Velikosrpski program o stvaranju srpskih autonomnih područja u Republici Hrvatskoj i njihovo objedinjavanje u tzv. SAO Krajinu te pripajanje Srbiji, razvijan je i ostvarivan 1990. i 1991. u raznim oblicima. Hrvatsko je stanovništvo bilo izloženo raznim oblicima srpskog terora, otimano je prepadima po prometnicama, na njivama, u kućama, premlaćivano, pretraživane su kuće i otimana imovina. Srpske su se snage smjestile u širem predjelu sela Velike Peratovice, Lončarice, Đulovca, Brđana Bastajskih, Voćina, Bačkovice i Bedeničke. Jakom topničkom i minobacačkom vatrom napadale su područja općina Virovitice, Grubišnog polja, Slatine, Daruvara i Bjelovara, čime su nanosile teške udarce tamošnjem ukupnom životu, posebno gospodarstvu. Prema dostupnim podacima, srpski je agresor do pred kraj listopada 1991. u zapadnoslavonskom i bilogorsko-bjelovarskom području okupirao 2 875 četvornih kilometara. Nakon što su ustrojene i naoružane hrvatske obrambene snage, s vrlo jakim motivom u hrvatskom narodu za oslobađanje okupiranog hrvatskog teritorija, stvoreni su uvjeti za obračun s okupacijskim snagama srpskog agresora.
Otvoreni napad na Grubišno Polje proveden je 17. kolovoza 1991., u kasnim poslijepodnevnim satima. Najprije je na grad ispaljeno oko deset projektila iz ručnih bacača, a dva sata kasnije iz pravca Velike Peratovice izvršen je i pješački napad na Grubišno Polje. Ranjeno je petero civila, ali napad je odbijen. Treba naglasiti kako su u ZNG Grubišno Polje konstantno pristupali novi dragovoljci iz svih mjesta općine.
Do kraja kolovoza 1991. pobunjenici nisu više pokušavali pješačkim napadima ostvariti svoj cilj. Umjesto toga, uslijedilo je nekoliko minobacačkih napada na grad. 23. kolovoza 1991. minobacačkim je projektilima napadnuto šire gradsko područje, a 24. kolovoza područje industrijske zone. Prvih dana, koji su bili i najkritičniji, obrana grada je izdržala. Srpski pobunjenici svakodnevno su granatirali Grubišno Polje i okolna naselja, a nevine su civile odvodili u zarobljeništvo.
Srpski su napadi bili svakodnevica. Na početku rujna uslijedili su intenzivniji minobacački napadi na grad. Veliki problem hrvatskih snaga bio je manjak oružja. Glavna tema sastanaka Kriznog štaba bila je upravo nabava oružja. Kako navodi autor Ivica Debić u knjizi „Otkos“, prema ideji generala Martina Špegelja o otimanju oružja od JNA krenulo se sa zauzimanjem vojarni. U razdoblju od 16. do 19. rujna zauzete su vojarne u Virovitici, Daruvaru i Križevcima što je omogućilo hrvatskim snagama opskrbu oružjem, opremom i streljivom.
Dana 19. rujna izviđači Vlado Kamber-Poker, Stevo Oršoš i Rudolf Tregner-Jumbo zapazili su srpske izviđače blizu Poljana, na ulazu u Grubišno Polje. To je bio jasan znak da se četnici spremaju ostvariti zamisli o zauzimanju grada i istočnog dijela grubišnopoljske općine. Napad na grad počeo je 21. rujna dizanjem u zrak mosta na rijeci Peratovici koja presijeca cestu prema Ivanovom Selu. Srpske su snage snažnom paljbom spriječile interventne snage da se probiju i potpomognu obranu ugroženih sela. Neprijatelj je pokušao probiti obranu grada, ali hrvatski su branitelji izdržali napade i uz pomoć pristiglih postrojba specijalne policije iz Bjelovara prisilili srpske snage na povlačenje. U isto je vrijeme obrana malobrojnih branitelja u Ivanovom Selu popustila. Četnici su ušli u selo, palili kuće i zarobljavali nevine civile. Kako bi se pokušalo spriječiti neprijatelja da osvoji Ivanovo Selo, Krizni štab grubišnopoljske općine, koordinator ukupne obrane, zatražio je pomoć iz Bjelovara i Daruvara. Iznenadnim napadom daruvarskih postrojbi koje su pritekle u pomoć počela je kratka, ali žestoka bitka. Srpske su postrojbe tijekom povlačenja ubile osam zarobljenih civila, a od hrvatskih snaga koje su sudjelovale stradala su dva člana daruvarske postrojbe. Obranom Ivanovog Sela zaustavljeno je napredovanje pobunjenika na najvažnijem dijelu ratišta, jugoistočnom području grubišnopoljske općine. Strateški neuspjeh napadnih akcija pobunjenih Srba tijekom druge polovice kolovoza i tijekom rujna 1991. otvorio je put za buduće hrvatske akcije.
