Toliko puta je već spomenuta informacija te je svima sve jasno i samorazumljivo da se zaista dogodila podjela Bosne i Hercegovine u (razgovorima) dogovoru između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, da je to stvarno postala politička (društvena) realnost, a ne mit koji je imao misao vodilju –…
Toliko puta je već spomenuta informacija te je svima sve jasno i samorazumljivo da se zaista dogodila podjela Bosne i Hercegovine u (razgovorima) dogovoru između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, da je to stvarno postala politička (društvena) realnost, a ne mit koji je imao misao vodilju – diskreditirati, prvog predsjednika Republike Hrvatske, Franju Tuđmana i njegovu politiku, a samim time i Domovinski rat.
Nakon poznate balvan revolucije, Franjo Tuđman zatražio je sastanak 24. kolovoza 1990., a potom i 4. listopada sa Slobodanom Miloševićem, koji ga je odbio u dogovoru s Borisavom Jovićem. Te godine, 1990., do odvojena sastanka dvojice predsjednika nije došlo, a tek tijekom siječnja 1991. godine dolazi do niza pojedinačnih međusobnih sastanaka predsjednika republika, odnosno preciznije – republičkih Predsjedništva. Tog mjeseca dolazi do sastanka Slobodana Miloševića i Milana Kučana, 24. siječnja 1991., koji se jako često zanemaruje jer je u biti tim sastankom prihvaćen neformalni raspad Jugoslavije, odnosno izlazak Slovenije iz Jugoslavije.
Definitivni formalni sporazum dogodio se 14. kolovoza 1991. i to sporazumom slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela i predsjednika Slovenskog državnog zbora Franca Bučara s Miloševićevim povjerenikom Dobricom Ćosićem. Ovime je u biti bilo i dalje ostvarivo priznanje pravu srpskog naroda da živi u jednoj državi.
U razvoju ovakve situacije, gdje je izabrana slovensko-srpska opcija o pravu naroda, a ne republika, hrvatsko vodstvo tražilo je rješenje, iako je Tuđman i dalje neprestano isticao da zagovara nepromjenjivost republičkih, odnosno avojskih granica. Kao odgovor na spomenutu slovensko-srpsku opciju iskazao je da i Hrvatska politika može ići u tom smjeru – traženju teritorija na kojima žive Hrvati. Na 96. sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj 13. veljače 1991., kada je već bio dogovoren neformalni izlazak Slovenije iz Jugoslavije, proizašla je Tuđmanova izjava:
„Međutim, neka Vam bude jasno – u takvoj Jugoslaviji, bez Slovenije – nema ni Hrvatske. Mislim da sam dovoljno jasan.“
Već 20. veljače 1991. slovenska skupština donijela je rezoluciju o razdruženju od Jugoslavije, a znakovito je da će i Hrvatska slijediti taj put, a to se dogodilo već idućeg dana kada je Hrvatski sabor donio Rezoluciju o prihvaćanju postupka za razdruživanje SFRJ i o mogućem udruživanju u savez suverenih republika.
Okršaj u Pakracu, 1. ožujka 1991., između hrvatske policije i savezne vojske bio je uvod u nastojanje zastrašivanje putem oružanog sukoba, gdje su pritom mediji odigrali značajnu ulogu širenjem dezinformacija. Veljko Kadijević zatražio je uvođenje izvanrednog stanja te suspenziju svih zakona koji su u suprotnosti s Ustavom SFRJ, 12. ožujka, na sjednici Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ. Zahtjev nije prošao zbog nedovoljnog broja glasova u Predsjedništvu, no Borisav Jović je imao drugu varijantu u tom slučaju, a to je – ostavka na funkciji predsjednika Predsjedništva SFRJ, a s njim su to učinila i još dva člana Predsjedništva – Nenad Bućin i Branko Kostić (iz Vojvodine i Crne Gore). Ovim potezom željela se stvoriti situacija bezvlašća, a svrsihodno tome – omogućiti vojsci preuzimanje vlasti. Znakovita je bila izjava Miloševića, 16. ožujka 1991., da Srbija više ne priznaje odluku Predsjedništva SFRJ, a samim time više neće sudjelovati u njegovu radu – ovim putem je jasno implicirano – Miloševićevo odustajanje od Jugoslavije.
