Sjevernoatlantski Savez (NATO) i hrvatski doprinos

NATO, odnosno Sjevernoatlantski savez je vojno – politički savez nastao 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog ugovora 4. travnja u Washingtonu. Ugovor je tada potpisalo dvanaest država koje su pripadale tadašnjem zapadnom bloku. Od samoga osnutka, glavne zadaće NATO- a su jamčiti slobodu i sigurnost svojih članica u političkom i vojnom kontekstu. Savez promiče vrijednosti demokracije među svojim članicama, te im omogućuje suradnju u rješavanju sigurnosnih problema i prevenciju konflikata. NATO promovira mirno rješavanje svih sporova, no kada se diplomatskim sredstvima spor ne uspije riješiti, na snagu stupaju vojne snage. Takvo upravljanje krizom se provodi po načelu 5. članka Sjevernoatlantskog ugovora ili pod mandatom Ujedinjenih Naroda. Provoditi se može samostalno ili u suradnji s drugim zemljama i međunarodnim organizacijama. Članak 5. predstavlja načelo zajedničke obrane prema kojemu napad na jednu članicu Saveza, znači napad na sve članice. Savez predstavlja i vezu između kontinenta Sjeverne Amerike i Europe, te njihovu suradnju u području obrane i sigurnosti. Omogućava im zajedničko upravljanje nastalim krizama i operacijama u cilju rješavanja kriza. Savez danas broji 29 država članica, a Hrvatska je svoje punopravno članstvo dobila 2009. godine. Sjedište NATO-a se nalazi u Bruxellesu, u Belgiji.

Unutar Saveza, odluke se donose konsenzusom. To znači da je svaka zemlja članica uključena u proces donošenja odluka i da se odluke donose dogovorom te da su podržane od strane svake zemlje članice. Tako donesene odluke predstavljaju zajedničku volju država članica. Konzultacije su vrlo važan dio procesa donošenja odluka. One pridonose lakšoj komunikaciji među članicama kako bi one lakše postigle konsenzus i donijele odluku koja  poštuje interese svake od njih. Glavnu ulogu u donošenju odluka u Savezu imaju Sjevernoatlantsko vijeće, Skupina za nuklearno planiranje i Odbor za obrambeno planiranje. Ove institucije su ključne u postupcima donošenja odluka, a odluke sva tri tijela imaju jednaku važnost.

Sjevernoatlantsko vijeće čine stalni predstavnici svih zemalja članica. Vijeće ima velike političke ovlasti i predstavlja najvažnije tijelo za donošenje odluka unutar NATO-a. Jedino njemu pravo na donošenje odluka daje izravno Sjevernoatlantski sporazum. Vijeće se sastaje jednom tjedno, no može se sastajati i češće ako je to potrebno. Sjednice vodi Glavni tajnik NATO-a koji je ujedno i glavni predstavnik i glasnogovornik Saveza. Pripreme za rad Vijeća izvršavaju odbori koji su odgovorni za određena područja aktivnosti NATO-a. Veći dio tog posla pripada Višem političkom odboru. U njemu su zamjenici stalnih predstavnika, a po potrebi se pozivaju i stručnjaci iz njihovih država, ovisno o polju djelovanja. Ovisno o temi o kojoj Sjevernoatlantsko vijeće raspravlja, pripadajući viši odbor će biti zadužen za pripremu sastanka i provođenje odluka donesenih u Vijeću.

Odbor za obrambeno planiranje čine stalni predstavnici, ali se sastaje i na razini ministara obrane. Odbor je glavno tijelo za donošenje odluka koje se tiču planiranja zajedničke obrane te daje smjernice vojnim vlastima NATO-a. Ima istu funkciju kao i Vijeće NATO-a unutar svog područja, odnosno na području obrane. Sve zemlje članice osim Francuske imaju svoje predstavnike u ovom Odboru. Rad i sastanke Odbora pripremaju drugi podčinjeni odbori. Među njima, najveću ulogu ima Odbor za obrambenu reviziju koji nadzire postupak organizacije oružanih snaga NATO-a i bavi se svim pitanjima vezanim uz zajedničku vojnu strukturu.

Skupina za nuklearno planiranje (NPG) okuplja ministre obrane država članica koji su aktivni i u Odboru za obrambeno planiranje. Skupina raspravlja o pitanjima vezanim uz nuklearno naoružanje odnosno zaštitu nuklearnog oružja. Teme unutar Skupine se tiču i raspoređivanja snaga kao i nadzora i širenja nuklearnog naoružanja. Rad i sastanke Skupine priprema Skupina osoblja NPG-a, a nju čine članovi nacionalnih izaslanstava zemalja članica, članovi Međunarodnog vojnog osoblja i predstavnici Strateških zapovjednika.

