Tijekom obitavanja u braniteljskom šatoru primjetili smo jednu čestu posjetiteljicu, a s nama je odlučila podijeliti jednu dirljivu priču imena „Zagrljaj vukovarskog vojnika“ koju je napisala.
Tijekom obitavanja u braniteljskom šatoru primjetili smo jednu čestu posjetiteljicu, a s nama je odlučila podijeliti jednu dirljivu priču imena „Zagrljaj vukovarskog vojnika“ koju je napisala. Eva Kirchmayer Bilić ima impresivan rezime – uz to što je pijanistica i urednica glazbene rubrike u tjedniku „Hrvatsko slovo“, profesorica je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Višestruko je nagrađivana te je članica mnogih kulturnih glazbenih ustanova. Uz to je i oženjena te majka četvero djece. Pročitajte priču.
Zagrljaj vukovarskog vojnika
Nemir.
Nemir pred noć koja neće biti (a niti želim da bude) prospavana.
Nemir uoči dana, jednog od, ako ne i najpotresnijeg, u povijesti moga, hrvatskoga naroda.
Dovršavam kućne poslove prije priprema za put.
Biti ću tamo – stalno mi se vrti po glavi. Prvi puta toga datuma. Dvadeset i tri godine nakon dana neopisive boli.
Uzimam stijeg, šal, majicu, vukovarski lampion, punim torbu sa simbolima branitelja Vukovara i Hrvatske, i nekoliko krunica. Automatski počinjem nizati ZdravoMarije i razmišljam o tim duboko znakovitim i simboličnim predmetima, pod još svježim dojmovima prizora i događaja iz filmova iz Domovinskoga obrambenog rata koje sam ovih dana satima gledala, još uvijek zapanjena količinom vlastitoga neznanja i dvodesetljetnoj bešćutnosti društva u kojemu živim.
Sutra će biti lijepo vrijeme, netko je rekao. Najčešće je tako 18. studenog u Vukovaru.
Poljubih usnulo djetešce i izlazim u noć. Odjednom, jaka kiša i vjetar.
Ubrzo požalih što ne obukoh kiši i blatu primjereniju obuću, no htjedoh i tim detaljem dati poštovanje činu, herojima i njihovom napaćenom Gradu.
U autobusu upijam teška svjedočenja majki. Znam što znači biti majka, no ipak, ove majke su posebne. Prisjećaju se svojih sinova i supruga vojnika, ratnika, heroja. Majke su to posebne snage, pogleda, načina govora i osmijeha. Molimo krunicu zajedno. Njihovi sinovi…nikada prije niti poslije devedesetih, nisam vidjela toliko količinu pobjede, snage, energije, živosti i vatre u pogledu, stavu, koraku i kretnjama tih mladića, hrvatskih vojnika; u očima ispunjenima uvjerenjem u jedinu moguću sigurnu i neospornu vjeru u pobjedu. I razmišljam o braniteljima danas, o onima koji su 100% dali za Hrvatsku i moju slobodu. Za prvu hrvatsku slobodu u povijesti moga hrvatskoga naroda. Pa zar je moguće da smo takvu silu, snagu, živost i vatru, promatrali kako se malo pomalo gasi, često i neprimjetno, ali sustavno; godinama, desetljećima. Ukinuti pobjedničku Hrvatsku vosku, po kojoj je i sama mlada Hrvatska država bila prepoznavana u svijetu, značilo je započinjati proces ukidanja neovisnosti i same Hrvatske države. Danas se to, više nego ikada do sada, otvoreno čini i primjećuje. Boli me ta spoznaja.
Svanulo je.
Vukovar.
Kiša.
Majke imaju problema s policijom koja ne dopušta autobusu nesmetano kretanje do mjesta već prije dogovorenog i predviđenog za parkiranje.
S prijateljicama hodam kroz Grad.
Neprimjerene mjere osiguranja i neprimjereni pogledi policije neprimjereno brojne za današnji vukovarski dan nad svim njegovim danima.
Svemu tomu usprkos, u podijeljenim osjećajima boli i iznimnoga ponosa, radujem se susretu s hrvatskim junacima, herojima, ratnicima, pobjednicima.
Susret.
Susret ispunjen zagrljajima.
Zagrljaj.
To je poseban zagrljaj ljudi koje ne samo da volim, nego im se divim. Zagrljaj divova. Zagrljaj heroja, junaka, ratnika. To je zagrljaj u kojemu se u susretu i dodiru duša, osjećam zaštićenom, obogaćenom, ispunjenom. To je sveti trenutak u kojemu se u jednoj točci vremena susreću herojska povijest, žrtva, patnja, stradanja, poniženja, čekanja i neupitna vjera u konačnu, istinsku i potpunu pobjedu. To je zagrljaj u kojem im priznajem svoju nemoć i slabost, u kojem ih molim za oproštenje što sam tek sada s njima u njihovoj sadašnjosti i borbi koja još nije završila.
