Domovinski rat Izdvojeno Povijest

Prvi oružani sukobi i protuustavno djelovanje

Protuustavno djelovanje i prve oružane pobune počele su već u lipnju 1990. godine. Proces protuustavnog djelovanja i prekrajanja teritorijalno-administrativnog ustrojstva SR Hrvatske pokrenuli su pobunjeni Srbi. Skupština općine Knin 27. lipnja 1990. donijela je „Odluku o osnivanju i konstituiranju Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like“. Ta je Zajednica bila preteča budućih srpskih autonomnih oblasti (SAO) u Hrvatskoj. Dana 21. prosinca 1990. osnovana je SAO Krajina, 12. kolovoza 1991. SAO Zapadna Slavonija, a 25. rujna 1991. SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem.

Unatoč reakcijama srpskog stanovništva i samog vrha SFRJ, demokratske promjene su nastavljene. Provedena je zamjena naziva državnih tijela, dužnosti i znakovlja koji su bili odraz starog ideologijskog, komunističkog sustava. Sabor RH je 25. srpnja 1990. usvojio amandmane na Ustav SRH, kojima je iz naziva države uklonjen pridjev „socijalistička“, a utvrđeni su novi, povijesni grb i zastava. Unatoč terorističkim djelovanjima srpskih ekstremista nastavljen je proces demokratizacije te je Sabor RH uoči Božića, 22. prosinca 1990., proglasio novi Ustav. Novim ustavom promicala su se ljudska prava i ravnopravnost svih građana pred zakonom, te višestranačka demokracija. Novi ustav predstavnici pobunjenih Srba u Hrvatskoj naveli su kao glavni razlog za daljnje zaoštravanje odnosa i uzrok oružanie pobune. Isticali su da su njegovim izglasavanjem hrvatske vlasti izbacile Srbe iz Ustava te da im je oduzet status konstitutivnog naroda. Svakako treba istaknuti da se u novom Ustavu RH ističe ravnopravnost svih građana, bez obzira na narodnost, vjeroispovijest, rasu ili spol, te da se ne može reći kako Srbi nakon donošenja novog Ustava RH nisu bili ravnopravni s ostalim građanima i kako su izbačeni iz Ustava. Oružana pobuna nije počela zbog sadržaja novog Ustava jer je započela  prije nego je bio poznat njegov sadržaj.

Početkom 1991. nastavljene su prijetnje hrvatskom vodstvu i protuustavno djelovanje pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Vodstvo SAO Krajine u Kninu odlučilo je da na tom području prestaju važiti ingerencije MUP-a RH. Tom je odlukom institucionalizirano stanje pobune koja je trajala još od ljeta 1990. godine. Nemogućnost da političkim sredstvima nametnu svoju volju primorala je vodstvo Srbije i JNA na agresivniju politiku i djelovanje. Glavni cilj bilo je rušenje demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj. Zbog toga je 9. siječnja 1991. Predsjedništvo SFRJ naredilo da se u roku od deset dana razoružaju i raspuste sve paravojne oružane formacije koje nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ. Događaji koji su uslijedili naviještali su moguće uvođenje izvanrednog stanja. Kadijević je podigao borbenu spremnost JNA te proveo dopunsku mobilizaciju i sve to bez znanja predstavnika ostalih republika u Predsjedništvu SFRJ. Vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj u veljači 1991. donijelo je Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i SAO Krajine. Srbijansko vodstvo i JNA imali su zajednički plan djelovanja koji je za cilj imao ojačati srpsku krajinu u Hrvatskoj, podržati njeno odcjepljenje, organizirati masovne mitinge protiv HDZ-a i povećati borbenu spremnost vojske. Istodobno su pobunjeni Srbi nastavili s politikom destabilizacije Hrvatske, a 18. ožujka 1991. u Kninu je donesena odluka o odvajanju SAO Krajine od Republike Hrvatske.

