Bliski susret treće vrste
Dolazio bih proljeti u dokolici, u rano popodne kad bi marčano Sunce već omamilo domaću čeljad obnevidjelu od života, kad bih se poželio zbjega na površ. Putem bih susreo tek pokojega slučajnog radnika i svakodnevicom pretrujenu ženu. Hodio bih poput aveti skrivajući se u sjenama drevnih stranja koji postadoše kućama i sklanjao se od svijeta u zakutcima kako bih uštedio što više riječi dok ne bih s olakšanjem zamaknuo u mračak prvoga gaja te tovar duše razmijenio za potno čelo i trudne noge. U mislima zazivah svetce neobičnih imena koji su bdjeli nad starim hodočasničkim putom i kao što više nitko ne pamti od čega su oni štitili vjerni puk (jer odavna su nestali vjerni u zbjegovima naroda s mora), i ja zaboravih na vlastite nakane te mjesto otajstava pobrajah imena otoka s maloga i debeloga mora što zvučahu tajinstveno poput priča jednoga starog i zaboravljenog pisca (jedan se otok zvaše Tajan). Prekriveni šumom doimahu se škojići kosmato poput staroga redovnika (drugomu ime bijaše Kosmač) te se od njih odbijahu vali kao odjeci glazbe umornih bogova staroga svijeta koji plaćahu cijenu izgubljene ljubavi (jedan otok prozvahu Lirica). Samotno bješe moje hodočašće i vazda bolno poniranje u dubine vlastite duše jer nigdje se čovjek ne može beznadnije izgubiti koliko u bespućima vlastite nutrine, a negdje pri vrhu, kad poželjeh i ja sjesti da natopim zemlju suhu, iz grma mi se prikrade dvorog i rozima kaza kako mi ni ovdje nije mjesto. Podigoh se polako i dok se koturah prema pučini, pjevuših Kada svi me ostave, more širi ruke da me primi.
Odavno smo ladičari stari
Sad ćemo na posao. Kolumnistički prateći jezikoslovne teme već više od desetljeća, često se spomenem stiha Ide mi, ide mi život, a nisan se maka (stihotvorka bijaše Alka Vuica) iz pjesme Za sva vrimena (da sam joj ja autorom, naslovio bih je s Ne pijen ja) koju izvodi Mladen Grdović. Naime, koliko god čovjek kušao argumentima utjecati na glave naših umnika i bezumnika, stavovi se i mišljenja, često oblikovani posredništvom trećih osoba, tj. onih koji umjesto nas čitaju štiva (jer tko bi još čitao knjige ili, ne daj Bože, proučio vrela) i koji za nas misle, onih što su nam najčešće svjetonazorski bliski, ne pomiču ni za milimetar (imao sam i ja nekoć davno jedan zgodan naslov Odavno smo ladičari stari). Pratitelji jezikoslovnih tema od 2013. tako su od svojih omiljenih stavotvoritelja bili prekomjerno granatirani naljepnicama vukovac i novosadist. Kako mnogi ni danas ne znaju što one znače, red je da ih i objasnimo.
Vukovci i dva veka nakon Vuka
Naziv vukovac odnosi se na skupinu hrvatskih jezikoslovaca čije je djelovanje obilježeno zagovaranjem fonološkoga pravopisa i standardnoga jezika utemeljenoga na novoštokavskoj ijekavskoj osnovici istočnohercegovačkoga tipa. Većinu su građe za svoje priručnike vukovci ponajprije nalazili u djelima Vuka Stefanovića Karadžića (po kojemu su i prozvani) i Đure Daničića. Njihov je znatniji utjecaj na hrvatsku jezičnu politiku otpočeo s početkom pisanja Akademijina rječnika 1880., a oslužbenjenjem Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza 1892. vukovski priručnici ulaze u hrvatsko školstvo i javnu uporabu, ali će prevladati tek 1918. s uspostavom Kraljevine SHS, čija se jezična politika svodila na nijekanje samobitnosti hrvatskoga jezika.
Treba napomenuti kako su među hrvatskim vukovcima opstojale dvije struje čije se djelovanje pojednostavnjeno može opisati podatkom kako su jedni, poput Ivana Broza, pisali priručnike u kojima su se služili hrvatskim imenom, a drugi, poput Tome Maretića, dvočlanim i neprirodnim srpsko-hrvatskim. Pritom se, u uobičajenoj prelivodnoj hrvatskoj maniri, nerijetko prelazilo iz jednoga u drugi tabor.
