Tijekom 1994. i 1995. godine vidljivo je da HVO i ARBiH postižu znatne vojničke uspjehe. Srbi su u tom razdoblju praktički trpjeli poraz za porazom…
Tijekom 1995. godine pokazala se sva ranjivost, odnosno slabost RSK (Republike Srpske Krajine) i njezinih saveznika RS (Republike Srpske). Prvi znaci slabljenja u vojnom smislu operacije su (Tigar-Sloboda ’94.) V. korpusa ARBiH krajem 1994., kada je osvojeno uporište Fikreta Abdića – Velika Kladuša – 21. kolovoza 1994., zatim i operacija Grabež, kada je osvojen Grabeški plato, jako uporište srpskih snaga u BiH. Prije navedenih operacija, od 1. studenog do 3. studenog 1994. godine, odvila se prva zajednička koordinirana akcija Hrvatskog vijeće obrane (HVO-a) i Armije BiH – operacija Cincar. Zatim slijede operacije: Zima ’94. (29. 11.-24. 12. 1994. – oslobođeno djelomično Livanjsko polje i planina Dinara), Skok 1 (7. 4. 1995. – ostatak Dinare – važno strateško mjesto), Skok 2 (4. 6.-11. 6. 1995. – pod nadzor stavljeno Livanjsko polje, dio Glamočkog polja te put Glamoč-Bosansko Grahovo) te operacija Ljeto ’95. (25. 7.-30. 7. 1995. – oslobođeni Bosansko Grahovo i Glamoč), koja je bila uvertira u najpoznatiju oslobodilačku operaciju Oluja. Navedene operacije direktno su utjecale na zbivanja u Bosni i Hercegovini.
Dakle, tijekom 1994. i 1995. godine vidljivo je da HVO i ARBiH postižu znatne vojničke uspjehe. Srbi su u tom razdoblju praktički trpjeli poraz za porazom, iako su i sami poduzimali napadačke akcije. Između uspješnih akcija HVO-a i ARBiH, vojske RSK i RS, uz podršku Narodne odbrane Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne, odnosno Fikreta Abdića, poduzimaju uspješnu napadačku akciju Breza ’94. te osnivaju Operativnu grupu Pauk. Cilj je bilo zauzimanje Bihaćkog okruga, odnosno Cazinske krajine. Ponovni dolazak Fikreta Abdića u Veliku Kladušu, koji i dalje uživa podršku vlastite vojske Narodne odbrane, dogodio se u napadačkoj operaciji Jutro. Srbi tijekom 1994. i 1995. godine ustrajno pokušavaju riješiti problem V. korpusa. Dva puta pokušali su uništiti V. korpus te ovladati navedenim područjima, uzrokujući dvije poznate Bihaćke krize. Prva se zbila krajem 1994., a druga u srpnju 1995. godine. Alija Izetbegović opisuje prvu ofenzivu Srba, koja je izašla 3. travnja 1995. godine u časopisu Prva linija iz Sarajeva:
„I dalje vjerujem da je bitka za Bihać bila test snage srpskog napadača. Oni su u jednom trenutku gore nagomilali sve što su imali i mogli. Hrvanje još traje, ali mislim da se već sada može reći da je pokušaj slamanja V. korpusa pretrpio neuspjeh. Daljnji tok borbi za oslobađanje Bosne zavisit će od toga da li će se Karadžiću direktno pridružiti Milošević sa svojim jedinicama. Protiv samog Karadžića imamo sve šanse. U slučaju direktnog uključenja snaga iz Srbije došlo bi do proširenja rata, podizanja embarga na oružje i direktnog ili indirektnog miješanja drugih sila na našoj strani. I u toj varijanti naše su šanse vrlo izvjesne. To je i razlog zbog kojeg će Milošević vjerojatno pokušati da ostane po strani, bar kad je riječ o masovnom i direktnom učešću u ratu.“
Mjesec srpanj 1995. godine vojska RSK i RS koriste za neposrednu akciju protiv V. korpusa te zajednički pripremaju operacije pod nazivom Mač ’95. i Štit ’95. Operativna grupa Pauk također je stavljena pod zapovjedništvo glavnog štaba vojske RSK 28. svibnja 1995. Tu operativnu grupu činile su snage Narodne odbrane Zapadne Bosne. Operacija se vodila protiv V. korpusa čiji je sastav (tada) imao 17 000 boraca i starješina, svrstanih u osam brigada, jednu hrvatsku pukovniju i pet samostalnih bataljona-divizija.
