Ljerka Pavković medicinska je sestra, čija priča iz Domovinskog rata započinje 19. kolovoza 1991. te traje do srpnja 1992. Bila je sudionik ratnih događanja na pakračkom području. Iz njene perspektive, to je vrijeme u kojem je sa sanitetskim materijalom puzala kanalima tražeći ranjene, nebrojeno puta istrčavala iz skloništa kad bi čula da je vani netko jauknuo ili saznala da je netko ranjen te pokušavala pomoći ljudima.
Ljerka nije vojnik ni vojni strateg, ona je mama i medicinska sestra. Večer prije žestokog napada na Pakrac pamti po tome što je glačala rublje. Sve je složila u ormar, osim trenirki svojih djevojčica koje je ostavila na stolici: “Jednostavno, imala sam osjećaj da mi moraju biti tu, da trebaju biti spremne, pri ruci, za dohvatit’ i bježat’. Kao da sam znala što će biti. Osjećaj…”
Nekoliko sati poslije, 19. kolovoza 1991., počele su eksplozije i pucnjava: “Bilo je rano jutro, svitanje, bljeskalo je s područja grada u kojem su živjeli Srbi, pucali su na dio gdje živi hrvatsko stanovništvo. To je bilo prvi put. Poslije smo saznali da je tamo bila JNA već neko vrijeme, ali oni su o tome šutjeli. Taj je dan bio kao u nekakvom filmu: pobjegli smo u podrume, šutjeli smo, iščekivali i pitali se što nas sada čeka. I sljedećih se dana nastavilo pucanje. Gađali su po hrvatskim dijelovima, koristili su topništvo, pogotke su dobivale kuće i crkva.”
U tim se uvjetima bilo nemoguće probijati od Pakraca do lipičke bolnice. Ipak, gdje god da je, Ljerka je medicinska sestra. Prvi čovjek kojeg je spašavala bio je njezin otac. “Prvi ranjenik za kojeg znam bio je baš moj otac. Bio je ranjen u bedro, ja sam ga zbrinula, stavila prvi zavoj i uspjeli smo ga susjedovim autom prebaciti u bolnicu Pakrac. Napadi su postajali sve žešći, i to baš na bolnicu, tako da je moj otac nakon dva dana vraćen neobrađen jer je bilo puno ranjenih, onih koji su bili u težem stanju, nije došao na red. Pripremala se evakuacija pakračke bolnice.”
U danima koji slijede, Ljerka je medicinska sestra, liječnik, često i vozač. Liječnički timovi i sanitetska vozila s tog područja bila su predaleko te zbog granatiranja nisu mogla doći do ranjenih, a nisu radili ni telefoni. Ljerka tada postaje ona koju se prvu zove upomoć. “Bili smo smješteni u jednom podrumu gdje nas je bilo tridesetak, ali ljudi su znali da je tu neka medicinska sestra i dolazili su kad je zatrebala pomoć. Dođu pješke, nisam imala vezu, nikakvu motorolu, ja uzimam ono što imam uz sebe, nije tada bila ni sanitetska torbica, i onda me vode na mjesto gdje je ranjenik. Išla sam noseći u džepovima ono što sam imala i mogla dohvatiti od sanitetskog materijala. Prvo pitam gdje je pogođen i krvari li jako, po tome pokušavam predvidjeti težinu ozljede. Ako je to kilometar daleko, onda kažem da trebamo organizirati prijevoz. Često smo odlazili kod nekog od susjeda i molili da nas preveze.”
Da bismo došli do ranjenika, puzali smo po kanalima, pretrčavali skrivajući se od ugla do ugla. I onda, kad dođem do ranjenika gledam kakvo je krvarenje, ako je jako, onda ga zaustavljam s onim što imam, ako imam zavoj dobro, a ako nemam, onda trgamo maramu, majicu. Gledaš po prostoriji što bi moglo poslužiti, smiruješ obitelj. Kad bi netko bio ranjen, bilo je tu puno buke, vike, cike, panike, trebalo ih je smirivati i istodobno zbrinjavati ranjenika.
Ranjenike se najčešće prebacivalo u bolnicu u Kutinu. Ljerka bi ih pratila kada bi mogla jer je to bila prilika da nakratko posjeti svoju djecu koja su bila smještena kod rodbine. “To mi je bilo najteže: spavale su svaka držeći jedan kraj moje spavaćice, da im budem bliže. A ja sam stalno ponovno odlazila uvjeravajući se kako će sve to brzo završiti, eto, samo što nije…ali potrajalo je.”
Tad je nosila treće dijete, no nije odustajala od spašavanja stradalnika. U to se vrijeme dogodio i jedan od iznenadnih napada: “Početak travnja. Izletila sam iz kuće. Tata je ležao dvadesetak metara od kuće. Bio je to iznenadan minobacački napad. Trčala sam, mislila sam da ću ipak uspjeti nešto pomoći – tolikima sam prije pomogla. Trčala sam, vidim da leži. Nikoga nije bilo pored, ležao je potrbuške i imao je obje ruke zgrčene, pune zemlje. Da je imao kacigu, možda bi preživio.” Tri mjeseca poslije, u srpnju 1992., rodila je treću djevojčicu, a početkom 1993. vratila se poslu u lipičku bolnicu, u kojoj i danas radi.
12. studenog 2016. u Vukovaru je sudjelovala u osnivanju Društva medicinskih sestara i tehničara iz Domovinskog rata, u kojem obnaša dužnost predsjednice. Cilj društva jest objediniti podatke te ukazati na povijesnu istinu o sudjelovanju i doprinosu medicinskih sestara koje su bile sudionice Domovinskog rata, a čiji rad u društvu do danas nije prepoznat. Također je aktivno uključena u palijativnu skrb i član je radne skupine za razvoj strategije za skrb o braniteljima. Danas je glavna medicinska sestra i pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo u Specijalnoj bolnici za rehabilitaciju u Lipiku.
Izvor teksta i fotografija: Hrvatski vojnik