Domovinski rat u nastavi Izdvojeno

Priprema za nastavni sat – Djeca žrtve Domovinskog rata (drugi dio – Popis priloga)

Pripremu izradila studentica povijesti Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom doc. dr. sc. Rone Bušljeta Kradum u sklopu kolegija Praktične vježbe predmetne metodike (Povijest)

POPIS PRILOGA

PISANI MATERIJAL

1.) Pisani povijesni izvori

Ivana Babić

 (Dobra voda)

Mirno je kasno proljetno poslijepodne, tišina i poneki cvrkut ptica… Ne sluteći ništa u svojoj dječjoj bezazlenosti, igrala sam se s bratom i sestrom u dvorištu obiteljske kuće u Zadru. Odjednom, nemirnu dječju igru prekida zvuk koji se u posljednje vrijeme često mogao čuti, a obilježavao je kraj igre, maštanja, kraj veselja i početak straha. Zvuk je označavao zračnu opasnost. Uplašen majčin glas odjekivao je dvorištem. Za njom je trčala teta također vidno uznemirena. Zgrabile su nas u naručje, sakrile se uz obližnji zid dok avion, koji je u tom trenutku granatirao grad, nije prošao iznad nas. Razbacane igračke, gledanje smrti u oči, sveprisutan strah i očaj postali su dio naše svakodnevnice… Nije bilo dana ili noći da nismo bdjeli ili spavali u skloništu. Ipak jedan događaj me posebno potresao, tada sam doživjela veliki strah. Spustila se noć, doba dana koje me užasavalo. Ogroman strah ulio se u moje srce. Legla sam u krevet, uhvatila svoju sestru i brata za ruke, stisnula ih uza se sve dok nisu zaspali… Ovoga puta cijela je obitelj spavala u kući. Inače su djed i baka spavali daleko u šumi, na krevetu od slame i lepušine (kukuruzno suho lišće) gdje su oko njih bili stogovi od slame i sijena. Glavom su mi prolazile strašne misli o tome kako su neprijatelji svega nekoliko stotina metara od nas… Iščekujući tako svitanje, začujem bjesomučno lupanje po vratima. Hod oko kuće, lupkanje potpetica nekih teških cipela. Skočila sam iz kreveta, probudila brata i sestru i povikala: „Evo ih!“. U sobu je ušla mama, njen izraz lica bio je zastrašujući. Povikala je: „Brzo! Jeste li spremni, moramo odmah otići?!“ Stigli smo u podrum, spavanja više nije bilo. Sljedeće čega se sjećam bila je nečija izjava kako žene i djeca smjesta moraju napustiti selo jer selo „pada“. Brzo smo sjeli u auto, kroz suze smo se oprostili s djedom i bakom koji su odlučili ostati u selu.

Haberle, I., Uskok, G., Jurčević, V. (2015). Krhotine djetinjstva/ koracima nade u istinu. Zadar: Udruga „Žene u Domovinskom ratu – Zadar“.

Ivana Lučić

(Jasenice)

