Godine 1995. srpska okupacija gotovo trećine hrvatskoga teritorija trajala je već gotovo pet godina. Polagano zauzimanje dijelova hrvatske države koji su planirani kao središta srpske pobune započelo je neposredno nakon što su u Hrvatskoj provedeni višestranački izbori, na kojima je vlast osvojila Hrvatska demokratska zajednica, na čelu s Franjom Tuđmanom. U programu stranke koja je pobijedila jasno je stajalo da će Hrvatska nakon izbora krenuti putem samostalnosti i demokracije, što je uostalom i bila želja većine hrvatskih građana (na referendumu o samostalnosti održanom godinu poslije, 93% glasača izjasnilo se za samostalnu i suverenu Hrvatsku, a referendumu je pristupilo nešto više od 83% građana – izlaznost nezamisliva u današnje vrijeme, što svjedoči o važnosti toga pitanja za hrvatsko stanovništvo).
Nedvosmislena poruka novoustrojenih hrvatskih vlasti o viziji hrvatske budućnosti izazvala je vrlo jasnu i nedvosmislenu reakciju – ubrzo nakon izbora započinje stvaranje buduće srpske paradržave SAO Krajine, odnosno Republike Srpske Krajine. S Jugoslavenskom narodnom armijom iza leđa, već 1990. pobunjene srpske skupine, najčešće okupljene oko milicajaca srpske nacionalnosti (i njima predvođene), kreću s terorističkim akcijama koje će godinu poslije, kada JNA otvoreno kreće u napad, prerasti u opći i razorni rat na gotovo čitavom području Hrvatske. Potkraj 1991. gotovo je trećina države pod srpskom okupacijom, no planovi o zauzimanju čitavoga hrvatskog teritorija propali su pa je vrh JNA prisiljen reducirati vojne planove na osvajanje dijelova Hrvatske u kojima živi srpsko stanovništvo. Sve to velik je uspjeh za državu koja je, suočena s daleko snažnijim neprijateljem, trebala biti rascjepkana, a umjesto toga, početkom 1992. ona postaje međunarodno priznata država.
Sarajevsko primirje zaustavilo je početkom 1992. ratne sukobe (barem u intenzivnijem obliku), a na području Hrvatske uskoro su raspoređene mirovne snage UN-a. Njihov zadatak bila je provedba Vanceova plana, koji je trebao omogućiti stvaranje uvjeta za postizanje dogovora o političkom rješenju. No, tri godine poslije Hrvatska nije bila ništa bliže rješenju problema okupiranih područja. Većina odrednica Vanceova plana nije provedena, a umjesto toga, na područjima pod zaštitom UN-a izrastala je država pobunjenih Srba. Početkom 1994. hrvatske vlasti odlučile su aktivnije krenuti u proces pregovora s pobunjenim Srbima oko rješavanja pitanja okupiranih područja. No, osim manjih pomaka na lokalnoj razini, proces pregovora nije donio mnogo rezultata te je uvjerio hrvatske vlasti da rješenje okupiranih područja neće biti moguće postići pregovorima jer su pobunjeni Srbi kategorički odbijali političko rješenje i dogovor o mirnoj reintegraciji. Potpuno nesvjesna promijenjenih političkih okolnosti, većina političkih snaga u RSK nepopustljivo je odbijala prihvatiti bilo koju mogućnost osim nezavisne Republike Srpske Krajine.
Što je točno pobunjenim Srbima nudio Plan Z-4?
Novi mirovni plan međunarodne zajednice (glavni njegov kreator bio je američki veleposlanik Peter Galbraith) početkom 1995. također nije urodio plodom. Predstavnici međunarodne zajednice pokušali su u Kninu Plan Z-4 predstaviti krajinskom rukovodstvu, no predsjednik RSK Milan Martić, predsjednik Vlade RSK Borislav Mikelić i ministar vanjskih poslova Milan Babić, Plan Z-4 nisu htjeli niti primiti na razmatranje. Peter Galbraith svjedočio je o tome događaju tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY): „Pokušali smo da im prezentiramo taj plan, ali Martić nije hteo ni da ga pipne, nije hteo ni da ga uzme u ruke… Mi smo naravno bili šokirani da on ni fizički neće da ga uzme u ruke, a kamoli da pregovara na osnovu tog plana. Mi smo pokušali da ih ubedimo na sve načine da to nije u njihovu interesu, da ne treba da odbijaju pregovore jer će onda Hrvatska najverovatnije preduzeti vojne mere, da će biti mnogo teže međunarodnoj zajednici da spreči vojno rešenje problema, međutim, ni jedan od tih argumenata nije stizao do njihovih ušiju i na kraju Mikelić, takozvani predsednik Vlade, nama je rekao sledeće: ‘treba da budete profesionalne diplomate, a vi činite veliku grešku’. Ja sam mu odgovorio da je greška već napravljena, ali ćemo još vidjeti ko ju je učinio.“ (Davor Marijan, Oluja, Svjedočenje Petera Galbraitha na suđenju Slobodanu Miloševiću o srpskom odbijanju Plana Z-4).