Nakon uspješne obrane grada i provedbe opsežne akcije čišćenja koju su 22. rujna 1991. provele udružene hrvatske vojne i policijske snage, rodila se ideja o oslobađanju Bilogore. Uspjesi na terenu i razmišljanja o većim akcijama, zahvaljujući pristupanjima dobrovoljaca u vojsku, stvorili su uvjete za formiranje bataljuna. Osim članova ZNG-a, na raspolaganju je bila i hrvatska policija koja je prije osnivanja ZNG-a bila jedina oružana snaga za obranu Hrvatske. Kriznom se štabu 25. rujna, po preporuci pukovnika Miroslava Jerzečića, stavio na raspolaganje i pukovnik Franjo Kovačević.
Dana 26. rujna 1991. Krizni štab Grubišno Polje donio je odluku o osnivanju „57. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde Grubišno Polje“i odluku o osnivanju Zapovjedništva obrane gradakoje je preuzelo zapovijedanje svim oružanim snagama na području općine. Zapovjednikom obrane grada imenovan je Franjo Kovačević, pomoćnikom za moral Ante Delić, pomoćnikom za sigurnost Ivica Debić, pomoćnikom za pozadinu Mirko Hajdinjak, načelnikom sanitetske službe Marijan Lukić, načelnikom operativno-nastavnih poslova Antun Jardas, načelnikom tehničke službe Viktor Gebert, načelnikom intendantske službe Antun Luketić, a zapovjednikom bataljuna Zdenko Pavić. Istog je dana Ivica Debić formirao Policijsko zaštitni vod sastavljen od desetine vojne policije i zaštitne desetine, čiji je glavni zadatak bio uspostava sigurnosti zapovjedništva.
Unatoč zadovoljstvu zbog uspjeha u obrani općine Grubišno Polje, hrvatske su obrambene snage ostale na oprezu i u iščekivanju sljedećeg koraka pobunjenih Srba i JNA. Donesena je odluka o zauzimanju bjelovarskih vojarni kako bi se spriječio prodor prema Pakracu i Okučanima. Donošenje takve odluke pokazalo se značajnim jer se uvidom u zapovijed komandanta 5. vojne oblasti, generala pukovnika Života Avramovića, utvrdilo da je plan djelovanja JNA bio obrana vojarni u Bjelovaru i Koprivnici te daljnji proboj pravcem Bjelovar – Grubišno Polje – Daruvar.
Na dan svetog Mihovila, 29.rujna bjelovarski su branitelji uspjeli osvojiti vojarne JNA te su tako onemogućili provedbu zapovijedi generala Avramovića. Osim što su onemogućili djelovanje JNA, zauzimanje vojarni uvelike se odrazilo i na moral svih branitelja.
Navedenim borbama i obranom borbenih položaja u grubišnopoljskoj općini hrvatski su branitelji stvorili povoljne uvjete za operaciju „Otkos 10“ i oslobađanje Bilogore.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
FOTO: grubišnopolje.hr
- Bašić Petar, Miškulin Ivica, Grubišnopoljska kronika 1990.-1991. (II. dio), Scrinia Slavonica, sv. 10., 2010.
