U proljeće 1991. započeli su napadi pobunjenih Srba na pripadnike hrvatske policije. Nakon sukoba u Pakracu početkom ožujka, uslijedila je krajem istog mjeseca teroristička akcija pobunjenih Srba na Plitvicama. Nacionalni park Plitvice, poznat u svijetu po svojim prirodnim ljepotama (pod zaštitom UNESCO-a) i važan izvor prihoda od turizma, postao je meta srpskih ekstremista koji su ga namjeravali pripojiti krajem 1990. godine proglašenoj SAO Krajini. Dana 28. ožujka srpski teroristi zauzeli su NP Plitvička jezera i time ujedno prekinuli promet na glavnoj državnoj cesti koja je povezivala sjever i jug Hrvatske. Predsjednik RH Franjo Tuđman stoga je donio odluku da se Plitvice moraju vratiti pod kontrolu hrvatske vlasti.
Nakon što je noću Antiteroristička jedinica Lučko zauzela Koranski most te osigurala ulazak snaga hrvatske policije u NP Plitvička jezera, sutradan, 31. ožujka u ranim jutarnjim satima započela je akcija „jakih snaga MUP-a“ – Jedinice za posebne zadatke „Rakitje“ i ATJ „Lučko“. U zasjedi koja je postavljena nedaleko od plitvičkih hotela došlo je do sukoba koji je potrajao nekoliko sati. Pri kraju akcije poginuo je 22-godišnji pripadnik Jedinice za posebne namjene „Rakitje“ Josip Jović iz Aržana kod Imotskog, prvi hrvatski branitelj koji je poginuo u Domovinskom ratu. U akciji je poginuo i jedan srpski terorist, a uhićeno ih je 29, između ostalih i jedan od vođa srpske pobune i kasniji predsjednik srpske paradržave u Hrvatskoj, Goran Hadžić, koji je zatim ubrzo pušten. Na Plitvicama se zatim rasporedila i oklopna postrojba JNA i uspostavila tampon zonu na tom području, formalno razdvajajući sukobljene strane, a stvarno pomažući srpskim teroristima.
Odmah potom, dana 1. travnja 1991., Izvršno vijeće SAO Krajine izdalo je zapovijed za mobilizaciju teritorijalne obrane SAO Krajine i dobrovoljačkih jedinica „radi obrane slobode svih građana i radi zaštite njezinog teritorijalnog integriteta“. Izvršno vijeće SAO Krajine uputilo je i zahtjev Vladi Republike Srbije da snage MUP-a Republike Srbije pruže svu tehničku i kadrovsku pomoć SUP-u SAO Krajine, nelegalnom milicijskom tijelu pobunjenih Srba koje je osnovano u siječnju 1991. godine. Na istoj sjednici Izvršno vijeće SAO Krajine „energično“ je zatražilo od Predsjedništva SFRJ, Štaba Komande JNA, saveznog SUP-a i ostalih saveznih tijela da se hitno i do kraja izvrši odluka Predsjedništva Jugoslavije o potpunom povlačenju „agresorskih i terorističkih snaga MUP-a tzv. Republike Hrvatske sa teritorije SAO Krajine“ i oslobađanje „svih zarobljenih građana i pripadnika SUP-a Krajine, koje su zarobile agresorske i terorističke snage MUP-a“.
Izvršno vijeće SAO Krajine (bez ikakvog pravnog legaliteta) usvojilo je zatim i još jednu odluku, koja nije imala nikakvog pravnog utemeljenja niti je, bez vojnog osvajanja, mogla biti provedena. Tako je osim ubojstva hrvatskog policajca na Plitvicama 31. ožujka i navedena odluka ukazala da će rat na području Hrvatske biti teško izbjeći. Naime, Izvršno vijeće SAO Krajine 1. travnja donijelo je Odluku o „prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji“. U njoj je navedeno da SAO Krajina postaje sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije, kao i da se u njoj od tog trena primjenjuju zakoni Republike Srbije. Navedene su i općine koje čine sastavni dio SAO Krajine te stoga ulaze u sastav Republike Srbije (kao i naselja koja su se pripojila ovim općinama ili će se ubuduće pripojiti): Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja i Pakrac.
Navedena je odluka donesena ishitreno u svjetlu sukoba na području NP Plitvice i nije bila usuglašena s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, kojem ona trenutno zbog međunarodne javnosti nije odgovarala. Naime, on je zamjerio vodstvu krajinskih Srba da donosi odluke bez konzultacija s njim, te je zatražio da se na području SAO Krajine provede referendum u čijem referendumskom pitanju mora stajati „za ostanak u Jugoslaviji“, a ne Srbiji „jer za to nema pravne ni međunarodne podrške“.
Stoga je na području SAO Krajine organizirano referendumsko izjašnjavanje. Prema službenim rezultatima gotovo 100 posto glasača (99,9 %) koji su pristupili referendumu izjasnilo se za „prisajedinjenje“ SAO Krajine Republici Srbiji te da „Krajina ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji žele da očuvaju Jugoslaviju“. Provedba referenduma, kao i ranijeg referenduma o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj, nije imala uporište u zakonu, a posebno je problematično bilo što su se na njemu izjašnjavali samo Srbi na određenom teritoriju. Osim toga podaci o rezultatima izjašnjavanja bili su poprilično su nepouzdani. Naime, sigurno je da je projekt stvaranja SAO Krajine imao veliku podršku srpskog stanovništva na tim područjima, međutim, vrlo je upitna metodologija kojom je izjašnjavanje provedeno, pa shodno tome i dobivene rezultate treba uzeti s rezervom. Primjerice, samo na područjima općina Vojnić, Benkovac, Glina i Vrginmost glasalo je dodatnih preko šest tisuća osoba koje nisu imale mjesto prebivališta na tome području.
Političke odluke čelnih tijela pobunjenih Srba neposredno nakon sukoba u Plitvicama potvrdile su da oružani sukob nije bio incident nego se radilo o uvodu u rat te da je započelo osvajanje i zaokruživanje teritorija planirane srpske paradržave na području Republike Hrvatske. Spomenute odluke također su vrlo jasno pokazale kako nema zabune da se radi o planu pripajanja dijelova hrvatskog teritorija Republici Srbiji, kao i da će JNA vrlo brzo postati glavni čimbenik u tome procesu.