Domovinski rat Heroji Domovinskog rata Izdvojeno

Srećko Karić: “Svoju traumu koristim kao pogonsko gorivo i stavljam je u formu umjetnosti”

Donosimo intervju sa Srećkom Karićem, hrvatskim braniteljem i 70% ratnim vojnim invalidom, koji je smisao osim u vjeri, pronašao i u snimanju pjesama, filmova i serijala, čime pomaže svojim suborcima i promovira vrijednosti proizašle iz Domovinskog rata.

Posljednji intervju s Vama bio je potkraj 2017. godine. U ovom petogodišnjem razdoblju nevjerojatno puno toga se promijenilo u svijetu, a što se sve promijenilo kod Srećka Karića? Znam da je umjetnost jako bitan segment Vašega života pa da se poetski izrazim, od čega živi Vaš novčanik, a od čega duša u posljednje vrijeme?

Unazad nekoliko godina djelujem kao član braniteljske udruge – Braniteljski centar za društveni razvoj gdje stalno pratimo županijske i državne natječaje i prijavljujemo se na gotovo sve, a mnoge i dobijemo. Od tih novaca koje idu u projekt, ostane nešto udruzi pa tako onda i meni. Sve je to više simboličan honorar i puno volonterskog rada ali zadovoljstvo postignutim vrijedi više od svakog novca.

Nisu nam strani ni europski fondovi. Dosta smo okrenuti prema mladima gdje predajem u srednjim školama o Domovinskom ratu, vodimo djecu na izlete i polako pripremam predstavu za škole, također sve tematski posvećeno Domovinskom ratu. Tu je naravno i film gdje pišem scenarije za dokumentarce i šaljem na natječaje. Jako volim rad u srednjoj školi i na fakultetu kao gost predavač. Toga se ne mogu zasititi.

Ulaganje u budućnost u nove generacije za mene je predanost jer za to sam se borio u Domovinskom ratu. Mladi ljudi ne znaju snagu koja je proistekla iz Domovinskog rata i važno je obući tu temu u jedno novo moderno ruho prilagođeno novim generacijama i tako prezentirati. Izuzetno se dobro prima i sami profesori su iznenađeni koliko učenici žele još toga. Šturo kronološko povijesno prepričavanje, natovareno traumom i uvlačenja politike u temu Domovinskog rata je prošlo i tema dobiva novi zamah jer se osluškuju nove generacije i njihove potrebe. Iza traume mora postojati otpornost i zahvalnost. Mora se osjetiti zadovoljstvo i pobjednički duh. Mi smo to prepoznali i škole i fakulteti su nam zahvalni jer znamo dozirati i prilagoditi tešku temu. Ona odjednom poprima snažnu motivaciju u mladima gdje razmišljaju drugačije. Zato pozivam sve škole u Hrvatskoj da nam se jave jer smo otvoreni za suradnju.

Pokušavam oplemeniti YouTube kanal udruge sa prigodnim temama koje pripremamo u udruzi, a prezentiram ih kroz priloge ili podcastove. Smatram da domoljubne kao i vjerske teme su medijski loše prezentirane sa i li bez kreativnosti pa nisu interesantne mladima te nisu prilagođene novim društvenim platformama. Trudim se to promijeniti.

Volio bih ponovno pokrenuti dokumentarni serijal posvećen Domovinskom ratu koji sam radio prije za HTV gdje toj temi pristupam iz današnje perspektive. Trenutno pišem nešto pa ću slati na novi natječaj. Mene je Domovinski rat obilježio za čitav život i nema iz toga van, stoga jednom branitelj, uvijek branitelj, samo je oružje drugačije. U konačnici moja borba je za istinom, maknuti se od medijske manipulacije i laži te tu laž iznijeti na svijetlo. Jedan od alata su osobne male priče svakog čovjeka i onog svjedoka pored njega koji potvrđuje istinitost rečenog. Puno malih puzzli, učinit će u konačnici veliku fotografiju vidljivom.

Bavim se onim što imam ispred sebe, što mogu kontrolirati i mijenjati. Medij kao što je video, glazba i Internet su za mene fantastični alati da se pozabavim temom Domovinskog rata u novom modernijem ruhu. Amerikanci svoj patriotizam guraju kroz Hollywood otkako je filma. Slave i gubitničke bitke, pjevaju o ratnicima, gradovima, situacijama u zemlji i izvan i ne srame se svoje zastave niti lijevi niti desni. Patriotizam nije ekskluziva samo za desnicu što se nama u Hrvatskoj stalno nameće. Kulturom, umjetnosti, modom, civilnim društvom se bave, ajmo reći, pacifisti ili lijevo orijentirani dok patrioti ili ti desno orijentirani su fokusirani na politiku, vojsku, medij itd. Moja je želja pronaći sredinu i vidjeti što nas spaja, a ne što nas razdvaja.