U donošenju odluka i strukturi NATO-a, važan je i Vojni odbor. On predstavlja visoku vojnu vlast, a nalazi se pod političkom vlasti Vijeća, Odbora za obrambeno planiranje i Skupine za nuklearno planiranje. Vojni odbor osigurava vezu između političkog donošenja odluka unutar ta tri tijela i struktura koje su zadužene za vođenje vojnih operacija. Odbor nadzire razvoj i smjer vojne politike Saveza i daje upute Strateškim zapovjednicima koji su odgovorni za vođenje vojne politike Saveza.

HRVATSKA U MISIJAMA NATO-a

Sudjelovanje OSRH u Afganistanu

Republika Hrvatska je svoje sudjelovanje u operaciji International Security Assistance Force, poznate kao ISAF u Afganistanu započela 2003. godine. ISAF je operacija uspostavljena od strane međunarodne zajednice, a pod vodstvom NATO-a. Operacija je osnovana uslijed ratnih događanja u Afganistanu koja su započela 2001. godine, a cilj operacije je uspostavljanje mira i stabilizacija zemlje. Hrvatska je u veljači 2003. godine uputila prve svoje snage u Afganistan, 50 pripadnika prvog voda vojne policije. Zadaća i struktura snaga RH su se mijenjali kako se mijenjala sama operacija i usporedno s pristupanjem NATO-u. Operacija je završila 2014. godine nakon čega je osnovana nova operacija pod imenom Resolute Support. U operaciji ISAF sudjelovala su ukupno 24 hrvatska kontingenta, a do danas u operacijama ISAF i Resolute Support sudjelovalo je 5474 pripadnika hrvatskih snaga.

Resolute Support odnosno misija Odlučna potpora je osnovana 2015. godine. Cilj misije je nastavak obuke i savjetovanja afganistanskih sigurnosnih snaga kako bi se stanje u zemlji stabiliziralo i kako bi se doprinijelo oporavku države. U sastavu hrvatskog kontingenta u Afganistanu sudjeluju i pripadnici Vojske Crne Gore, OS Albanije, OS BiH i OS Makedonije. Hrvatska sudjeluje u misiji putem upućivanja mentorskih i savjetodavnih timova za obuku afganistanske vojske i civilne policije. Za 2019. i 2020. godinu predložen je bio nastavak pružanja potpore misiji u Afganistanu s do 110 pripadnika Oružanih snaga RH.

Operacija KFOR na Kosovu

Operacija KFOR (Kosovo Force) je operacija vođena od strane NATO-a, a provodi se na temelju mandata utvrđenog 1999. godine Rezolucijom 1244 Ujedinjenih naroda. Glavne zadaće operacije su očuvanje mira i sigurnosnog okruženja i jamčenje slobode za sve stanovnike Kosova. NATO u toj operaciji surađuje i s UN-om, Europskom Unijom i drugim međunarodnim akterima kako bi se razvila stabilnost tog područja i zaštitile manjine i kulturna baština. Snage koje sudjeluju u operaciji KFOR su na Kosovo prvi put došle 12. lipnja 1999. godine. Hrvatski sabor je 15. srpnja 2008. godine donio odluku o sudjelovanju pripadnika oružanih snaga RH u operaciji KFOR. Temeljem te odluke, 1. srpnja 2009. godine je upućeno 20 pripadnika OS RH na Kosovo i dva helikoptera tipa Mi – 17 Sh. Od 2016. godine donesena je odluka o povećanju pripadnika OSRH na Kosovu i od tada Hrvatska redovito šalje do 40 pripadnika OSRH. Trenutno je na Kosovu raspoređen 30. hrvatski kontingent s 33 pripadnika Oružanih snaga. Glavna zadaća hrvatskog kontingenta na Kosovu je zračni transport, rad stožernog osoblja u stožeru operacija te u savjetničkom timu. Za 2019. i 2020. godinu je predložen nastavak sudjelovanja hrvatskih snaga na Kosovu s do 40 pripadnika OSRH i 2 helikoptera.

Aktivnost ojačane prednje prisutnosti NATO-a

Na summitu NATO-a u Varšavi u srpnju 2016. godine, donesen je niz odluka o potrebi jačanja obrambenih sposobnosti Saveza i jačanja sigurnosti građana u istočnom dijelu Saveza. Odlučeno je da će se to provesti razmještanjem četiri borbene skupine sastavljene od savezničkih snaga. Razmještaj skupina se odvio u Litvi, Latviji, Estoniji i Poljskoj. U Litvi je borbena skupina po vodstvom Njemačke, u Estoniji vodstvo ima Ujedinjeno Kraljevstvo, u Poljskoj SAD, a u Latviji ono pripada Kanadi. Odlukom Hrvatskog Sabora odlučeno je o sudjelovanju Oružanih snaga RH u aktivnosti ojačane prednje prisutnosti i davanju doprinosa naporima Saveza usmjerenima na jačanje kolektivne sigurnosti i obrane. S tim ciljem OSRH sudjeluju u borbenoj skupini u Poljskoj pod vodstvom SAD-a od listopada 2017. godine. Od travnja 2018. u Poljsku je izaslan 3. hrvatski kontingent s 80 pripadnika Oružanih snaga RH. Prvi kontingent je obuhvaćao 78 pripadnika, a drugi 73. U Litvu je u prosincu 2017. godine izaslan 1. hrvatski kontingent sa 182 pripadnika OSRH i oko 20 borbenih oklopnih vozila. Povratak kontingenta je bio u lipnju 2018. godine.