Proljeće je, godina 1991., imam četiri godine. Igram se u vrtu i čekam brata da se vrati iz škole. On ide u prvi razred, svaki dan putuje autobusom u školu u Jasenice. Mama u kući kuha i sprema, a tata više ne ide na posao, samo navečer negdje ode, ali nisam znala gdje, ni zašto. Čekajući brata, stigli su tetak i teta iz Obrovca. Jako sam se obradovala jer su došli i moji bratići Josip i Ivan. Uskoro je došao i moj brat Ivan pa smo se nastavili svi zajedno igrati. Rekli su da će ostati s nama neko vrijeme. Sutradan smo išli bratiće upisati u školu jer se oni nisu mogli vratiti u Obrovac, u svoju školu, što meni tada uopće nije bilo jasno. Počeli su pričati o nekakvoj vojci, o gardistima, a ja sva ponosna jer je i moj ujo u gardistima, u Zagrebu. Jednoga dana došli su rođati iz Pridrage, ušli su u kuću. Odjednom su svi počeli plakati, a ja sam samo zbunjeno gledala. Mama me jako zagrlila govoreći da više nema uje, moga uje; kako, pomislila sam, pa on je gardist, on je najjači. Taman smo malo odahnuli, a onda i novi šok. Sjedili smo ispred kuće, kad se opet začuo strašan prasak. Svi smo poletjeli u kuću. Pala je granata, ja u šoku, mama nas je skupila oko sebe, a ja na glas molim Očenaš (iako tada nisam ni znala da ga znam moliti). Tate nema, on je u Velebitu, granate i dalje padaju, sve se trese, a mi molimo i čekamo, a ni sami ne znamo što. Odlazimo do Starigrada. Ja s jednim jastukom, torbicom i krunicom. Kasnije smo otišli u Novigrad Istarski. Tamo smo se smjestili u hotel, a tata se vratio na bojište. Brat je tu krenuo u školu i meni je izgledalo kao da je sve normalno, samo što nisam bila u svojoj kući, što više nisam gasila svijetlo, što nisam išla sama spavati i što sam se trzala na svaki jači zvuk. Svaki jači zvuk mene bi presjekao i ja bih jurila u zaklon… Nakon operacije „Oluja“ naša kuća se obnovila i mi smo se vratili. Bila sam presretna u svojoj kući, na svojoj plaži, u svojoj Maslenici. Mama je plakala; znala sam da se sjetila uje Mile, a ja sam se sjetila da se on više neće vratiti…

Haberle, I., Uskok, G., Jurčević, V. (2015). Krhotine djetinjstva/ koracima nade u istinu. Zadar: Udruga „Žene u Domovinskom ratu – Zadar“.

Tihana Biuk Magaš

(Osijek)

Meni, tada s još nepunih 10 godina, ništa nije bilo jasno, baš kao i mom starijem bratu od 13. Kada se počelo šuškati u Osijeku o nekim ratnim zbivanjima, ja o tome nisam imala nikakva pojma. Znam samo da su se intenzivnije počele slušati vijesti, tata se prijavio u hrvatsku vojsku, djeda Iko je vječno vikao na televiziju: „Vidiš ti što nam rade?“ Mama je obavljala razgovore s bratom i sa mnom pripremajući nas na podrumske pustolovine. Odjednom su počeli letjeti avioni, odjednom je tenk na putu prema Tenju uperio cijev u nas dok smo se igrali na velikoj livadi kod bake i ništa ti više nije jasno. Tješila sam sve oko sebe, svima govorila „brzo će proći“ ili „vratit će se oni“. Ja sam još bila specijalist za glumu pa sam pričala viceve, imitirala susjede i političarePonekad sam i pjevala izvrčići pjesme s nama vrlo smiješnim stihovima „svakog dana mislim na tebe, moj podrume… moja podrumčina, ima snagu boje kreča, ima oči boje smeća… moja podrmčinaaa“. (…) Moj tata je ranjen 14. rujna 1991. godine zajedno sa svojim prijateljima. Došao je kući, stavio metak na stol, rekao da je bio ranjen i otišao odmoriti. Nakon toga se ustao, izgrlio nas i izljubio i otišao nazad na bojište. Dan prije, granata nam je raznijela auto, a dan poslije kuću. Od detonacije odletila sam na kraj prostorije i udarila u zid. Čula sam mamu kako viče gdje su joj djeca, brat se odmah javio, a ja nisam. Valjda od siline udarca i šoka, nisam mogla govoriti. No nisam cijelo vrijeme provela u Osijeku. Na žalost, naši roditelji svim silama trudili su se maknuti nas od ratnih strahota, no moram reći da sam u to vrijeme bila strašno tvrdoglava i razmažena, odbijala sam jesti. U Crikvenici sam odbijala hranu, razmaženo „derle“ koje ne može bez svog grada i roditelja. Svoj 11 rođendan dočelaka sam plačući pod klupom u učionici. Nikome nisam ni rekla da mi je rođendan jer se s rodikteljima nisam čula već neko vrijeme. Imali smo likovni i crtali neke brodove, zamolila sam učiteljicu da me pusti na toalet. I onda se dogodilo čudo! Pravo čudo, ispred vrata stajala je MOJA MAMA! Kaže mama da sam neko vrijeme stajala u nevjerici, držeći ju dok nisam ostala bez zraka. To mi je bio najbolji rođendanski dar ikad! Do danas, niti jedan ga dar nije uspio nadmašiti.