Zanima me umjetnost i kultura pa zašto ja kao patriot ne radim nešto po tom pitanju jer baš i nema tko ali ne želim ugrožavati druge i svađati se. Zato pripremam kazališnu predstavu posvećenu Domovinskom ratu ali tema prilagođena za škole. Skladam i glazbu, pišem knjigu. Surađujemo i sa Centrom za rehabilitaciju Zagreb gdje dajemo doprinos u radu sa korisnicima. Puno toga radim a nemam osjećaj da išta radim jer sve je to dio mene. Tako da i novčanik, a i duša žive od posvećenosti udruzi, puno molitve da Gospodin to sve vodi i naravno zdravog života kroz trening i zdravu prehranu.

Rekli ste u prošlom intervjuu da u ratu nema ništa filmskog, ako sam Vas dobro shvatio zbog surovosti i brutalnosti rata. Međutim, rat ipak često postane inspiracija brojnim filmovima i serijalima, pa tako i Vašim. Što je Vama natjeralo olovku na papir?

Moj dobar prijatelj, psihijatar, rekao je da je proživljena trauma nuklearna energija i samo treba znati što sa njom. Ako usmjerimo tu snažnu energiju u negativnost eksplodirati će prvo nama u lice, a stradati će i oni oko nas. Ako ju usmjerimo u neko razrješenje problema, ona postaje pogonsko gorivo kreacije i zadovoljstva, unatoč psihofizičkim posljedicama koje nam je trauma nanijela. Ono što radim jest da svoju traumu koristim kao pogonsko gorivo i stavljam je u formu umjetnosti.

Zato snimam filmove, glazbu, pišem knjigu, pokušavam i napraviti predstavu. Imam puno scenarija koje šaljem i na razne natječaje. Nešto prođe, nešto ne. Važno je da trauma odlazi na papir i gubi snagu traume. Svoju muku prikazujem za druge ali ne sebično u činu sažaljenja, nego da zajednica ima nešto od toga, obučena mojom nekom kreativnosti punoj razumijevanja. Projekti koji prođu, uvijek radim u nekom timu sa raznim ljudima. Tako svi imamo nešto od toga.

Mnoge pjesme su nastale na traumi. Pjeva se o izgubljenim ljubavima. Svaki prekid jednog ljubavnog para je dramatičan i surov, a ipak iz toga izađe predivna balada. Stvarnost je surova ali kreativnost uma i toplo srce oblikuju stvarnost u predivnu kreaciju sa kojom se mnogi mogu poistovjetiti. Tako liječimo traumu. Kreativnost je dar od Boga, kao lijek samopomoći kod razrješavanja teških situacija. Svatko od nas ima to u sebi, samo valja to prepoznati. Kada sam u Sjevernoj Americi bio u jednom blues klubu gdje nastupaju samo crnci, vlasnik je rekao da svaki bijelac koji uđe upozoren je da poštuje prostor: „Respect the room, bro“ , stajao je natpis. To je značilo da nema glupiranja dok se pleše i cerekanja: „Super mi je pjesma“. Blues je tragedija koja govori o teškom životu crnaca kroz povijest, a i danas. Na kraju slušaš fantastičan izvorni blues koji govori o brutalnosti života upakiran u fantastičnu kreaciju. Izlaziš iz kluba obasipan ljubavlju, razumijevanjem i poštovanjem tih ljudi. To možemo i mi u Hrvatskoj postići. Imamo i mi svoj blues, samo još nije najjača nota odsvirana i najjača rečenica napisana ali tu su. Ja ih tražim. Na vrh jezika mi je sve.

Lijevo Rej Kovačević, desno Srećko Karić. FOTO: Rej Kovačević

Volio bih se dotaknuti malo, nažalost još uvijek aktualne teme, potresa i korone. Kako se jedan vojnik nosi s iskustvom potresa?

