Majka, predsjednica udruge “Mogu” iz Splita i članica radnog tima GI Pomozimo djeci s invaliditetom pruža svoju podršku braniteljima, Blokiranima, udovicama i svima onima koji žele pustiti svoj glas.
Predsjednica udruge “Mogu” iz Splita i članica radnog tima GI Pomozimo djeci s invaliditetom poslala je svoje pismo podrške svim radnjama branitelja, Blokiranima i udovicama, seljacima i djeci nestalih i poginulih branitelja, i mladima i starima koji žele pustiti svoj glas. Pismo vam donosimo u cijelosti:
Poštovani,
iako je daljnji tekst prvotno napisan kao poziv svim osobama s invaliditetom i roditeljima djece s teškoćama u razvoju da se ustanu, podignu svoj glas i ujedine sa svima, ovaj dopis je ujedno i moja osobna potpora svim radnjama branitelja, potpora i Blokiranima i udovicama, i seljacima i djeci nestalih i poginulih branitelja, i mladima i starima koji žele pustiti svoj glas. Potpora svima koji traže prvenstveno poštovanje, dostojanstvo i bolji život u našoj državi.
Predsjednica sam jedne mlade Udruge Mogu iz Splita i jedna od članica radnog tima GI Pomozimo djeci s invaliditetom. Prije svega, majka sam.
Zadnje vrijeme samo promatram kako jedan po jedan, venu svi moji prijatelji, njihovi životi i snovi. Osim onih klasičnih zdravstvenih problema potpomognutih užasno lošim stanjem našeg zdravstva, u kojem je sasvim normalno da se strašni tumori otkrivaju nakon godine dana, gledam kako ih potpuni pad apatije, morala i bolesnički izostanak normalnosti jede krupnim zalogajima.
Svaki dan do mene dođe barem jedna konkretna loša priča. Preporuke socijalnih radnika koje kažu da smjestimo djecu u Gornju Bistru, preporuke ljudi potpuno nesvjesnih činjenice da mi našu djecu volimo i ne želimo ih se rješiti. Želimo ih nasmijane u našim sredinama. Slušam o djeci kojima druga djeca svakodnevno govore da su retardirani. Nisu ta druga djeca kriva, to su redom djeca roditelja u potpunosti uništenih životom u društvu koje ne poznaje empatiju, brigu za druge i zajedništvo. Nemaju ni puno vremena ni snage upoznati to, bore se za kruh. Ali, baš se bespoštedno bore, mjenjajući ugovore svakih mjesec il dva, potpuno nezaštićeni i izrabljivani. Barem jednom tjedno dobijem apel za pomoć već nekom djetetu koje boluje od već neke bolesti, a koju sustav ne priznaje.
Svaki dan živim okružena ljudima čija djeca, sada već odrasle osobe, sjede doma godinama dok im roditelji planiraju kako najjednostavnije ubiti njih prije nego ubiju sebe jer ih nemaju ni gdje ni kome ostaviti nakon svoje smrti. A naši roditelji su korak od smrti jer su svoje živote proživjeli dvostruko ili trostruko. Jednom za sebe, a jednom ili više puta za svoju potpuno nesvjesnu djecu s trajnim, vječnim, stopostotnim invaliditetom.
Svaki, baš svaki dan slušam kako se netko mora boriti za običnu doznaku, da ga se primi na fizikalnu terapiju, rehabilitaciju, da mu se omogući nužno ortopedsko pomagalo ili da dobije baterije za slušni aparat.
Kada bi jedan do drugoga poslagala sve papire koje je samo nas desetak moralo dignuti, dobiti, popuniti, predati ili kopirati otkad imamo djecu s teškoćama vjerujem da bi bez ikakvog problema spojila Sjeverni i Južni pol.
Otkad sam se, bez svoje volje i pristanka na dijete s teškoćama u razvoju uključila u ovi svijet, nemam snage otići. Iako je moje djete sada sasvim dobro, teže mi je okrenuti leđa svima njima koji su davno postali moja svakodnevnica i koji se tako snažno bore živjeti nego ostajati i pokušavati.
Zadnjih par godina koliko sam aktivno tu i koliko živim ovaj svijet aktivizma i bespoštedne borbe za osnovna ljudska prava nagledala sam se i naslušala svega ovoga nabrojenog i mnogo više.
Puno teže je, od svih ovih boli, gledati kako si ljudi međusobno zabijaju noževe u leđa. Kako roditelj roditelju, čovjek čovjeku, odluči uništiti život. Ponekad djelom, ponekad šutnjom. Puno teže je osjetit to bolno ignoriranje svih onih kojima u predznaku i tituli stoje navodne dužnosti pomoći baš nama.
Godinama već gledam kako pojedinci idilično žive na račun ovih najtežih zdravstvenih i socijalno najugroženijih skupina. Pozdrav našim savezima.
Promatram taj teatar apsurda u kojem ljudi kupljeni s dvadesetak ili dvjesto kuna mjesečno više prodaju svoje obraze i odustaju od borbe bez obzira što ostatak života od riješenih problema imaju samo parkirnu karticu za osobe s invaliditetom.
