Naselje Petrovci nalaze se u Vukovarsko-srijemskoj županiji u općini Bogdanovci, no u povijesti Domovinskog rata ostali su zapamćeni po podrumu koji je dobio ime Plavi podrum. Petrovci dolaze pod okupaciju neprijateljskih snaga nakon mjeseci okruženja 1. listopada 1991. godine. JNA i srpske paravojne snage prodiru u Petrovce iz susjednih Negoslavaca, kada se događa i protjerivanje lokalnog stanovništva – u jednom danu 400 od preko 1300 mještana toga dana izgubilo je svoj dom.
Dolaskom okupatora, svom stanovništvu koje nisu bili Srbi naređeno je da stave bijele trake na ruku, te da ispred kuće izvjese bijele ručnike kako bi okupatori znali gdje se oni nalaze. Petrovčanin Zvonko Kostelnik svjedočio je tim događajima, ali i nastajanju Plavog podruma.
Plavi podrum naizgled je obična obiteljska kuća u čijem podrumu su tijekom okupacije naselja dovođeni, mučeni, silovani i ubijani svi oni koji okupatorima nisu bili po volji, uključujući hrvatske branitelje i lokalno stanovništvo. U podrum su stavljani i branitelji koji su se nastojali nakon pada Vukovara probiti kroz barikade i spasiti živu glavu.
Plavi podrum prvenstveno je služio za mučenje i ispitivanje zarobljenika. Prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, smatra se kako je kroz Petrovce prošlo preko 500 osoba, a deset ih se vodi kao ubijene i nestale.
Stravični postupci
Postupci koji su se odvijali u Plavom podrumu, ali i u nizu drugih kuća u Petrovcima, mogu se opisati jedino kao nehumani i zvjerski. Zarobljenici su bili uskraćeni za osnovne potrebe poput vode i hrane ili ih se hranilo hranom za svinje i kokoši. Okupatori su nastojali uskraćivati zarobljenicima san i oduzimati osobno ljudsko dostojanstvo tjerajući ih da se skidaju.
Većina zarobljenika prošla je kroz „ispitivanje“, odnosno pokušaj izvlačenja informacija i prisiljavanje na priznanje. Priznanja su nastojali izvući prijeteći zarobljenicima nožem pod grlo ili gurajući im pištolje u usta. Oni najnesretniji doživjeli su čupanje zubiju, noktiju na rukama i/ili nogama. Svi „ispitanici“ redovito su bili batinjani do te mjere da bi pali u nesvijest.
Komunikacija između zarobljenika je bila strogo zabranjena, a ukoliko bi se netko usudio progovoriti s drugim, bio bi kažnjen gore nego na „ispitivanju“. Neka svjedočanstva spominju i vješanja, gdje su osobu objesili o strop podruma te je držali tako do zadnjeg trena i predzadnjeg daha prije nego bi presjekli konopac.
Žene su kontinuirano silovane u Plavom podrumu. Nerijetko se radilo o više vojnika koji su izmjenjivali između sebe žene kao da su stvari. Čupali su ih za kosu, prisiljavali su ih na podatnost i pokornost, nasilno su ih svlačili te ih prozivali kurvama i droljama iživljavajući se nad njima. Neke žene bile su prisiljavane da peru odjeću okupatora. Prijetnje su bile stravične – streljanje, ubijanje ostatka obitelji, vješanje.
Činovi koji su pojedinci iskusili u ovakvim zarobljeničkim strukturama neopisivi su niti će itko moći razumjeti kroz što su prošle zarobljene osobe. Zarobljeništvo je stanje u kojemu je osoba lišena svega što čini tu osobu i tu postaje samo broj, bez osobnosti, bez prava na osnovne potrebe i privatnost. U tom trenu osoba se mijenja, zatvara prema drugima i nastoji se obraniti od trauma za koje se ne zna kada će prestati.
Kamo dalje?
Iako su mnogi izgubili živote streljanjem ili prebijanjem do smrti, dio zatočenika otpreman je posebnim autobusima dalje. Neki zatočenici završili su u najvećem logoru – u zloglasnom Veleprometu – a najnesretniji su doživjeli prelazak granice i odvoženje u logore u Sremskoj Mitrovici i u Nišu. Dio zatočenika završio je u Šidu. Ovi logori također su bili formirani u podrumima, a u nekim slučajevima poljoprivredna gospodarstva su prilagođavana za nehumane postupke, poput Stajićeva u Srbiji. Ovim postupcima su prekršena gotova sva pravila o međunarodnom zatočeništvu i ratovanju.
Podignute optužnice, ali…
Godine 2007. podignuta je i službena optužnica zbog krvavih događanja u Petrovcima protiv devet osoba: Nikole Radojčića, Miroslava Ivana, Vojislava Buzakovića, Milenka Đurđevića, Predraga Stojčevića, Dragana Žakule, Željka Vujića, Duška Samardžića i Željka Ćirkovića . Zbog činjenice da ovi pripadnici srpskih postrojbi nisu dostupni Republici Hrvatskoj, nitko još nije odgovarao za ove zločine protiv čovječanstva, a napose branitelja.
Spomen-obilježje masovnih grobnica u Petrovcima podignuto je 2014. godine. Prva masovna grovnica otkrivena je 1997. godine na području mjesnog groblja gdje su ekshumirani posmrtni ostatci četiriju osoba, a druga masovna grobnica pronađena je kod ribnjaka nasuprot deponija smeća. Godine 2007. otamo su ekshumirani fragmenti kostiju koji su kasnijom analizom identificirani kao posmrtni ostatci četiriju osoba koje su uspješno identificirane. To su ukupno 110. i 111. otkriveno mjesto masovne grobnice u Republici Hrvatskoj od ukupno 148 otkrivenih. Samo Vukovarsko-srijemska županija imaju 55 mjesta otkrivenih masovnih grobnica. Do danas, traga se za ukupno 413 osoba koje su nestale u zarobljeništvu ili transportu zarobljenika.
NASLOVNA FOTO – Petrovci (izvor – Direktno.hr)
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Izvori