Ravnodušno, jer na žalost što smo sve prošli kroz Domovinski rat, oguglali smo na svaki jaki oblik traume. Kad se dogodio potres, izašao sam van i pomogao prepadnutim susjedima. Kad je bila korona, odlazio sam u dućan i kupovao namirnice za druge uz sve drugo što je trebalo. Nisam imao straha. Meni kao vojniku sve je bilo jasno. Puno galame, a kad zagusti, stisnu se kao puževi u svoje kućice i sebično samo brinu o sebi. Sada opet ti ljudi ponovno galame, ali barem kod mene, provaljeni su da nisu hrabri kada stvarno nastane problem. Molim Gospodina da nam ne podari novi rat u Hrvatskoj jer mislim da bi nas malo bilo koji bi odlučili stati u obranu. Tu se vidi snaga Vjere. Na kraju bih opet u rat morao ja, iako izranjavan od glave do pete te nekolicina sličnih uz neke mlade neustrašive. Ova većina glasnih i bahatih bi se razbježala.

Strahujem od malih nebitnih stvari ali kada je stvarno problem tada idem u to. Bila je prometna na cesti i većina bježi od sudara dva auta, a ja uskačem u jedan i vučem čovjeka van da ne zaglavi ili da se auto ne zapali pa da strada još više. To je refleks iz rata. Refleks neustrašivosti kada stvarno zatreba. Do tada sam plah. To čak nema ni veze sa mozgom, nego Duhom. To je ratnički duh.

Kako ste podnijeli razdoblje pandemije, svojevrsno međuljudsko otuđenje i izolacije koje su nas zatekle posljednje 2 i pol godine?

Nisam ni primijetio nego se prilagodio. Ionako živim povučeno. Zapravo sam introvert i imam svoj svijet stvaranja glazbe, filma, vježbanja kod kuće, meditiranja, kuhanja zdrave prehrane, pisanja i ode mi dan. Navikao sam na samoću i ne smeta mi. Ona je izbor zadovoljnih osoba i moj je izbor. Osjećam snažno ljudski duh i svako druženje za mene je intenzivno. Neki ljudi me pune, neki crpe i nemam baš dobre alate za obraniti se, osim da se ne družim previše. Meni je po tome pandemija čitav život. Ona je čak bila i dobar alat da vidimo gdje smo sami sa sobom. Dogodile su se čak i neke dobre promjene i izmjene.

Pandemija je politički i medijski nesmotreno nametnuta, morala je ostati u krugu struke. Tako je zavladala panika, a paničar nisam, nego i dalje imam svoj film. Ne uvlačim se u kolektivnu misao, nego tražim boje u krugu sivila. Pandemija je bila izazov za mnoge, a ja sam baš tada puno izlazio na zrak, vježbao na otvorenom gdje nije bilo ljudi, snimao i pisao jako puno, pripremio mnoge projekte i fantastično kuhao te čuvao tuđe kućne ljubimce i družio se sa sustanarima. 

Svjedočimo ponovnoj pojavi rata u Europi. Brojni naši sugrađani preslušavali su ili po prvi puta slušali pjesmu Balaševića „Samo da rata ne bude“. Jeste li očekivali da će do njega doći? Bude li u Vama silne slike i snimke iz Ukrajine stare emocije?

Imamo mi svoju Ukrajinu a to je Petrinja i Sisak, iseljena Slavonija, zapušteni Knin i Benkovac. Kao domoljub ukazujem da se prvenstveno bavimo svojom domovinom i rješavanjem problema pa onda izvandržavnim problemima. O tome nema gotovo ništa u medijima a zatrpani smo vijestima iz Ukrajine. Ukrajina kao i priča sa koronom je snažno medijski nametnuta. Jako sam oprezan sa tumačenjem onoga što je lako dostupno putem medija. Gledamo ono što drugi žele da gledamo. Vjerujem da će se razjasniti čitava priča sa odmakom. Vojnički mozak gleda na tu priču onako iza crte bojišnice. Uglavnom kako je došlo do toga svega, tko stoji unazad pet, deset godina? Ništa nije došlo preko noći.

Posebno sam oprezan sa poistovjećivanjem Hrvata i Ukrajinaca jer kao imamo sličnu priču. Baš i ne. Iza nas nitko nije stajao tijekom osamostaljenja i manje-više su svi bili protiv nas. Embargo na oružje, zagušen medijski prostor, politička nezainteresiranost svjetskih velesila. Mi smo svoju priču sami izgurali uz pomoć dragog Boga. U Ukrajini Boga baš i ne vidim u strukturi obrane Ukrajine koja se oslanja isključivo na čovjeka što je pogubno i to isključivo na Zapad. Ujedno je i zatrpan medijski prostor. Opet kolektiv nameće kolektivnu zajedničku misao. Samo sam oprezan sa zaključkom. Još veći rat buja u Etiopiji pa o tome gotovo ništa.