Lord David Owen o srpskim napadima i bici za Bihać ističe:
„Hrvatski Srbi, izgubivši zapadnu Slavoniju, koja je pala u ruke snaga hrvatske Vlade, pokazali su svoju slabost. Bila je ludost isprovocirati bitku oko Bihaća u srpnju, a da prije toga ne osiguraju sporazum s bosanskim Srbima da se zaštiti Knin, kad je bilo jasno da Tuđman traži izgovor za napad na druge dijelove Krajine. Tuđman je proračunao da su Karadžić i Mladić, zaokupljeni osobnim sukobom, preslabi da bi se umiješali, znajući također da se Milošević već pomirio s činjenicom da ne može zaštiti hrvatske Srbe od njihovih postupaka. Hrvatski je napad izveden tako brzo i takvom silinom da je iznenadio svijet. Tuđman je sada stvarao novi zemljovid Hrvatske i Bosne.“
U takvim okolnostima srpskih napada na Bihać, kojemu je prijetilo da će pasti, dolazi do odluke Hrvatske vojske, odnosno predsjednika Franje Tuđmana, da hrvatske postrojbe pokrenu operaciju velikih razmjera nazvanu Oluja, a sve pripreme za Oluju bile su uspješno postignute. Cilj te operacije bilo je uništiti vojnički srpske postrojbe, tzv. RSK, i ponovno reintegrirati to područje u ustavno pravni poredak Republike Hrvatske te pomoći V. korpusu u duhu Washingtonskih sporazuma i Splitske deklaracije. Koliko je situacija bila dramatična svjedoči sudionik srpanjskih događaja Hasan Čengić, zamjenik ministra obrane Federacije BiH 1996. godine:
„U najtežem napadu na Bihać, u ljeto 1995., četnici su bili na skoro 500 metara od bihaćke bolnice, tenkovi su orali grad, a naši im nisu mogli odgovoriti. Bio sam u Zagrebu. Sljedeći dan očekivao se pad bolnice, a možda i grada. Znali smo da tenkove ne mogu ukloniti. Te kišne noći, za samo osam sati, s daljine od 300 kilometara, koristeći avion, kamion i helikopter, tri puta utovarujući i istovarujući robu, uz pomoć HV ubacili smo naoružanje u Bihać prije svitanja. Ujutro su za nekoliko sati tenkovi otjerani. Bolnica i Bihać ostali su neosvojeni.“
Jedan od ciljeva Ministarstva obrane glavnog stožera HV, koji je dokumentiran 26. lipnja 1995. godine, jest rješavanje pitanja Fikreta Abdića i njegove Narodne odbrane. General Janko Bobetko u knjizi Sve moje bitke donosi sljedeće:
„U ostvarivanju planirane napadne operacije na području Zapadne Bosne od početka njezina izvođenja, uz snage 2. krajiškog korpusa, angažirane su i snage ‘SVK’ s okupiranih područja RH. Tijekom priprema operacije poglavito su bile angažirane topničke postrojbe iz sustava 21. i 39. korpusa, a od početka prve etape operacije postupno se u izravna vojna djelovanja uključuju i snage 15. ličkog, 21. kordunskog i 39. banijskog korpusa te oklopne snage 7. kninskog korpusa i zrakoplovne snage sa z/b Udbina. Sudjelovala je i postrojba tzv. ‘Narodne obrane AP ZB’ koju je ustrojila ‘SVK’ te popunila muslimanskim izbjeglicama. Trenutno je s okupiranih područja RH iz sastava ‘SVK’ prema području zapadne Bosne angažirano približno 4000-4500 ljudi, 4 mtd, 4 ts., 4 satnije OT, 1 divizijun R-65 te zrakoplovne snage iz sastava 105. abt., što čini više od 30% ukupnih snaga 39., 21. i 15. korpusa ‘SVK’. Pored ovih snaga, u napadnoj je operaciji na područje