Donosimo intervju sa Srećkom Karićem, hrvatskim braniteljem i 70% ratnim vojnim invalidom, koji je smisao osim u vjeri, pronašao i u snimanju pjesama, filmova i serijala, čime pomaže svojim suborcima i promovira vrijednosti proizašle iz Domovinskog rata.
Posljednji intervju s Vama bio je potkraj 2017. godine. U ovom petogodišnjem razdoblju nevjerojatno puno toga se promijenilo u svijetu, a što se sve promijenilo kod Srećka Karića? Znam da je umjetnost jako bitan segment Vašega života pa da se poetski izrazim, od čega živi Vaš novčanik, a od čega duša u posljednje vrijeme?
Unazad nekoliko godina djelujem kao član braniteljske udruge – Braniteljski centar za društveni razvoj gdje stalno pratimo županijske i državne natječaje i prijavljujemo se na gotovo sve, a mnoge i dobijemo. Od tih novaca koje idu u projekt, ostane nešto udruzi pa tako onda i meni. Sve je to više simboličan honorar i puno volonterskog rada ali zadovoljstvo postignutim vrijedi više od svakog novca.
Nisu nam strani ni europski fondovi. Dosta smo okrenuti prema mladima gdje predajem u srednjim školama o Domovinskom ratu, vodimo djecu na izlete i polako pripremam predstavu za škole, također sve tematski posvećeno Domovinskom ratu. Tu je naravno i film gdje pišem scenarije za dokumentarce i šaljem na natječaje. Jako volim rad u srednjoj školi i na fakultetu kao gost predavač. Toga se ne mogu zasititi.
Ulaganje u budućnost u nove generacije za mene je predanost jer za to sam se borio u Domovinskom ratu. Mladi ljudi ne znaju snagu koja je proistekla iz Domovinskog rata i važno je obući tu temu u jedno novo moderno ruho prilagođeno novim generacijama i tako prezentirati. Izuzetno se dobro prima i sami profesori su iznenađeni koliko učenici žele još toga. Šturo kronološko povijesno prepričavanje, natovareno traumom i uvlačenja politike u temu Domovinskog rata je prošlo i tema dobiva novi zamah jer se osluškuju nove generacije i njihove potrebe. Iza traume mora postojati otpornost i zahvalnost. Mora se osjetiti zadovoljstvo i pobjednički duh. Mi smo to prepoznali i škole i fakulteti su nam zahvalni jer znamo dozirati i prilagoditi tešku temu. Ona odjednom poprima snažnu motivaciju u mladima gdje razmišljaju drugačije. Zato pozivam sve škole u Hrvatskoj da nam se jave jer smo otvoreni za suradnju.
Pokušavam oplemeniti YouTube kanal udruge sa prigodnim temama koje pripremamo u udruzi, a prezentiram ih kroz priloge ili podcastove. Smatram da domoljubne kao i vjerske teme su medijski loše prezentirane sa i li bez kreativnosti pa nisu interesantne mladima te nisu prilagođene novim društvenim platformama. Trudim se to promijeniti.
Volio bih ponovno pokrenuti dokumentarni serijal posvećen Domovinskom ratu koji sam radio prije za HTV gdje toj temi pristupam iz današnje perspektive. Trenutno pišem nešto pa ću slati na novi natječaj. Mene je Domovinski rat obilježio za čitav život i nema iz toga van, stoga jednom branitelj, uvijek branitelj, samo je oružje drugačije. U konačnici moja borba je za istinom, maknuti se od medijske manipulacije i laži te tu laž iznijeti na svijetlo. Jedan od alata su osobne male priče svakog čovjeka i onog svjedoka pored njega koji potvrđuje istinitost rečenog. Puno malih puzzli, učinit će u konačnici veliku fotografiju vidljivom.
Bavim se onim što imam ispred sebe, što mogu kontrolirati i mijenjati. Medij kao što je video, glazba i Internet su za mene fantastični alati da se pozabavim temom Domovinskog rata u novom modernijem ruhu. Amerikanci svoj patriotizam guraju kroz Hollywood otkako je filma. Slave i gubitničke bitke, pjevaju o ratnicima, gradovima, situacijama u zemlji i izvan i ne srame se svoje zastave niti lijevi niti desni. Patriotizam nije ekskluziva samo za desnicu što se nama u Hrvatskoj stalno nameće. Kulturom, umjetnosti, modom, civilnim društvom se bave, ajmo reći, pacifisti ili lijevo orijentirani dok patrioti ili ti desno orijentirani su fokusirani na politiku, vojsku, medij itd. Moja je želja pronaći sredinu i vidjeti što nas spaja, a ne što nas razdvaja.
