Dobro je znati Heroji Domovinskog rata Izdvojeno

Sjećanje na heroja vukovarske bolnice – doktor Juraj Njavro

Doktor Juraj Njavro rođen je u Cerovici (Bosna i Hercegovina) 2. srpnja 1938. godine. U rodnom je mjestu završio osnovnu školu pa se kao gimnazijalac školovao u Dubrovniku. Medicinski fakultet završio je u Zagrebu 1969. te se po završetku fakulteta zaposlio u Općoj bolnici Vukovar. Nakon završene specijalizacije iz opće kirurgije vodio je torakovaskularni odjel na kirurgiji Opće bolnice Vukovar.

U vrijeme agresije JNA na Hrvatsku bio je zapovjednik Ratnog saniteta općine Vukovar i zbrinjavao ranjene, bolesne i nemoćne, brinući se o zdravstvenoj zaštiti hrvatskih branitelja i svih civila te posebno starih i nemoćnih u skloništima, po čemu ga javnost najviše i pamti. Sukladno liječničkoj etici i humanističkim načelima, pružao je medicinsku pomoć svima te operirao u nemogućim uvjetima. Naime, zbog pojačanog intenziteta napada na grad Vukovar, bilo je nemoguće raditi u ambulantama primarne zdrastvene zaštite pa se oprema evakuirala iz Doma zdravlja u podrum vukovarske bolnice. Tijekom listopada i studenog bolnica je radila u izuzetno teškim uvjetima. Svakodnevno je bombardirana najrazličitijim eksplozivnim sredstvima i avionskim bombama tako da je dnevno primala oko 70 ranjenika i bolesnika. Zahvaljujući doktoru Juraju i ostalim izvanrednim liječnicima i medicinskim sestrama, njihovoj predanosti i stručnosti, moratalitet ranjenika u tim uvjetima bio je minimalan.

Prilikom okupacije Vukovara uhićen je i odveden u logor u Srijemsku Mitrovicu gdje je zlostavljan zajedno s dijelom vukovarskih branitelja i civila. Protiv njega bila je i pripremljena optužnica za rušenje SFRJ.

Svoje potresno svjedočanstvo velikosrpske agresije iznio je u knjizi “Glavu dolje, ruke na leđa” gdje je snažno osudio ponašanje velikosrpske politike te vojske agresora.

Pa zar je moguće da su ti moji dojučerašnji susjedi s kojima sam zajedno pio, kojima sam pomagao orati njive, a i oni meni, uostalom, kojima sam posuđivao traktor, koje sam bolesne odvozio u bolnicu, kojima sam posuđivao i novac, kojima sam uvijek bio pri ruci, a dosad i oni meni, da su takvi ljudi? Ni u snu se tome nisam mogao nadati. Što se to u njim dogodilo, možete li mi Vi objasniti? Kakav je to nagon koji je do sada čučao skriven u njima? Kako to da su baš sada najedanput tako užasno pokazao? Pa jesu li to ljudi, doktore? Kako mogu činiti takvo zlo? 

U knjizi vrlo detaljno iznosi sva događanja iz logora te osim opisa mučnih situacija maltretiranja od strane srpske vojske i paravojske, navodi i trenutke nade koju je ponekad osjećao tijekom zarobljeništva.

“Bili smo u tom gotovo zatvorenom oklopu iz kojeg se teško mogli i van i unutra, ali ipak kroz mali otvor koji je postojao dolazili su nam takvi pomagači i dobrovoljci, nesebični ljudi, pravi Hrvati. Donosili su i ljubav, prenosili nam pozdrav, davali nam informacije i ne samo o tome što se događa vani nego kakav odjek ima Vukovar prema vani. Bili smo ponosni na njih, a pomalo i na sebe i to nam je davalo snage da izdržimo.

Nakon razmjene iz logora dolazi u Zagreb i ubrzo počinje raditi u bolnici u zagrebačkoj Dubravi na odjelu kirurgije. Na hrvatskim parlamentarnim izborima 1992. godine izabran je za zastupnika u Hrvatski sabor. Ukupno je bio saborski zastupnik u tri mandata, a obnašao je i dužnosti ministra zdravstva te ministra za humanitarna pitanja.
Bio je prvi ministar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata te je uz dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška, jedan od najzaslužnijih za formiranje tog Ministarstva. Umirovljen je krajem 2003. godine, ali ostaje aktivan, primarno u pitanjima hrvatskih vojnih invalida.
Presjedovao je “Udrugom hrvatskih liječnika dragovoljaca Domovinskog rata 1990-1991”. Kao svjedok optužbe, sudjelovao je u sudskom procesu protiv ratnog zločinca Veselina Šljivančanina i ostalih.

Dobitnik je brojnih odličja i priznanja, od kojih valja izdvojiti priznanje Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu “Medicina-za humanost i etičnost”, kao i odličja Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske i Red kneza Domagoja s ogrlicom.
Preminuo je 15. rujna 2008. godine te je sahranjen na zagrebačkom groblju Mirogoj uz najviše državne počasti.

Juraj Njavro, nažalost, ne uživa povijesni status kakav zaslužuje. Iako je bio jedan od aktivnih sudionika stvaranja slobodne Republike Hrvatske te veliki humanist, danas se malo i nimalo spominje u osnovnoškolskim i srednjoškolskim udžbenicima, javnosti i medijima, a i dalje ni jedna medicinska ustanova ne nosi ime po ovoj vukovarskoj ratnoj legendi. Time vođeni, u ovim hladnim danima mjeseca studenog koji već skoro tri desetljeća budi ratne uspomene, dajemo svoj mali doprinos sjećanja na velikog čovjeka i velikog domoljuba – doktora Juraja Njavru.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

  • Njavro Juraj; Glavu dolje, ruke na leđa, Quo Vadis, Zagreb, 1992.
  • Vukovarska bolnica 1991., gl. urednik Štefan Biro, Vukovar 2007.

O autoru

Ivana Njavro

Rođena 25.09.1989.u Metkoviću, prvostupnica je filozofije i magistrica povijesti. Voli pse, kavu i psihološke trilere. Od 2014. djeluje na portalu kao novinarka i spisateljica članaka povijesne tematike. U rujnu 2018. postaje urednica portala braniteljski.hr.