Prvi se veći oružani sukob između hrvatske policije i srpskih terorista dogodio 2. ožujka 1991. u Pakracu. Srpski su teroristi napali hrvatsku policiju. Sljedeći se napad dogodio u Nacionalnom parku Plitvička jezera 31. ožujka, na Uskrs (Krvavi Uskrs), gdje je poginuo prvi hrvatski branitelj, policajac Josip Jović. Dan poslije akcije na Plitvicama, 1. travnja, vodstvo pobunjenih Srba je u tadašnjoj Titovoj Korenici donijelo odluku o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji i izdalo zapovijed za mobilizaciju Teritorijalne obrane SAO Krajine. Tim je potezom razotkriven glavni cilj srpske pobune u Hrvatskoj. Iako je JNA na Plitvicama i u Pakracu imala zadaću razdvojiti zaraćene strane, postalo je jasno da je glavni cilj ipak bila zaštita pobunjenih ekstremista. Nakon nemilih događaja pokušalo se pronaći kompromisno rješenje, no srbijanski su političari nastavili podržavati pobunjene Srbe. To je dovelo do tragičnih događaja 2. svibnja 1991., kada su srpski ekstremisti iz zasjede ubili dvanaest hrvatskih policajaca u Borovom Selu i jednog policajca kod mjesta Polače u zaleđu Zadra. Mjesto Kijevo također je trpjelo pritiske srpskih pobunjenika koji su ga, nakon uspostave postaje MUP-a RH, blokirali uz pomoć JNA. Cilj poduzetih akcija bio je izazvati reakciju hrvatskih građana koja bi bila povod za uvođenje izvanrednog stanja, a samim time bi se omogućila i intervencija JNA u Hrvatskoj. Vlast u Hrvatskoj uspjela je spriječiti eskalaciju sukoba, ali nije bila u mogućnosti osigurati red i mir u mjestima pod nadzorom pobunjenih Srba.

Nakon navedenih sukoba sazvana je nova sjednica Predsjedništva SFRJ, 8. i 9. svibnja 1991., na kojoj su prisustvovali predsjednici svih republika SFRJ. Hrvatsko je vodstvo moralo prihvatiti odluku o raspoređivanju prosrpski orijentirane JNA u kriznim područjima Hrvatske. Razmještanje JNA kao tampon-zone između srpskih ekstremista i hrvatskih oružanih snaga značilo je, zapravo, zauzimanje povoljne pozicije za napad na Hrvatsku. Daljnje političke odluke Predsjedništva SFRJ kojima se podržavala odluka pobunjenih Srba o širenju teritorija SAO Krajine dovodile su do porasta napetosti. Nastavilo se s vojnom i gospodarskom pomoći pobunjenim Srbima. Budući da je formalno i dalje bila u sastavu Jugoslavije, Hrvatska nije smjela imati vlastitu vojsku, a naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane već je ranije oduzela JNA, tako da je svoju obranu Hrvatska temeljila na postrojbama MUP-a i brojnim dragovoljcima koji su bili spremni na obranu domovine. Hrvatsko je vodstvo u travnju 1991. počelo s ustrojavanjem vojno-policijske komponente oružanih snaga, nazvane Zbor narodne garde (ZNG). Do kraja svibnja 1991. ustrojene su prve četiri djelatne brigade ZNG-a, a iz njih su regrutirani i pripadnici kasnije ustrojenih gardijskih brigada. Istodobno s ustrojavanjem profesionalnih oružanih snaga, od 15. ožujka 1991. započelo je i ustrojavanje odreda Narodne zaštite. Brojnost dragovoljaca potvrdila je odlučnost hrvatskog naroda da se suprotstavi agresiji pobunjenih Srba i JNA.

Bitna politička odluka svakako je bilo održavanje referenduma s pitanjima o samostalnosti i ostanku Hrvatske u Jugoslaviji. Srpska politika i odbijanje mogućnosti da se Jugoslavija uredi kao konfederalna država potaknuli su Sloveniju i Hrvatsku da krenu s procesom osamostaljenja. Referendum je održan 19. svibnja 1991., a od 84% građana Republike Hrvatske koji su glasovali, za neovisnost se opredijelilo gotovo 94%, dok je protiv ostanka u Jugoslaviji bilo 92% građana. Zbog nemogućnosti dogovora sa srbijanskim vodstvom o preustroju Jugoslavije, Sabor RH je na temelju rezultata referenduma hrvatskih građana 25. lipnja 1991. donio „Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH“, „Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnoga zakona za provedbu Ustava RH“, „Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske“ te „Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH“. Istog je dana samostalnost proglasila i Slovenija. Time je započeo postupak razdruživanja Hrvatske od drugih republika i SFRJ, odnosno postupak za njezino međunarodno priznanje. Na zahtjev i uz posredovanje Europske zajednice i SAD-a, Hrvatska i Slovenija su 7. srpnja 1991. na Brijunima prihvatile tromjesečnu odgodu realizacije Deklaracije o samostalnosti, kako bi se pregovori o mirnom rješenju jugoslavenske krize mogli nastaviti.