Haberle, I., Uskok, G., Jurčević, V. (2015). Krhotine djetinjstva/ koracima nade u istinu. Zadar: Udruga „Žene u Domovinskom ratu – Zadar“.

Ivan Ivandić

(Pristeg)

U listopadu 1991. godine imao sam pet godina. Odjednom je sve krenulo: pucanj – prvi metak je ispaljen! Nastala je panika, ljudi su počeli bježati. Zatim su počele padati granate. Imao sam osjećaj da se sve ruši oko mene. Otac je rekao majci da je rat počeo, da sprema djecu i da bježe. Mama nas je skupila, mene i dvije sestre, i počeli smo trčati preko ceste do susjede. U tom pretrčavanju sestru je pogodio metak u tenisicu; koja sreća – nije bila ranjena u nogu. Gledajući oko sebe, bio sam u panici, svi plaču. Znam da sam bio u naručju svoje majke, tamo sam se osjećao sigurno. Mislio sam da je to samo ružan san. U taj čas dolazi susjed govoreći da moramo napustiti selo, žene i djeca idu prvi. Nismo imali prijevoz za bijeg. Odjednom dolazi traktor s prikolicom. Sjećam se da nas je bila puna prikolica. Na nozi mi je sjedila neka stara baka, znam da sam trpio bol, ali ništa nisam progovarao. Sjećanje na dolazak u Murter navire kroz maglu i mrak. Dobili smo privremeni smještaj u nekim kućicama. Dok sam se s prijateljima igrao oko naših kućica , oglasila se uzbuna, nama već poznat svakodnevni zvuk. Moj je prijatelj u onom strahu viknuo: „Bježimo u sklonište!“ i potrčao, a ja sam ostao skriven ispod bora. Opet nastaje panika, moja majka pita moga prijatelja gdje sam, a on će: „Pa, iza mene.“ Kad se okrenuo, mene nije bilo. Odmah su potrčali tražiti me. Došli su na mjesto gdje smo se igrali i našli me kako plačem skriven ispod bora. Stisnut poput ježa jecao sam jer sam znao da se događa sve isto kao i prvog dana. Samo, ovaj put sam bio sam. Nedugo zatim, došlo je do premještanja u hotelsko naselje „Solaris“ pored Šibenika. Sjećam se da smo dobili sobu 406 u kojoj su bila dva kreveta i kupaonica. Spavao sam s majkom i sestrom na jednom krevetu, a starija sestra je spavala na drugom. Nakon nekog vremena, kad su se stvari malo smirile, majka je htjela navratiti do kuće, a ja sam morao ići s njom jer me nije imao tko čuvati. Došli smo u našu kuću gdje su se nalazili naši branitelji. Kad smo ulazili u kuću, svi vojnici su nas pozdravili, iako se vidjelo da su umorni, ispaćeni…

Haberle, I., Uskok, G., Jurčević, V. (2015). Krhotine djetinjstva/ koracima nade u istinu. Zadar: Udruga „Žene u Domovinskom ratu – Zadar“.

