!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.