Odluka o samostalnosti rezultirala je reakcijom pobunjenih Srba koji su izvršili napad na policijsku postaju u Glini. JNA se nakon proglašenja neovisnosti nastavila miješati u sukob legalnih hrvatskih snaga s postrojbama pobunjenih Srba. Time je JNA kao vojska druge države započela otvorenu agresiju na Republiku Hrvatsku. Hrvatsko je vodstvo nastojalo izbjeći oružane sukobe sa znatno nadmoćnijom JNA, ali umjesto mirnog rješenja krize terorističke akcije srpskih ekstremista u Hrvatskoj prerasle su u otvorenu agresiju Srbije i Crne Gore. Prema priznanju generala Kadijevića, cilj Armije bila je potpuna ofenziva i blokada Hrvatske s mora i iz zraka. Hrvatsku su stratezi JNA planirali ispresijecati na pravcima Gradiška – Virovitica, Bihać – Karlovac – Zagreb, Knin – Zadar i Mostar – Split. Daljnji je plan bio ovladavanje istočnom Slavonijom te djelovanje prema zapadu, odnosno prema Zagrebu i Varaždinu. Dubrovnik je trebao biti blokiran kako bi se s kopna prodrlo u dolinu Neretve te na taj način zajednički djelovalo sa snagama koje su nastupale u smjeru Mostar – Split.

Akcije pobunjenih Srba i teroristički napadi povećavali su se iz dana u dan, a broj poginulih je rastao. Može se reći kako ovi napadi nisu bili napadi vojske na vojsku već napad na hrvatski narod i njegovu vjeru i kulturu. Srpski su ekstremisti napali Dalj, Erdut i Aljmaš gdje je ubijeno više od 110 osoba, a Hrvati i nesrpsko stanovništvo su protjerani. Napadi na Hrvatsku organizirani su iz Srbije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine, ali i s područja Hrvatske na kojem je bilo naseljeno srpsko stanovništvo. Borbe su vođene na bojištima u Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu. Otpor agresoru pružale su policijske snage i Zbor narodne garde te dragovoljačke postrojbe. Sredinom rujna 1991., osnivanjem Glavnog stožera Hrvatske vojske i donošenjem Zakona o obrani, stvoreni su uvjeti potrebni za kvalitetnu obranu. Preduvjet za uspješnu obranu bilo je blokiranje i osvajanje dijela vojarni i skladišta vojne opreme JNA u Hrvatskoj od sredine rujna 1991. godine.

Krajem rujna i početkom listopada 1991. srpska agresija ušla je u najjaču fazu. Ignorirajući mirovne pregovore, pokušaje Vlade RH i međunarodne zajednice da se kriza riješi mirnim putem, JNA i srpske paravojne postrojbe pokrenule su opći napad na svim bojištima. Problem za hrvatske branitelje svakako je bila i odluka Vijeća sigurnosti UN-a o zabrani izvoza oružja i ratne opreme u Jugoslaviju, što je značilo i za Hrvatsku i za BiH. Zbog ranije stvorenih zaliha streljiva i oružja takva odluka UN-a omogućila je srpskim agresorima lakše osvajanje hrvatskog teritorija. Kada su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, sjedište Vlade Republike Hrvatske 7. listopada 1991. postalo je jasno da je cilj napada bio ubiti predsjednika RH Franju Tuđmana, predsjednika Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića i predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Antu Markovića. Kao reakcija na srpsku agresiju Sabor Republike Hrvatske sljedećeg je dana, 8. listopada 1991., donio konačnu „Odluku o odcjepljenju Republike Hrvatske od SFRJ i njezinu osamostaljenju“. Taj se događaj u Hrvatskoj obilježava kao Dan neovisnosti.

Proglašenu je neovisnost Hrvatska morala obraniti u krvavom ratu. Žestoke napade JNA i srpskih postrojbi istovremeno su trpjela brojna hrvatska naselja i gradovi. Zahvaljujući vojnoj nadmoći, JNA je do kraja 1991. okupirala gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

  • Nazor Ante; Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih/Greater-Serbian Aggression on Croatia in the 90’s, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2011.
  • Marijan Davor; Slom Titove armije, JNA i raspad Jugoslavije 1987-1992., Zagreb, 2008.

O autoru

Ivana Njavro

Rođena 25.09.1989.u Metkoviću, prvostupnica je filozofije i magistrica povijesti. Voli pse, kavu i psihološke trilere. Od 2014. djeluje na portalu kao novinarka i spisateljica članaka povijesne tematike. U rujnu 2018. postaje urednica portala braniteljski.hr.