Donosimo vam drugačiji pogled na Dan oslobođenja Zagreba iz perspektive profesora povijesti.
Povodom obljetnice oslobađanja grada Zagreba u Drugom svjetskom ratu donosimo nekoliko sjećanja suvremenika ovoga događaja koji svjedoče da su oslobađanje grada pratili i neki „popratni sadržaji“.
Osmi je svibnja ljeta gospodnjeg 1945. u Zagrebu. Treći Reich je poražen, a s njime i nova, satelitska država, NDH. Glavnina ustaško-domobranskih snaga već je bila na putu za “čistilište” te je glavni grad Hrvatske relativno prazan dočekao osloboditelje. I dok je ostatak antifašističkog svijeta slavio slom Hitlerovog carstva, u gradu Zagrebu i okolici stvari su izgledale malo drugačije.
Naime, umjesto ulaska u grad zagrebačkih partizanskih brigada (prije svih 10. Zagrebačkog korpusa), prvo su umarširale srpske i crnogorske postrojbe na čelu s Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem. “Zagrebačka skupina” morala je čekati pred savskim mostom, a nakon što su dobili zeleno svjetlo za ulazak te nakon što su se naslušali priča o tome kako će ih dočekati masa razdraganih građana, po samom dolasku (kako tvrdi partizan i književnik Nikola Pulić u svojim sjećanjima) dočekale su ih relativno prazne ulice i tužne mračne zgrade.
Sljedeće na što su naišli bio je marš srpskih vojnika Zvonimirovom ulicom, odjevenih u uniforme stare (prve) Jugoslavije s nemalim brojem onih koji su nosili opanke na nogama. Ti srpski vojnici većinom su bili pomilovani Nedićevi i Ljotićevi četnici, kao i oni Draže Mihailovića. Oni su zapravo samo na svoje kokarde umjesto četničkih simbola prišili zvijezdu petokraku, a znakovita je i njihova pjesma:
“Kralju Petre iz Londona, pošalji nam aviona. Pošalji nam sve što treba da stignemo do Zagreba.”
Potom je ta ista ekipa, koja je u tom razdoblju bila zadužena za uvođenje telefona u razne objekte, naišla ispred tadašnje džamije (danas izložbeni prostor na Trgu žrtava fašizma) na novu skupinu bivših četnika koji uz zvukove harmonike plešu nekakvo srpsko kolo te saznaju da je vrhovni muftija obješen.
Nikola Pulić opisuje:
“Gore na minaretu bio je mujezin koji je posljednji put pozivao islamske vjernike na jutarnju molitvu. Njegov se glas izgubio u nebu. Iščupali su mu jezik i bacili ga dolje na ledinu pokrivenu bijeloružičastim sagom rascvjetanih tratinčica. Kad je palo njegovo mrtvo tijelo, tratinčice su zatvorile cvjetove”.
Bolnica Rebro, Zagreb, 10. svibnja 1945. godine. Dva su dana prošla od službenog svršetka rata. Medicinska ustanova krcata je ranjenicima poražene vojske koje po naredbi odnose u podrum. Za njima (po svjedočenju domobrana Ivana Čička Markova) silazi desetak naoružanih partizanki:
“Tukle su ih, maltretirale i izvrtale krevete ne osvrćući se na njihove jauke i zapomaganja”.
Nešto kasnije stigla su dva kamiona s partizanima koji su opkolili bolnicu, utrpali ranjenike te ih pobacali u jamu jednog na drugoga. Prema proračunima iz bolnice je odvedeno i pogubljeno oko 280 ranjenika.
“Kad su ih povadili, na tu gomilu ranjenika pucali su iz automatskog oružja.”
Gračani, okolica Zagreba. Devetnaestog svibnja počinju masovne egzekucije zarobljenika. Miroslav Haramija, čovjek koji je bio zadužen za izvještaj i dezinfekciju leševa, tvrdi da ih je bilo sigurno više od 1000. Ostala svjedočenja ljudi iz tog kraja se poklapaju, te se svode na zajedničke činjenice. Gledali su svakodnevno dovođenje, uglavnom civila međusobno povezanih žicom pod pratnjom pripadnika Jugoslavenske armije, ponegdje svlačenje kompletne odjeće i obuće, te odvođenje na stratišta, uglavnom masovne grobnice po cijelom tom kraju.
Josip Liebich, zagrebački arhitekt i bivši gradski zastupnik HSS-a u svom svjedočanstvu opisuje:
“U samom Zagrebu ostalo je vrlo malo ljudi, a i ti nisu preko mjesec dana izlazili iz svojih kuća tako da je Zagreb davao sliku mrtvog grada. Po ulicama se vidjelo samo komuniste-partizane i partizanke, koji su užurbanim tempom od kuće do kuće i od stana do stana letjeli i hvatali svoje žrtve.”
