Vlast kontrolira oglašivače i tako plaća medije, a mediji angažiraju novinare da zadovolje vlast kako bi i dalje stizali oglasi
Marko Jurič napravio je odličnu analizu trenutne medijsko – političke situacije u Hrvatskoj.
Kad sam odgledao onaj dio HTV-ovog udarnog talk showa kad Stanković navlači Čadeža da ovaj prizna postojanje natruha ustaštva devedesetih prva mi je asocijacija bila na jugoslavenska milicijska ispitivanja. Kada je brkati milicijski nasilnik Todor Ćurguz, rodom Srbin iz Hrvatske ili BiH između šamara i pendreka na svojem priučenom srpsko-hrvatskom izričaju u centru Zagreba tamo davnih osamdesetih vodio cijelo noćno ispitivanje mene tada još maloljetnika. Sjetio me Stanković na tog milicajca Todora, ne zbog svoje etničke pripadnosti, nego prije svega zbog one agresivne milicijske nasrtljivosti. To kako je Stanković milicijski izvlačio iz Čadeža priznanje o ustaškoj naravi ove naše države Hrvatske zove se angažirano novinarstvo na hrvatski način
Angažirano novinarstvo na hrvatski način jest koloplet surove promidžbe, agitacije, spiniranja, podmetanja, krivotvorenja, prešućivanja, laganja, ali i ovakvog milicijskog šamaranja. Angažirano novinarstvo je ne samo metoda nego i uvjet koji morate ispunjavati ako se želite zaposliti u nekom od vodećih medija u Hrvatskoj. Temelji takvog novinarstva postavljeni su u onim olovnim jugoslavenskim desetljećima komunizma. Ako danas želiš biti novinar u vodećim hrvatskim medijima onda se ne baviš istinom, vijestima i informiranjem, nego moraš ostvarivati cilj zbog kojeg si angažiran. A cilj jest održanje vlasti ne odumrlih jugoslavenskih i boljševičkih struktura, koje su nakon prvog poratnog desetljeća masovnih klanja Hrvata presvukli uniformu i partizanske opanke te navukli centralkomitetska odijela. Osim odjeću i obuću oni su se i verbalno presvukli te osmislili angažirano novinarstvo koje i danas muti istinu i gadi identitet narodu.
Slobodnog je novinarstva bilo devedesetih, do dolaska lijeve koalicije na vlast 2000. godine. Onda je ponovo otpočeo zadani ideološki novinarski obrazac političke angažiranosti.
“Novinari sami sebe smatraju jako važnim, jer prema njihovu mišljenju, oni upravljaju društvom, oni kreiraju mišljenje ljudi, pa eto imaju moć, a dojam i emitiranje moći je glavna opsesija svake društvene nedoraslosti. U stampedu demokratizacije Hrvatske krenuo je i stampedo na medije. U tom stampedu, naravno, glavni su opet ostali novinari iz doba jednosmjernog komuniciranja od vlasti prema javnosti.
Oni stvaraju jednu umjetnu realnost i onda žele tu realnost utrpati u svoje sheme. Tako se neprekidno suočavamo s falsifikatom pomiješanim s nesposobnošću. Obuzme me nelagoda pred tom količinom neznanja, površnosti, provincijalne nadutosti, kako s visoka gledaju na ovu hrvatsku zbunjenu i vrijednosno urušenu scenu. Čovjek se, apsurdno je, često sažali nad njima koliko su neznatni u svojim dnevnim zadaćama. Kako ih Hrvatska ničim i niti malo ne dira, ne obvezuje. Da, to se doista može zvati ljudskim hendikepom, pa i otvorenom društvenom sakatošću pojedinca. Mislim da je ovo primjenjivo na dobar broj medijskih pojedinaca u Hrvatskoj. Hrvatsku ne razumiju, i gotovo ništa joj nisu spremni oprostiti.” – objasnio je ovu paradigmu u jednom intervjuu ugledni hrvatski komunikolog Mihovil Bogoslav Matković.
Ovoj živopisnoj definiciji moralne i kreativne pustinje u kojoj se nalazi hrvatsko novinarstvo u prilog ide niz svakodnevnih primjera. Evo tri najfriškija:
Ovih je dana Maxportal objavio ratnu fotografiju s jedne četničke barikade na kojoj se navodno nalazi potpredsjednik vlade Branko Grčić. Sumnje da se radi o Grčiću je otklonio general Marko Lukić izjavljujući kako je jedan od četnika na toj fotografiji glavom i bradom današnji ministar i potpredsjednik hrvatske vlade. Ta sablažnjujuća vijest se nekoliko dana vrtjela po nekim portalima i svoj epilog je doživjela demantijem ministra Grčića na njegovom facebook profilu. Nevjerojatno!
Dakle imamo situaciju da hrvatski general optuži hrvatskog ministra da je za vrijeme rata bio na neprijateljskoj strani i to nije vijest za vodeće hrvatske medije. Naime nakon takvog slijeda događaja moguća su samo dva raspleta:
Prvi: Branko Grčić daje ostavku i počinje ispitivanje odgovornosti nadležnih sigurnosnih službi jer je to prvorazredni propust koji iziskuje barem još pet, šest ostavki.