Planom Z-4 nije bio zadovoljan ni predsjednik Tuđman, smatrajući da je pobunjenim Srbima ponuđena država u državi. Zanimljivo je da je čak i tvorac Plana Z-4 Peter Galbraith smatrao da je njime srpskoj strani ponuđeno vrlo mnogo, pa čak i previše, a prema njegovu svjedočenju na suđenju Slobodanu Miloševiću na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju čak je i Milan Babić bio zabrinut širokim ovlastima koje bi pripale srpskoj autonomiji, konkretnije, obvezom isplata mirovina stanovništvu na tome području:
TUŽILAC NAJS – PITANJE: Neću ići u detalje. Vi ste rekli da je to bio velikodušan sporazum.
SVEDOK GALBRAJT – ODGOVOR: Da, on je davao krajinskim Srbima skoro potpunu nezavisnost u vladanju njihovom teritorijom na teritoriji Hrvatske gde je prema popisu iz 1991. godine bilo većinsko srpsko stanovništvo. Tako da je zaista bio velikodušan predlog.
TUŽILAC NAJS – PITANJE: U pogledu tih konkretnih područja?
SVEDOK GALBRAJT – ODGOVOR: Tako je.
TUŽILAC NAJS – PITANJE: Uzećemo par primera. Na strani 6 se govori da je trebalo da imaju sopstvenu zastavu i svoje ambleme, svoje grbove?
SVEDOK GALBRAJT – ODGOVOR: Tako je.
TUŽILAC NAJS – PITANJE: Strana 10, pitanje valute i oporezivanja.
SVEDOK GALBRAJT – ODGOVOR: Da. Pitanje valute je bilo bitno pitanje zbog toga što oni nisu hteli da koriste hrvatsku kunu, jer su rekli da je to ista valuta koju je koristila NDH u Drugom svetskom ratu. I ovaj plan je predviđao da oni mogu da imaju svoje sopstvene novčanice. Oni mogu da ih nazovu dinar ili kako god žele, mogli su da kreiraju tu novčanicu kako žele, međutim što se tiče monetarne strane svega toga, to bi bio ekvivalent kune. A kunu kontroliše Hrvatska narodna banka.
TUŽILAC NAJS – PITANJE: Strana 12, trebalo je da imaju svog predsednika i tako dalje. Da li je tako?
SVEDOK GALBRAJT – ODGOVOR: Jeste.
TUŽILAC NAJS – PITANJE: Znači, vi ste se sastali sa Babićem 23. januara. Da li je posle toga trebalo da se vidite sa Martićem?
SVEDOK GALBRAJT – ODGOVOR: Ako mogu samo još jednu stvar da dodam o Babićevoj reakciji. U jednom trenutku tog sastanka 23. januara njega je brinulo da taj plan nudi preveliku autonomiju, da je previše velikodušan. Njega je brinulo da bi Krajina mogla da postane srpska autonomna pokrajina koja bi morala da odgovara i za penzije. On se nadao da će takve stvari da rešava Vlada u Zagrebu. Ja sam rekao da neće biti nikakav problem da se smanji stepen autonomije.“
Godina 1995. započinje odlukom predsjednika Tuđmana o prestanku mandata UNPROFOR-a na području Republike Hrvatske. Bila je to posljedica činjenice da mirovne snage UN-a u protekle tri godine nisu uspjele provesti Vanceov plan – na područjima pod zaštitom UN-a nije provedena demilitarizacija, nije započeo povratak prognanika, a nastavio se i progon preostalih Hrvata na okupiranom području. Nije se u potpunosti provodio ni Gospodarski sporazum potpisan u prosincu 1994., kojim su hrvatske vlasti očekivale pokrenuti proces mirne reintegracije. Tuđman je nakon snažnih pritisaka iz međunarodne zajednice pristao na ostanak mirovnih snaga (promijenjeno je njihovo ime i djelomično njihove zadaće).
IZVOR: Vijenac, broj 558-560