Ogroman broj ljudi odveden je u novoustrojene logore u Kanalu (autobusni kolodvor), na Mirogojskoj cesti, u Prečkome, Jankomiru i Maksimiru odakle su prebacivani na brojna stratišta na kojima su pogubljeni. Pored masovnih ubijanja (kako tvrdi Josip Liebich),
“Vršile su se po čitavom gradu svakovrsne pljačke i otimanja tako, da je malo koji stan bio od pljačke pošteđen. Znadem da su se mnogi ljudi za spasiti glavu sklonuli iz Zagreba po okolnim brežuljcima i vinogradima te selima u okolici Zagreba. Upravo ovaj svijet još je gore stradao, jer su se novi “osloboditelji” bacili na lov po ovim krajevima i svaki koji je zatečen, bez ikakvog pitanja i razjašnjenja, bio je na mjestu strijeljan i lješina ostavljena tako, da su kasnije vlasnici zemljišta nalazili u hrpama lješine i sami ih pokapali na svom zemljištu.”
Otprilike u isto to vrijeme Josip Broz Tito dolazi u Zagreb, a 20. svibnja odlazi u posjetu gradu Varaždinu u kojem drži govor u kojemu između ostaloga kaže kako u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom. Također je najavio tom prigodom da će svi protivnici režima u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.
Ovaj kratki opis nekih događanja u gradu Zagrebu i okolici u poratnom razdoblju odlučio sam napisati, prije svega, zbog sve agresivnijeg medijskog plašenja građana Hrvatske od tobože rastućeg klerofašizma, nacizma i neoustaštva. Prije svega, mislim da nitko normalan u ovoj zemlji ne može braniti zločinački karakter (uvođenje rasnih zakona, zatvaranje i ubijanje ljudi zbog nacionalnosti…) i zvjerstva (Jasenovac, Jadovno, Staru Gradišku…) ustaškog režima. Međutim o njemu se već sve zna. I ptice na grani znaju tko su bili ustaše i što su sve radili, a ogromna većina njih su kažnjeni (i oni koji su zaprljali ruke, a bogme i oni koji nisu) i to ili likvidacijama ili dugotrajnim zatvorima ili protjerivanjem izvan Jugoslavije, a njihove su obitelji unesrećene od strane novih pravednika te su godinama morali pognute glave šutiti i tiho, za obiteljskim stolom njegovati uspomene na svoje najbliže kojih više nema.
Što se tiče tzv. neoustaštva, o kojem mjesecima imamo prilike čitati u raznim kolumnama (to se povezuje s ćirilicom u Vukovaru, slučajem Joea Šimunića pa čak i s građanskom inicijativom U ime obitelji…), ono jednostavno ne postoji. Nema nitko relevantan na medijskoj sceni ili u akademskim krugovima tko bi danas branio ustaštvo, a da ne govorim da ono nema niti svoje političko uporište osim u nekakvim nebitnim, marginalnim strančicama.
S druge pak strane, sve više se radi na (u najmanju ruku) apologiji komunističkih zločina, kao i relativizaciji bivšega jugoslavenskog režima. Pa tako danas možemo čitati o opravdanosti postojanja Golog otoka, slušamo izjave poput “svi koji su stradali na Bleiburgu su to i zaslužili” (Stjepan Mesić) ili “partizanska kapa je kapa mira i ljubavi” (Ivo Josipović). Također moramo slušati o ljepotama socijalizma bez obzira što se taj sustav sam od sebe urušio godinama prije Domovinskog rata.
Mladi antifašisti po raznim portalima svakog tko im smeta nazivaju fašistima po starim partizanskim metodama. Na čelu države je Socijaldemokratska partija koja ne skriva da je pravni sljedbenik Komunističke partije Hrvatske, a na svojim skupovima nerijetko pozdravljaju svoje sljedbenike s drugarice i drugovi. Mladež SDP-a u stranačkim prostorijama u deliriju pjeva Od Vardara do Triglava, a u Kumrovcu se svake godine okupi znatan broj Titovih poklonika ukrašenih u zvijezde petokrake, te se u slavljeničkom zanosu zapleše i kozaračko kolo. Hrvatski diplomati, konkretno u Parizu, javno u svom uredu drže obješenu Titovu sliku (Ivo Goldstein).
Ono što je meni osobno najnejasnije u cijeloj ovoj priči jest činjenica da smo mi prije manje od dvadeset godina imali krvavu velikosrpsku agresiju ili posljednji oblik fašizma na ovim prostorima. U tom kontekstu je meni nevjerojatno da mi i dalje vodimo borbe naših djedova, dok su naši očevi bili zajedno rame uz rame u stvaranju nove zajedničke države Hrvatske te je ostavili nama da zajednički gradimo sretniju budućnost za sve nas.
Ukoliko ne stavimo ad acta Drugi svjetski rat i iza sebe ne ostavimo sve te nesretne događaje i iz zločinačke NDH, ali i iz jednopartijskog, nedemokratskog režima Titove Jugoslavije, čini mi se da ćemo u procesu izgrađivanja zajedničkog prostora za život uvijek iznova nailaziti na sve veća kamenja spoticanja te ćemo vječno tapkati u mjestu.