Drugi: General Marko Lukić završava na sudu osuđen zbog teške klevete uvaženog ministra hrvatske vlade.
Međutim, za hrvatsko novinstvo uhljebljeno u udobnim nomenklaturama glavnih medija to nije vijest, to nije tema, to nije ništa. Za njih je to tjelesni lahor u vjetru, potpuno nevažan. Zato jer je cilj njihovog angažmana održanje postojeće vladajuće garniture na vlasti pa tako i Grčića na mjestu ministra. Otvaranjem ove teme moglo bi štošta biti dovedeno u pitanje pa tako i ono zbog čega su ti novinari angažirani.
Primjer drugi: Ovih se dana pojavila video snimka mitropolita Porfirija gdje se lijepo vidi kako pjeva četničke pjesme u kojima veliča ubojice hrvatskoga naroda. Porfirije stoluje u ispostavi Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu i blago rečeno to je skandal par excellence. I to ne samo zbog Porfirija, nego zato što se na toj snimci vidi još desetak svećenika Srpske pravoslavne crkve kako uglas četnikuju i veličaju ubojice Hrvata. Dakle, tu više uopće nije pitanje smije li Porfirije ostati u Zagrebu, nego se tu postavlja pitanje sveukupnog ostanka Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj barem dok se njihovo rukovodstvo ne ispriča hrvatskom narodu zbog tih pjesama i temeljito distancira od tih svećenika.
Ali ni to nije tema za hrvatske medije. Hrvatskim medijima ne pada na pamet otvarati ovakva pitanja, poslati dopise u SPC, otvoriti okrugle stolove na tu temu, problematizirati, intervjuirati pravoslavne svećenike, njihove mitropolite, javne djelatnike, povjesničare, sociologe, političare itd. Jer, halo, kakva je to crkva koja stoluje ured Zagreba, dobiva novac iz državnog proračuna, a veliča zločine nad Hrvatima. Je li to uopće crkva? Što je s dekalogom i zapovjedi ne ubij? To je tek dio pitanja koje otvara ta snimka srpskih pravoslavnih svećenika koji pjevaju četničke pjesme i veličaju ubojice hrvatskog naroda.
Međutim, ništa od toga. Naprotiv: Večernji list iz pera Darka Pavičića u sramotnom ulizivačkom tekstu krivotvori činjenice i daje za pravo mitropolitu Porfiriju koji se pokušava oprati nekakvom stipemesić pričicom kako se tamo zatekao slučajno i samo otvarao usta te ‘nije pevao’. Sramotno novinarstvo, gledano s pozicije zdrave pameti, logike i struke, ali ne i ako se gleda s pozicije angažiranog novinarstva. S te pozicije to je pun pogodak.
Primjer treći: Hrvatsko nacionalno etičko sudište, sastavljeno od uglednih hrvatskih intelektualaca javno proziva i osuđuje za veleizdaju Stjepana Mesića, Vesnu Pusić i Milorada Pupovca, te podiže etičke optužnice protiv Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesne Teršelić i Carl Bildta. Na njihovom zasjedanju u subotu u Lisinskom je bila tolika gužva da je policija morala pripomoći u održanju reda. Dakle situacija je krajnje ozbiljna. Spomenuta imena su redom politički vođe, a na drugoj strani ugledni hrvatski intelektualci ih optužuju da su izdajnici.
Znači imamo dvije suprotstavljene pozicije. Zar ne bi onda bilo logično, smisleno i korisno organizirati sučeljavanje tih dviju strana pred medijima, pred kamerama, pred javnošću? Zar ne bi bilo logično da Hrvatsko nacionalno etičko sudište javno iznese argumente svojih tvrdnji, a potom prozvani, odnosno optuženi na njih odgovore. Nakon toga bi ponovo bila moguća samo dva rješenja Ostavke i inkriminacija prozvanih političara ili optužnica i presuda ljudi etičkog sudišta zbog klevete. Međutim, hrvatski mediji nisu zainteresirani za takav rasplet. Njima to nije tema. Oni to guraju pod tepih, poput nojeva zabijaju svoje glave u svoju virtualnu stvarnost koju onda prenose javnosti. Zbog toga su angažirani, da gase vatru koja bi mogla pomesti one koji su ih angažirali, a ne da otvaraju pitanja o nekakvim izdajnicima.
Na tužne je grane spalo hrvatsko novinstvo. Laž, krivotvorenje, izmišljanje, podvaljivanje, političko angažiranje, ideološko milicijsko šamaranje to je odraz vodećih hrvatskih medija. Velika je odgovornost na struci koja se tako odmetnula od temeljnih postulata i smisla zbog čega uopće postoji. Šteta je učinjena. Svaki dan kada ti mediji ne prozivaju vladajuće za njihove sramotne čini, za nesposobnost, za neuspjehe počinjena je ogromna šteta hrvatskom narodu. Novinarstvo bi po difoltu trebalo biti bliže oporbi, kao korektor i kritičar. Međutim, kod nas je posve obrnuto.
Vlast kontrolira oglašivače i tako plaća medije, a mediji angažiraju novinare da zadovolje vlast kako bi i dalje stizali oglasi. I tako se zatvara krug angažiranog novinarstva.
Izvor: direktno.hr