Ivica Bukvić

(Zadar)

Sjećam se da je našoj obitelji baš dobro krenulo te godine. Preselili smo u stan u drugom dijelu grada i krenuli u neke bolje dane. Završio sam četvrti razred osnovne škole i tada, radi preseljenja, promijenio sam školu. Moje upoznavanje sa strahovima koje nosi rat počelo je te godine početkom jeseni ili krajem ljeta. Datume ne znam jer mi je razdoblje rata bilo kao jedan dugi dan koji nema kraja. Tih je mjeseci u našem kvartu bilo mnogo djece uglavnom moje dobi. Bili smo sretan kvart pun igre, veselja, graje, osobito dok smo igrali nogomet. U blizini naših zgrada bilo je jedno dvorište na kojem smo mogli igrati nogomet te bismo nakon odigrane utakmice legli na travu i uživali u pogledu na nebo. U tom trenutku čuvli smo zvuk aviona koji su počeli ponirati prema tlu i usred bijela dana počeli su ispaljivati rakete prema Bibinju. Bilo me strah, znao sam da počinje nešto loše i da nam životi više neće biti isti. Nije više bilo smijeha po kućama, živjelo se u strahu. Nismo se smjeli igrati gdje hoćemo, već samo pred kućom. Počele su zavijati sirene pa smo bježali u skloništa u kojima je bilo toliko ljudi da smo bili poslagani kao sardine u konzervi. Nedostatak struje i vode sve mi je teže padao jer odrastam u nenormalnim uvjetima. Sjećam se konzervi koje smo dobivali preko Caritasa. U to vrijeme nam je i kulinarska kreativnost bila na visokoj razini. Prvo su se konzerve jele kao naresci, a kasnije smo ih čak i pohali. Rat je donio i neke nove igre. Tada je među djecom bilo popularno igrati igru SKUPI ŠTO VIŠE TOPLIH GELERA. Čini se kao čudna igra, ali onda su je igrali svi koji su bili u prilici pronaći te tople suvenire mržnje. Nakon nekoliko godina života u izolaciji bilo nam je svejedno svira li uzbuna ili ne, nismo se toliko obazirali na zavijajući zvuk kao prvih mjeseci tako da mi je bilo jako čudno da me jedna takva probudila. Ta je bila ona najdraža jer je bila zadnja: nije svirala opasnost, ta je svirala slobodu. Pričalo se da se rat bliži kraju, ali mi u to nismo vjerovali nakon svih proživljenih godina straha. Ali došao je baš taj dan. Počela je „Oluja“! Oluja koja je otjerala sve strahove, svu bol, sve ono što nas je gušilo.

Haberle, I., Uskok, G., Jurčević, V. (2015). Krhotine djetinjstva/ koracima nade u istinu. Zadar: Udruga „Žene u Domovinskom ratu – Zadar“.

2.) Radni listić „ponovimo“ za učenike

RADNI LISTIĆ

  1. U Domovinskom ratu osim zaarćenih oružanih snaga (vojske) stradao je velik broj civila, a među njima i djeca.

                          TOČNO                                            NETOČNO

  • Lako je odrediti točan broj stradale djece jer se i ona smatraju žrtvama rata.

                          TOČNO                                            NETOČNO

  • U Osijeku je podignut spomenik djeci stradaloj u Domovinskom ratu jer je tamo poginuo cijeli jedan razred djece, njih 28.

                          TOČNO                                            NETOČNO

  • Prema iskustvima osoba koje su za vrijeme Domovinskoga rata bili djeca, koja su njihova temeljna dječja prava prema Konvenciji o pravima djeteta prekršena?

__________________________________________________________________________________________________________________________________________

  • Koje su ratne traume preživjele navedene osobe tijekom svojega djetinjstva?

__________________________________________________________________________________________________________________________________________

SLIKOVNI MATERIJAL

1.) Fotografije za prepoznavanje dječjih prava

Zbog zaštite autorskih prava pripadajući prilozi nisu navedeni. Nastavnike upućujemo na dječje crteže u knjizi Kušec, M. (1991). Ubili su mi kuću. Zagreb: Mladost.

2.) Dječji crteži iz: Kušec, M. (1991). Ubili su mi kuću. Zagreb: Mladost.

3.) Spomenici u Slavonskom Brodu

ZEMLJOVIDNE KARTE

Slavonski Brod u odnosu na Bosansku Posavinu

Prvi dio pripreme za nastavni sat dostupan je na poveznici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naslovna fotografija: autor Željko Gašparović

O autoru

Tatjana Sarajlija