Promatram ljude uništene životom, uvjerene kako im je sve poklonjeno, nagrižene jalom i ranjene ljutnjom kako šute, odustaju, umiru ili osuđuju krive, potpuno isprani režimima koji im godinama govore iste floskule.
Uništili su nas gotovo svi savezi osoba s invaliditetom. Ljudi o tom šute. Uništile su nas baš sve vlasti. Ljudi o tom govore samo ako im je ta politička opcija mrska. Jer, svi su sto posto sigurni da moraš biti opredjeljen.
Osnovne ljudske vrijednosti kao racionalnost, razum, težnja za boljim životom ili ljubav (prema sebi i svojima) odavno su prestale biti naša opredjeljenja.
Zavedeni ciframa zaboravili smo da smo samo htjeli zdravlje, poštovanje, dostojanstvo. Zaboravljamo da smo htjeli živjeti normalno, jednostavno, sretno. Ići na posao, tu i tamo na kavu s prijateljima, otići na poneko ljetovanje, znati da nam djete neće zatvarati u mračne sobe kad ih ostavljamo u centrima za odgoj i obrazovanje. Zaboravljamo da smo htjeli poneku obiteljsku večer uz film, bez zvuka alarma na respiratoru djeteta. Sada kada to nemamo, umjesto da tražimo što kvalitetniji život s našim preostalim sposobnostima, mi napadamo jedni druge. Mi se još gore djelimo, više mrzimo i žešće vrijeđamo.
Natječemo se tko je veći invalid, tko ima više doznaka i ostvarenih terapija. I ljuti smo na one koji imaju više. Mrzimo se međusobno jer onaj živi u Zagrebu pa ima 10 kuna jeftinijeg logopeda, jer onaj živi u županiji koja daje 200 kuna mjesečno svakom stopostotnom invalidu. Žao nam je što smo stradali pri rođenju, automobilskoj nesreći. Ma pristali bi biti invalidi samo da smo to uspili postati u onoj kategoriji u kojoj je Đuro. Onda bi bili sretni jer imamo više, napokon. Imali bi nekakav novac.
Novac koji će stvoriti još gori jal. Novac koji neće platiti empatiju društva, novac koji neće nikoga naučiti da drukčije djete nije retardirano. Novac koji neće za nas prespavati koju noć u komadu, koji nam nikada neće moći umanjiti strah i paniku novih spoznaja o našim bolestima. Novac koji nikada neće moći nadomjestiti odrasloj osobi s invaliditetom što nikada nije i vjerojatno neće osjetiti kako je to ispipati se s partnerom i imati seks, planirati vjenčanje i misliti o budućnosti.
Ne pristajem biti dio toga.
Ne pristajem i nikada neću pristati na to da politika smije određivati hoće li se čovjek ujutro probuditi osjećajući se kao posljednje smeće ili biti sretan.
Bila sam dio tri prosvjeda osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. Sjećam se koliko smo se ponosno osjećali kada smo bili zajedno na Markovom trgu. Mi, koji se razumijemo, iz svih krajeva Hrvatske. To jedinstvo, taj osjećaj sreće što sami sebi vraćamo nadu da ipak nešto možemo, da postojimo.To nam nitko nikada neće oduzeti.
Iako nama pojedincima već tada baš ništa nije trebalo jer smo imali sve što trenutni zakoni omogućuju, bili smo tamo. Bezuvjetno, samo zbog toga što nas je vodila misao da ne želimo ni našim ostalim prijateljima da ikada dožive taj osjećaj tereta društvu, nepotrebnost, šikaniranost i omalovažavanja. Jer nismo htjeli ni onda ni sada da ljudi danas prolaze iste katastrofe kao mi prije pet ili petnaest godina.
Probadali su nas omalovažavajućim izjavama i izrugivali se s nama tvrdeći da smo rušitelji ustavnih poredaka, da prosvjedujemo za gluposti.
Ljubav je ono što nas je držalo. Vjera da je to što radimo ispravno, da ne ovisi o politici i da našu ljubav prema našim najmilijima i našim životima nitko nikada neće moći kupiti ni izmanipulirati.
Od tog iskustva mi i razumijevanje za sve ostale koji prosvjeduju i od tada shvaćam sve koji su spremni zimovati pod vedrim nebom vođeni samo svojom vjerom u to što rade.
Tako i tada sam stajala uz sve te roditelje.
Sada, kada je sve postalo natjecanje tko će imati više i koga ćemo među nama običnim ljudima više mrziti, ne želim biti dio toga.
Želim podržati i to ću učiniti, baš svakoga tko se osjeća gaženim, omalovaženim, obespravljenim i uništenim od institucija, predstavnika vlasti, tjela uprave i svih tih kakva su si već imena dali samo da kradu naše.
Vrijeme nam je da se saslušamo, pokušamo uvidjeti, razumijeti, vrijeme da se naučimo empatiji, da se podržimo i da se držimo zajedno bez obzira na političke opcije, vjeru ili narodnost.
Vrijeme je da se prestanemo jesti međusobno.
Zašto?
Da sutra svojoj djeci možemo pogledati u oči i reći kako smo se potrudili, iskreno i iz srca, osigurati im dobar život tu gdje su rođeni.
Jer ih volimo. Jer im želimo dobar život. Bezuvjetno.
S poštovanjem,
Vesela Prančić