Okrjepljena i osnažena zagrljajem, uključujem se u Kolonu.
Osjećam nemoć, pred očima i u mislima vjerno si predočiti onu prvu kolonu iz ’91., kao i one prve kolone, spontano nastale po povratku ratnika, povratnika, patnika, pobjednika…
Pjevam. Ne, kličem Himnu lijepe mi Domovine, osjećam snagu i ljepotu njezinih stihova, toliko puta ispjevanih, ali nikad ovako kao ovdje doživljenih i proživljenih.
Znakom križa započinjem hod, okružena mnoštvom. Okružena herojima. Okružena zagrljajima.
Oduševljava me svećenik, koji tek nekoliko koraka ispred mene punim, gromkim i prodornim glasom moli, viče otajstva Svete Krunice. Stišćem svoju krunicu u ruci, zrnca, križ, i razmišljam o mnoštvu krunica koje su moji heroji-ratnici nosili oko vrata, na svojim odorama, o krunicama koje iz ruku niti trenutka nisu ispuštale majke, supruge, djevojke i djeca, dok su prolazili svoju Kalvariju, svoj Križni put…o krunicama koje grle počivališta mnogih heroja, majki, djece, supruga…o krunicama na Ovčari…
Nikada nisam ovako glasno, žarko i usrdno molila.
Osjetih kako je sva nelagoda s početka dana jednostavno iščeznula i zamijenila ju je nevjerojatna snaga i polet. Da, i kiša je prestala čim smo krenuli, sunce je raspršilo tmurne oblake i obasjalo kolonu. ‘U ovome ćeš znaku pobijediti’, neprestano mi je prolazilo kroz glavu i nesvjesno sam se osmjehnula. Obuzeta tom radosnom spoznajom, nizala sam drevne hrvatske pučke napjeve, koje je hrvatski narod tijekom svoje bremenite i čemerne povijesti stoljećima ispjevavao, ufajući se neprekidno u Njegovu pomoć, snagu, blizinu i Njezin Majčinski zagrljaj. Nosila sam vukovarski lampion i Papinski stijeg i podizala ih visoko u zrak, premda su ruke već drhtale od napora. Trnci su me prolazili od suznih pogleda ljudi koji su nas promatrali, koji su nam na ulazu u Memorijalno groblje pljeskali. Molitva je, bez obzira što su nam glasovi već ohrapavili i ogrubjeli od neprestanog napora govora i pjevanja, postajala sve glasnija i glasnija; svaki je slijedeći zaziv Zdravo Marijo bio još jedan ton više izmoljen. Vikati, vapiti Zdravo Marijo u Vukovaru, u Koloni sjećanja, na Memorijalnom groblju, jedinstveno je iskustvo.
Nizali su se radosni susreti, upoznavanja s novim ljudima, koji su se priključili pjevanju; klapski pjevači iz Dalmacije, župski pjevači iz Zagreba…
Petnaestu postaju dočekala sam upravo ispred Križa. Položila svijeću. Pomolila se. Svećenik nas je sve pozvao kleknuti. U tom sam poniznom govoru tijela dlanovima doticala krvlju natopljeno, sveto vukovarsko tlo i pod rukama osjećala povezanost s onima koji su pod njim. Mene, ograničenu u vremenu, oni u zagrljaju Vječnosti mene obgrljuju.
Ostadoh tako, dugo.
Trgnu me pozivi ka svetoj misi. Tijelo mi je drhtalo.
Odjednom me preplavila neopisiva potreba za zagrljajem. Onim, već opisanim. U tome trenutku nailazi prijatelj, heroj, junak, ratnik; pozdravlja me. „Znaš, tako bih te rado zagrlila!“ – rekoh mu, gotovo zavapih. Njegove su se ruke i osmijeh raširili i prihvatili me u dubok, dugi i topao zagrljaj. Osjetih se obgrljena zagrljajem svih prisutnih, svih stradalih, svih umrlih, ubijenih, mučenih, trpećih. Osjetih zagrljaj. Zaklopljenih očiju, udahnuh savršeni spokoj. Osjetih se zagrljenom i okrjepljenom zagrljajem Očevim.
…..
Već sam neko vrijeme osjetila i osvijestila moć i snagu doživljaja braniteljskog zagrljaja, zagrljaja napaćenih majki, žena. Tek nekoliko trenutaka nakon iskustva u Vukovaru, odjednom su me potpuno i posvuda okruživali zagrljaji. Brojni su prijatelji također istaknuli nevjerojatnu potrebu na kraju Kolone nekoga čvrsto zagrliti. Mladi je splitski dramski umjetnik krasnosloveći Priče iz Vukovara Siniše Glavaševića, zamolio nas u publici da se međusobno zagrlimo i uveo nas tako u Sinišinu Priču o zagrljaju…:
„Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za bliskost… Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.“