Sastanak između Tuđmana i Miloševića dogodio se 25. ožujka 1991., u Karađorđevu, koji je proglašen tajnim, iako su sve novine prenijele već isti dan tu informaciju. U izvanrednoj situaciji koja je vladala, sastanak je bio prijeko potreban, a zaboravlja se da je taj isti sastanak već više puta odbijan.
Posljednji put da su se nasamo sastali Tuđman i Milošević dogodio se u Tikvešu, 15. travnja 1991., a istovremeno se odigravao jedan drugi sastanak u Londonu između Ante Markovića, predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, i britanskog premijera Johna Majora, koji je dao punu podršku Markoviću za nastojanje očuvanja jedinstvene i nedjeljive Jugoslavije. Konstatacija situacije u medijima bila je da se radi o opredjeljenju između koncepta Markovića kojeg svijet podržava, dok se Milošević i Tuđman ni o čemu ne mogu dogovoriti, nego ostaju ukopani u svoje rovove. Glavne poruke iz Tikveša bile su da se treba suzdržavati od nasilja i da treba nastaviti s dijalogom.
Toliko puta izdvajani i spominjani sastanak u Karađorevu zasjenio je i onaj sastanak u Splitu, 12. lipnja 1991., između Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića u kojem se razgovaralo o rješenju jugoslavenske krize, a poglavito o situaciji u Bosni i Hercegovini. Izetbegović je izjavio da se riječ kanton nije ni spomenula, a o podjeli BiH niti je bilo govora, a niti se o tome s njim može i razgovarati.
Unatoč tome svemu i dalje su sastanci u Karađorđevu i u Tikvešu dobili prepoznatljivu mitsku dimenziju, a priče o snimkama i transkriptima razgovora koji potvrđuju spomenutu podjelu BiH nikada nisu objavljeni. Obojica predsjednika su izričito zanijekali tvrdnju o podjeli BIH, dok je predsjednik SDA i potpredsjednik vlade SR BiH Muhamed Čengić, 27. ožujka 1991., izjavio da je njegova stranka u principu za dijalog i da ih raduje ako je cilj tog susreta približavanje na nivou Jugoslavije. Nekadašnji glasnogovornik SIV-a i bliski suradnik Ante Markovića napisao je kako su Tuđman i Milošević dogovorili smjenu Markovića, ali da je Milošević obećao Kućanu izlazak iz Jugoslavije, a Tuđmanu nenapadanje Hrvatske.
U cijeloj argumentaciji pobornika spomenute teze zaboravlja se te se isključuje niz međusobnih sastanaka predstavnika zaraćenih strana, kao i predstavnika međunarodne zajednice, prije i poslije samoga Karađorđeva i Tikveša, a još više se time negira sam razvoj situacije na terenu, odnosno bojištu. Koliko se u cijelosti zanemaruje cjelokupan kontekst događaja, toliko je zapanjujuća nelogičnost zagovornika tvrdnje o podjeli BiH, kada optužuju Tuđmana za veliku Hrvatsku, opsjednutost Banovinom Hrvatskom, a istodobno ga optužuju za prodaju Posavine koja je ujedno važan dio te iste Banovine koju je (pro)dao Srbima.
Također, prešućuje se prihvaćanje niza međunarodnih sporazuma o okončavanju rata (Cutillerov, Vance-Owenov…) od strane Tuđmana po kojima bi čitava Posavina ili njezin veći dio pripao Hrvatima, a među njima i prihvaćanje famoznog plana Z-4. Koliko ima nedosljednosti u argumentiranju istih pobornika spomenute teze najvidljivije je u tome što istovremeno mogu tvrditi da se Milošević zalagao za granice Velike Srbije (potez Virovitica-Karlovac-Karlobag), kao i da se Tuđman dogovorio s njim o podjeli Bosne i Hercegovine.