Zanima me umjetnost i kultura pa zašto ja kao patriot ne radim nešto po tom pitanju jer baš i nema tko ali ne želim ugrožavati druge i svađati se. Zato pripremam kazališnu predstavu posvećenu Domovinskom ratu ali tema prilagođena za škole. Skladam i glazbu, pišem knjigu. Surađujemo i sa Centrom za rehabilitaciju Zagreb gdje dajemo doprinos u radu sa korisnicima. Puno toga radim a nemam osjećaj da išta radim jer sve je to dio mene. Tako da i novčanik, a i duša žive od posvećenosti udruzi, puno molitve da Gospodin to sve vodi i naravno zdravog života kroz trening i zdravu prehranu.
Rekli ste u prošlom intervjuu da u ratu nema ništa filmskog, ako sam Vas dobro shvatio zbog surovosti i brutalnosti rata. Međutim, rat ipak često postane inspiracija brojnim filmovima i serijalima, pa tako i Vašim. Što je Vama natjeralo olovku na papir?
Moj dobar prijatelj, psihijatar, rekao je da je proživljena trauma nuklearna energija i samo treba znati što sa njom. Ako usmjerimo tu snažnu energiju u negativnost eksplodirati će prvo nama u lice, a stradati će i oni oko nas. Ako ju usmjerimo u neko razrješenje problema, ona postaje pogonsko gorivo kreacije i zadovoljstva, unatoč psihofizičkim posljedicama koje nam je trauma nanijela. Ono što radim jest da svoju traumu koristim kao pogonsko gorivo i stavljam je u formu umjetnosti.
Zato snimam filmove, glazbu, pišem knjigu, pokušavam i napraviti predstavu. Imam puno scenarija koje šaljem i na razne natječaje. Nešto prođe, nešto ne. Važno je da trauma odlazi na papir i gubi snagu traume. Svoju muku prikazujem za druge ali ne sebično u činu sažaljenja, nego da zajednica ima nešto od toga, obučena mojom nekom kreativnosti punoj razumijevanja. Projekti koji prođu, uvijek radim u nekom timu sa raznim ljudima. Tako svi imamo nešto od toga.
Mnoge pjesme su nastale na traumi. Pjeva se o izgubljenim ljubavima. Svaki prekid jednog ljubavnog para je dramatičan i surov, a ipak iz toga izađe predivna balada. Stvarnost je surova ali kreativnost uma i toplo srce oblikuju stvarnost u predivnu kreaciju sa kojom se mnogi mogu poistovjetiti. Tako liječimo traumu. Kreativnost je dar od Boga, kao lijek samopomoći kod razrješavanja teških situacija. Svatko od nas ima to u sebi, samo valja to prepoznati. Kada sam u Sjevernoj Americi bio u jednom blues klubu gdje nastupaju samo crnci, vlasnik je rekao da svaki bijelac koji uđe upozoren je da poštuje prostor: „Respect the room, bro“ , stajao je natpis. To je značilo da nema glupiranja dok se pleše i cerekanja: „Super mi je pjesma“. Blues je tragedija koja govori o teškom životu crnaca kroz povijest, a i danas. Na kraju slušaš fantastičan izvorni blues koji govori o brutalnosti života upakiran u fantastičnu kreaciju. Izlaziš iz kluba obasipan ljubavlju, razumijevanjem i poštovanjem tih ljudi. To možemo i mi u Hrvatskoj postići. Imamo i mi svoj blues, samo još nije najjača nota odsvirana i najjača rečenica napisana ali tu su. Ja ih tražim. Na vrh jezika mi je sve.
Volio bih se dotaknuti malo, nažalost još uvijek aktualne teme, potresa i korone. Kako se jedan vojnik nosi s iskustvom potresa?
Ravnodušno, jer na žalost što smo sve prošli kroz Domovinski rat, oguglali smo na svaki jaki oblik traume. Kad se dogodio potres, izašao sam van i pomogao prepadnutim susjedima. Kad je bila korona, odlazio sam u dućan i kupovao namirnice za druge uz sve drugo što je trebalo. Nisam imao straha. Meni kao vojniku sve je bilo jasno. Puno galame, a kad zagusti, stisnu se kao puževi u svoje kućice i sebično samo brinu o sebi. Sada opet ti ljudi ponovno galame, ali barem kod mene, provaljeni su da nisu hrabri kada stvarno nastane problem. Molim Gospodina da nam ne podari novi rat u Hrvatskoj jer mislim da bi nas malo bilo koji bi odlučili stati u obranu. Tu se vidi snaga Vjere. Na kraju bih opet u rat morao ja, iako izranjavan od glave do pete te nekolicina sličnih uz neke mlade neustrašive. Ova većina glasnih i bahatih bi se razbježala.
Strahujem od malih nebitnih stvari ali kada je stvarno problem tada idem u to. Bila je prometna na cesti i većina bježi od sudara dva auta, a ja uskačem u jedan i vučem čovjeka van da ne zaglavi ili da se auto ne zapali pa da strada još više. To je refleks iz rata. Refleks neustrašivosti kada stvarno zatreba. Do tada sam plah. To čak nema ni veze sa mozgom, nego Duhom. To je ratnički duh.
FOTO: Rej Kovačević
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