Rat gledan iz kuta ratnika je drugačija percepcija. Ona je puna preispitivanja, matematički, psihološki i filozofski potpuno drugačije posložena. Da pojednostavim. Tamo od kuda neprijatelj puca, nije problem, nego tamo gdje je tiho je problem. Žao mi je svakog civila iz Ukrajine i generalno sirotinje koja će sve izgubiti. Taj rat može sutra prestati i nikog nije briga za te ljude, nego se iza brda valja nešto drugo. Ukrajina je država iz koje se i bez rata iseljavalo jako puno Ukrajinaca u potrazi za boljim životom. Daleko od toga da ti ljudi ne trebaju svoju državu ali biti će robovi, dužnici tri generacije Zapadu i isisati će iz nje sav život čak i oni koji su joj pomagali i nametnuti svoje zakone.

Nisam siguran za koju slobodu se točno bore. Uhvaćeni su između dvije vatre i nikako im se ne piše dobro, osim da do prekida vatre dođe što prije. U meni rat u Ukrajini ništa ne budi jer traume od rata nemam. Imam od poraća i bezobraznih ljudi i nekih institucija koje hrvatskom branitelju nakon rata nisu pomogle, nego ga još i osudile. I danas mnogima idemo na živce. Bilo je nekih prijedloga da kao braniteljska udruga odemo u Ukrajinu pružiti određenu podršku njihovim braniteljima. Nemam problem otići tamo čak ni u žaru sadašnjih borbi ako mogu nekome pomoći. Očekivao sam da će doći do rata na europskom području.

Povijest je predvidljiva i ona se često ponavlja. Istočna Europa je uvijek kroz povijest bila žarište borbi. Ostalo je isto. Mi smo na ratnom području i još dugo će tako ostati jer smatram da smo pijuni od država u vlasništvu velikih korporacija pod krinkom demokracije. Svako desetljeće donosi neki sukob i biti će ga još. Dokle god ne ojačamo kao države, netko će dominirati nad nama i govorit nam što da radimo.

Brojni ukrajinski vojnici po završetku rata vratit će se svojim domovima s proživljenim nadljudskim naporima i izuzetno potresnim iskustvom. Koji je Vaš savjet kako kreirati politiku reinkorporacije vojnika u društvo?

Hrvatska je nakon osamostaljenja i rata pokušala poloviti sve konce. Nije išlo glatko pa su tako hrvatski branitelji pospremljeni u vojne mirovine bez mogućnosti školovanja i vraćanja u civilno društvo. Za vojne invalide je postojala adekvatna medicinska rehabilitacija. No društvena rehabilitacija uključivanja svih vojnika nazad u društvo kroz rad sa obiteljima branitelja, osmišljavanjem novih profesija, rekreacija, sportske aktivnosti, medijski prilagođeni članci, osvješćivanje civilnog društva o posljedicama traume, Domovinski rat u školama itd. je izostala.

Nije sama država toliko kriva, već organizacije ispod kao i civilne ali i braniteljske udruge. Treba staviti problem u vrijeme i mjesto događanja. Država je tada pokušala učiniti najbolje za ono vrijeme. Pokazalo se s vremenom da je to bumerang koji se svima obio o glavu, a nema nazad. Nezadovoljno je postalo i društvo i hrvatski branitelji. Izostala je kolektivna zahvalnost civilnog društva za žrtvu danu u Domovinskom ratu, a mnoge nevladine udruge su počele govoriti o trošku koje čine branitelji s mirovinama, izmišljenim kolektivnim zločinima, a malo se govorilo o stvarnim velikim poduhvatima hrvatskih branitelja.