Operacija Unified Protection u Libiji

Uslijed nemira u Libiji, demonstracija protiv režima te režimske sile koja je bila usmjerena i protiv civila, u veljači 2011. godine Ujedinjeni narodi su donijeli rezolucije 1970 i 1973. Temeljem tih rezolucija NATO je odlučio razraditi plan koji je morao biti vrlo brz te poduzeti akciju, odnosno krenuti u misiju.  Operacija je započela već u ožujku 2011. godine uvođenjem embarga na oružje i proglašenjem zone zabrane leta nad Libijom. Cilj misije je bio zaštita civila i naseljenih područja Libije od sile koju su provodile režimske snage predvođene Gadafijem. U travnju 2011. godine na zatvorenoj sjedini Hrvatskog sabora, donesena je odluka o priključivanju 2 časnika Hrvatske vojske NATO operaciji u Libiji. Časnici su raspoređeni u komandni centar u Italiji pored Napulja odakle je vođena operacija. Operacija je službeno završena 31. listopada 2011. godine nakon proglašenja oslobođenja Libije.

NATO misija Irak

Na summitu NATO-a u Bruxellesu 2018. godine donesena je odluka o uspostavljanju NATO  misije Irak. To je neborbena misija čija je glavna zadaća obuka iračkih snaga sigurnosti. Misija je uspostavljena na zahtjev iračke vlade i u suradnji s Globalnom koalicijom za borbu protiv ISIS-a odnosno Islamske države. Zapovjedništvo misije je u Bagdadu, a obuka se provodi na 2 lokacije u samoj okolici Bagdada. Zapovjedništvo nad raspoređenim snagama je dodijeljeno Kanadi. Hrvatski sabor je donio odluku 31. Listopada 2018. godine o sudjelovanju Oružanih snaga RH u misiji s do 10 pripadnika. U prosincu 2018. godine u Irak je izaslan 1. hrvatski kontingent sa 7 pripadnika OSRH među kojima je i jedna žena, dočasnica. Šest pripadnika upućeno je na rok od sedam mjeseci, a jedan na rok od 13 mjeseci. Pripadnici hrvatskog kontingenta izvršavaju dužnosti obuke, mentorstva i savjetovanja te potporne dužnosti.

Operacija „Sea Guardian“

Operacija „Sea Guardian“ uspostavljena je na summitu NATO-a u Varšavi 2016. godine. Uspostavljena je kao transformacija protuterorističke pomorske operacije „Active Endeavour“ u Sredozemlju u ovu sigurnosnu operaciju. Operacija se provodi u svrhu uspostave bolje regionalne pomorske sigurnosti, potpore borbi protiv terorizma, osiguranju slobode plovidbe, doprinosa borbi protiv proliferacije oružja za masovno uništenje i razvoja sposobnosti ratnih mornarica partnerskih zemalja. Hrvatska ratna mornarica je prvi put sudjelovala u operaciji „Sea Guardian“ u rujnu 2018. godine. Sudjelovala je brodom RTOP-41 „Vukovar“ s 33 člana posade čiji je angažman određen na 30 dana. Sudjelovali su u operaciji kao sastavni dio taktičke skupine na čelu s talijanskim zapovjednim brodom ITS ESPERO. Hrvatska ratna mornarica u operaciji sudjeluje u dijelu operacije nazvanom „Focused Operation“ koja obuhvaća neborbene zadaće s ciljem stvaranja cjelovite pomorske situacijske slike, odvraćanja mogućih ugroza i pružanja potpore NATO strateškom komuniciranju. Po povratku RTOP-41 „Vukovar“ i njegove posade, utvrđeno je da se sudjelovanjem u ovoj operaciji NATO-a i stečenim iskustvima znatno unaprjeđuju sposobnosti Hrvatske ratne mornarice za obavljanje dodijeljenih misija. Na 163. sjednici Hrvatske vlade, u lipnju 2019., odlučeno je o povratku Hrvatske ratne mornarice u operaciju „Sea Guardian“ na Mediteranu. Prijedlog govori da će se uputiti do 50 pripadnika brodom Hrvatske ratne mornarice. Pripadnici će biti članovi posade i tim za ispitivanje broda. Nije još poznato koji će brod biti upućen u operaciju niti na koji točno period.

FOTO: MORH

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.