Današnji se hrvatski stavotvoritelji naljepnicom vukovac uglavnom služe kad nekoga nastoje označiti kao zagovornika protuhrvatskih jezičnih rješenja, a u posljednjih se tridesetak godina tako nazivaju i pisci određenih hrvatskih pravopisa s čijim se pojedinim rješenjima neki stavotvoritelj ne slaže. Pritom prosječan Hrvat vjerojatno ni ne zna da su svi hrvatski službeni pravopisi (uključujući i glasoviti londonac) od 1892., osim korijenskoga 1941. – 1945., utemeljeni na vukovskoj baštini te da i gorljivi napadači na vukovštinu i prokazivači svega vukovskoga, uz nekoliko časnih iznimaka koji i danas pišu korijenski (a korijenski je pravopis 1971. u Argentini napisao i Petar Tutavac Bilić), pa imaju pravo na prigovor, i sami pišu vukovski. Bilo bi dosljedno da se onda i sami pospu pepelom, ali naravno da neće.
Novosadski dogovor i nakon Deklaracije
Druga je omiljena naljepnica našega stavotvorstva novosadist, zagovornik Novosadskoga dogovara, novosadski jugounitarist itd. Komunistička Jugoslavija odlučila je, naime, jezično pitanje riješiti po uzoru na Bečki književni odgovor iz 1850., pa je 10. prosinca 1954., suprotno prijašnjim odredbama ZAVNOH-a u kojima se hrvatski jezik nazivao narodnim imenom, potpisan nametnuti Novosadski dogovor u čijim se zaključcima govori o navodno jedinstvenome jeziku Hrvata, Srba i Crnogoraca (Bošnjaka tad još nije bilo) te potrebi izradbe zajedničkih jezičnih priručnika i izgradnje zajedničkoga nazivlja. U tu su svrhu Matica hrvatska i Matica srpska 1960. izradili pravopise na ijekavici i ekavici s tim da su, primjerice, u hrvatskoj inačici novosadca normativno izjednačene natuknice lijepo i lepo. Novosadski je dogovor poništen Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljenom 17. ožujka 1967. iako su ga se Matica hrvatska i tadašnje Društvo književnika Hrvatske formalno odrekle tek 1971. Dakle, kad neki zajapureni stavotvoritelj zagrmi da je neki pravopis novosadski, prvo pogledajte postoje li u pravopisnome rječniku natuknice lijepo i lepo, a ako ih nema (a nema ih ni u jednome suvremenom hrvatskom pravopisu), naljepnicu navedenoga stavotvoritelja možete zanemariti. Vrlo je zanimljivo i to kako hrvatsku inačicu tzv. novosadskoga pravopisa isti autori različito ocjenjuju ovisno o temi kojom se bave. Tako je izrazito napadaju kad treba stigmatizirati predstavnike suprotnoga jezikoslovnog tabora, a vrlo su nježni kad se spominju neki njezini autori koji su bili i potpisnici Novosadskoga dogovora i Deklaracije. Bilo bi dosljedno da u oba slučaja kažu kako su ti jezikoslovci, među kojima su i neosporni hrvatski velikani poput Ljudevita Jonkea, učinili najviše što su mogli, ali neće, nego će od prigode do prigode, po potrebi izvlačiti dijelove iz cjeline.
Dosljednost prije svega
Dosljednost dijela naših stavotvoritelja ogleda se i o ocjeni policentričnosti i njezina mlađega pluricentričnog izdanka. Tako će se mnogi naši stavotvoritelji pjeniti kad stavove o navodno zajedničkom jeziku (nekoć tzv. srpsko-hrvatskom, danas tzv. srpsko-hrvatsko-crnogorsko-bošnjačkom) zagovara Snježana Kordić, ali neće prokazati ni druga ni pojavu unutar vlastitih redova (pa prepuštanje dijela hrvatske baštine u Mađarskoj Bošnjacima, primjerice, nije uzbudilo gore navedenoga) jer se iz rovova ne izlazi sa šljemom, a pogotovo ne bez njega.
O pojedinačnim primjerima obezvjerodostojivanja inomišljenika mogla bi se napisati čitava knjiga, no izvući ću tek jedan primjer. Jedan je naš stavotvoritelj (https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/hhitrec/41322-h-hitrec-79.html) osobito ustrajan u tvrdnji kako Hrvatski pravopis iz 2013. propisuje pisanje Uime Oca i Sina i Duha Svetoga iako na 64. stranici toga pravopisa izrijekom stoji U ime Oca i Sina i Duha Svetoga (http://pravopis.hr/pravilo/jednorjecnice/39/), pa sami zaključite koliko mu vjerovati.
Istina je u šlagerima
Da se u šlagerima kriju duboke istine, odavno se uvjerih. Nedavno je prijatelja i mene u središtu Zagreba zatekao proljetni pljusak. Prijatelj je išao na spoj i već se prepao da će ga kašnjenje učiniti neugodnim, no kad ga podgovorih da djevi uputi poruku Samo nas nebo rastavit može, dobio je svićka (Englezi bi rekli like).