Javio se PTSP koji je medij okarakterizirao sa „ludi branitelji“, ili „okoristio se mirovinom“. Svaki takav istup koštao je života jednog hrvatskog branitelja koji nije mogao podnijeti da je njegova žrtva uzaludna i dignuo je ruku na sebe. Naravno da nije samo to bio problem. Niz je tu problema ali svakako takvi istupi društva su itekako doprinijeli da se zdravlje braniteljske populacije pogorša. Zbog toga smo kao udruga i imali u planu i imamo, da damo doprinos rehabilitaciji ukrajinski branitelja jer svi problemi koji su nas zadesili čekaju i njih. Društvena rehabilitacija je jedan od najvažnijih modela rehabilitacije. Ne odlazak u mirovinu! Školovanje, nove profesije, osluškivati potrebe vojnika i vratiti ih u društvo uz adekvatnu naknadu koja se nikako ne smije zvati mirovina jer kao i što je nas, hrvatske branitelje, dočekalo da se uspoređuju civilne mirovine sa vojnim i invalidskim mirovinama.

Mi hrvatski branitelji dobivamo naknadu za sudjelovanje u Domovinskom ratu kao što ga dobiva i Američki i Izraelski vojnik, ali smo gurnuti u mirovinski sustav gdje nam nije mjesto i k tome još imamo problem pojašnjavati naše mirovine koje u stvarnoj naravi to nisu. Toga se grozim i volio bih da mogu Ukrajincima pomoći kada već nisam mogao nama samima.

Na mladima svijet ostaje. Vjerujem da Vam je i neiscrpna inspiracija Vaša kćer Neva. Što ste naučili od nje? Koje su sve prednosti današnjeg odrastanja u odnosu na Vaše doba?

Prednosti su da imamo veliki blagoslov u ispunjavanju vlastitih i tuđih želja. Standardi su visoki koliko god mi govorimo drugačije. Odrastao sam skromno i prošao rat. Tri obroka i topli krevet su bili dovoljni. Sve ostalo je bio luksuz. Kćeri sam zahvalan jer je ostala skromna curica od deset godina kojoj je važniji odnos sa obitelji i prijateljima od materijalnog. Razumno je dijete, izuzetno vesele i pozitivne naravi koja za sebe kaže da je sretno dijete. Ona gleda u budućnost sa velikim optimizmom i još većim planovima. Mnoga današnja djeca su takva i to je dobro. Ja sam već u njenim godinama bio tužan i sjetan, zarobljen u problemima  odraslih na koje nisam mogao utjecati. Mnogi ljudi mojih godina su tako živjeli pa smo se ipak nekako snašli ako nismo podlegli nekim porocima. Predajući u školi vidim taj optimizam, veseli duh mladosti koji ne vidi granice zemlje, svjetonazora ni bilo kog oblika različitosti. Samo idu.

Mi smo bili generacija prepuna predrasuda. Puno je internet učinio i dobrog uz mnogo lošeg. Internet je donio svijet u naše domove i maknuo tu izolaciju pa mladi danas imaju manje straha. Oni putuju, školuju se izvan Hrvatske i donose nova znanja. Vidim puno dobroga što mogu iznijeti nove generacije uz mentorstvo nas starijih i mudrijih. Želja mi je samo novim generacijama poput kćerine ukazati da ne podlegnu kapitalističkom načinu razmišljanja bez emocija, nego da kroz vjeru na prvo mjesto stave kreposti u koje između ostalog spada i ljubav, razumijevanje, skromnost pa onda karijere.

Premda našeg sugovornika možemo često vidjeti na brojnim svečanostima u odjelu i košulji, onu vojničku ne skida ni na kraju dana. Kad se dogode izvanredne okolnosti, poput potresa i korone, pliva kao riba u vodi. Nažalost, oksimoron je to što se mir jedva preživljava. Kao što je rekao prijatelj našeg dragog sugovornika: „Proživljena trauma je nuklearna energija i samo treba znati što sa njom“. Naravno, daleko je to od „samo“, ali da istine u tome ima, svjedoči  Srećko koji je svoje teško ratno iskustvo uspio pretočiti u umjetnost (glazbu, film, kazalište) i vjeru. Kao svjedok jednog vremena svoju priču nastoji prilagoditi mlađim generacijama čije potrebe pažljivo osluškuje. Nema sumnje da ovoga trenutka mladi na sitno broje dane do Svjetskog prvenstva u nogometu kako bi vidjeli crveno bijele kockice na zelenoj podlozi. Sport je sigurno alat kojim se može doprijeti do svijesti mlađih naraštaja jer upravo su branitelji dobro razgazili travu i svojim životima obojali dres. Nažalost, i na istoku Europe, bez obzira što je u pitanju drugi rat, nastaju neki novi branitelji, neki novi Karići. Samo hoće li biti Srećko… 

FOTO: Rej Kovačević

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Rej Kovačević