zapadne Bosne s okupiranih područja RH angažirano i 6000-7000 pripadnika postrojbi ‘NO AP ZB’. Uporabom združenih snaga ‘VRS’, ‘SVK’ i manjim dijelom snaga ‘NO APZB’, ostvarena je druga etapa napadne operacije, tako da je izravno ugrožen grad Bihać, a stvoreni su i uvjeti da se uvođenjem glavnine snaga ‘NO APZB’, uz daljnju topničku i drugu potporu snaga ‘SVK’, otpočne s trećom etapom operacije s ciljem potpunog razbijanja snaga V. korpusa ARBiH, zauzimanja područja zapadne Bosne i uspostave ‘vlasti’ Fikreta Abdića. Provođenje izravne agresije na dio međunarodno priznate države BiH i hrvatsko-bošnjačke Federacije te otvoreno angažiranje srpskih snaga s privremeno okupiranih područja RH u napadu na zapadnu Bosnu, dovelo je do izglasavanja Rezolucije VS UN br. 958 (19. studenoga 1994.) kojom se omogućava uporaba NATO snaga u osiguranju NFZ (zona zabranjenog leta) u izravnoj potpori snagama UN-a na privremeno okupiranim područjima RH.“
Tadašnja situacija za muslimane-Bošnjake i V. korpus u Bihaćkom džepu nije mnogo obećavala. Srbi iz RSK i RS grupiraju se te u suradnji s Narodnom odbranom ARZB napadaju na svim pravcima prema Bihaćkom džepu iz RH s područja RSK, RBiH te RS. U isto vrijeme, u srpnju 1995. godine, Srbi čine odlučan napad na Srebrenicu, Žepu i Goražde. Uspijevaju zauzeti Žepu i Srebrenicu 10. srpnja 1995. godine, ali ne uspijevaju zauzeti Goražde. Te tri zone, odnosno grada, proglašeni su UN-ovim zaštićenim zonama, a samo se Goražde uspjelo obraniti. Sličan poduhvat Srbi žele poduzeti i na zapadnom dijelu BiH u Bihaću, odnosno Cazinskoj krajini. Glavni čimbenik zbog kojeg Srbi nisu uspjeli u svom naumu zasigurno je Hrvatska vojska, koja je velikim dijelom zaslužna za deblokadu Bihaća. Poduzimanjem operacije Oluja, koja je započela 4. kolovoza i trajala do 10. kolovoza 1995., HV uspijeva sa zapada i sjevera „zaštićene zone Bihać“ razbiti snage RSK, koje se bezglavo povlače prema RS u BiH. Josip Jurčević jasno oslikava tadašnje stanje te poteze zapovjednika ARBiH Rasima Delića:
„U to vrijeme srbijanska je vojska na prostoru BiH počinila masovni zločin u međunarodnoj (UN) ‘zaštićenoj zoni Srebrenica’ te svom žestinom napadala ‘zaštićenu zonu Bihać’, koju su na izmaku snaga branile okružene postrojbe ARBiH i HVO. U takvim je okolnostima komandant Armije RBiH 20. srpnja 1995. godine uputio HV-u i HVO-u ‘molbu’ kojom traži pružanje neposredne pomoći V. korpusu ARBiH u odbrani slobodnog teritorija bihaćke regije.“
Delić je predložio da HVO i HV daju pomoć, između ostalog i na sljedeći način:
„nastavkom ofanzivnog djelovanja i eksploatacijom postignutih uspjeha na pravcu prema Bosanskom Grahovu i Glamoču (u BiH op. a.) te eventualnim otpočinjanjem ofanzivnih dejstava na pravcu Sinj-Vrlika-Knin (u RH), kao i na pravcu Karlovac-Vojnić-Petrova gora (u RH op. a.).“
O težini tadašnje situacije i značaju bihaćkog područja na poseban način svjedoči i neobična vrsta pozdrava kojim je general Rasim Delić završio molbu –
„Smrt fašizmu i četnicima – sloboda bošnjačkom i hrvatskom narodu. Živjela Republika/Federacija Bosna i Hercegovina. Živjela Republika Hrvatska.“