Pad komunizma u Jugoslaviji

Novo razdoblje europske povijesti započelo je rušenjem Berlinskog zida 1989. godine, barijere dugačke oko 160 km koja je odvajala Zapadni od Istočnog Berlina, odnosno zapadnu vlast od istočne. Komunistički, jednostranački režimi polako su zamijenjeni demokracijom i višestranačjem. Dolazi do smjene vlasti u Poljskoj, Mađarska otvara granicu s Austrijom i dozvoljava Istočnim Nijemcima prijelaz. Slijedi Baršunasta revolucija u Čehoslovačkoj i raspad komunističke vlasti u Bugarskoj U narednim godinama doslo je do raspada Sovjetskog Saveza i SFR Jugoslavije i brojni narodi su stekli svoju nezaviznost. Nedugo nakon njega je došlo do pada komunističkog režima u Albaniji. Revolucije 1989. godine označile su promjenu ravnoteže sila i označile početak post-komunističkog razdoblja tržišnog gospodarstva i demokracije. Ovi su događaji označili kraj hladnog rata, a za neke države početak novih ratova, ratova za neovisnost, odnosno – ovisno o točki gledišta, osvajačkih ratova.

Hrvatska se nalazila u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, SFRJ. Planovi demokratizacije Hrvatske bili su u suprotnosti s velikosrpskim projektima iz 19. i 20. stoljeća, prema kojima se zapadna granica srpske države trebala prostirati duboko unutar hrvatskog teritorija, na liniji Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – dio Gorskog kotara – Karlobag. To je zapravo bila granica osmanlijskih osvajanja u Hrvatskoj u razdoblju od 15. do 17. stoljeća.

Kao vodeća ličnost u provođenju velikosrpskog projekta nameće se Slobodan Milošević, čiji politički uspon počinje istodobno s medijskom hajkom kojoj je cilj bio potaknuti srpsko stanovništvo na akciju. Neprekidnim isticanjem državne ugroženosti i pod krinkom očuvanja komunističkog sustava i ravnopravne Jugoslavije, srpski su nacionalisti težili što većoj centralizaciji države i dominaciji nad ostalim jugoslavenskim republikama. Na 8. sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije 1987. vlast u Srbiji preuzimaju Miloševićevi ljudi, a 8. svibnja 1989. Slobodan Milošević postaje predsjednik Predsjedništva SR Srbije. To je značilo početak realizacije velikosrpskog projekta koji je naišao na otpor zapadnih jugoslavenskih republika, Hrvatske i Slovenije.

Padom jednog totalitarnog režima u Srbiji i Crnoj Gori, uzdigao se novi. Naime, obilježje politike Slobodana Miloševića i njegovih pristaša bilo je korištenje nasilnih metoda. Antibirokratskim revolucijama (poznate i kao Jogurt revolucije) kojima su glavni zahtjevi bili preuređenje Jugoslavije po želji Slobodana Miloševića, promjena ustava iz 1974 godine i centralizam, autonomnim je pokrajinama – Vojvodini i Kosovu, 1989. de facto oduzet status konstitutivnih jedinica jugoslavenske federacije ali su zadržani glasovi njihovih predstavnika u kolektivnom tijelu Predsjedništva SFRJ. To je bilo u suprotnosti s dotadašnjim Ustavom iz 1974., prema kojem se Jugoslavija sastojala od šest republika i dvije autonomne pokrajine. Također, u siječnju 1989. u SR Crnoj Gori  obavljen je prevrat, te je instalirana Miloševiću odana marionetska vlast koju predvode Milo Đukanović i Momir Bulatović. Vrhunac ovih događaja bilo je okupljanje povodom obilježavanja 600. obljetnice bitke na Kosovu Polju, na kojem je sudjelovalo oko 2 milijuna ljudi uključujući  gotovo sve veleposlanike članica NATO saveza i Europske unije koji su imali predstavništva u Jugoslaviji. Miloševićev čuveni govor na Gazimestanu, 28. lipnja 1989., danas se smatra početkom srpske borbe za teritorijalno proširenje prema zapadu bivše Jugoslavije na štetu teritorija Hrvatske i BiH te epilogom velikosrpske ideologije koja se počela zahuktavati stoljeće ranije.

Do kraja 1990. svi akteri jugoslavenskih prijepora imali su vlastita, uglavnom različita stajališta o budućnosti SFRJ. Završna faza rasprave o budućnosti Jugoslavije započela je 25. siječnja 1990., kada je Predsjedništvo SFRJ pred Skupštinom SFRJ pokrenulo inicijativu za donošenje novog ustava SFRJ. Iako su u inicijativi naznačeni samo opći pravci ustavnih promjena i ponuđena alternativna rješenja, pokušaj je propao jer se o njemu nisu izjasnile skupštine Slovenije, Hrvatske i Kosova. Krajem svibnja 1990. Predsjedništvo SFRJ iniciralo je dogovor o budućoj Jugoslaviji i njenom ustavnom uređenju. Od lipnja do rujna nastojalo se razgovorima u republikama postići dogovor koji bi zadovoljio sve strane, ali razgovori su pokazali suprotstavljena gledišta po pitanju uređenja Jugoslavije. Glavno je pitanje bilo treba li državu urediti kao „saveznu državu“ ili „savez država“, odnosno kao federaciju ili kao konfederaciju. SR Srbija se zalagala za federaciju, a SR Hrvatska i SR Slovenija za konfederaciju. Dogovori o uređenju lomili su se po pitanju unutarnjih granica. Prema SR Srbiji konfederacija je bila „uređenje između samostalnih država, a njih nije bilo moguće formirati u okviru postojećih međurepubličkih granica koje su administrativne granice između republika unutar Jugoslavije, pa se prema tome ne mogu smatrati državnim granicama utvrđenim na osnovu prava naroda na samoopredjeljenje“. Hrvatska je bila na drugoj strani, sa stajalištem da se odnosi među jugoslavenskim narodima mogu s uspjehom urediti samo u savezu suverenih država „odnosno suverenih nacionalnih država“.

Usprkos lošim odnosima koji su vladali i nemogućnosti da se provedu dogovori oko uređenja države, u travnju i početkom svibnja 1990. u Hrvatskoj su održani slobodni, višestranački izbori. Na izborima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom. Svoje predizborne skupove HDZ je temeljio na izrazito protukomunističkom raspoloženju većeg dijela Hrvata i na probuđenom nacionalnom zanosu, koji je ujedno bio reakcija na jačanje srpskog nacionalizma od sredine 1980-ih i zahtjeve za centralizacijom Jugoslavije.

Na rezultate izbora u Hrvatskoj JNA i srbijansko vodstvo reagirali su sredinom svibnja 1990. tako što je oduzela gotovo cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane i smjestila ga u skladišta pod nadzorom Jugoslavenske narodne armije. Predsjedništvo SFRJ podržalo je akciju JNA i odbacilo sve spekulacije o političkoj pozadini provedenih mjera. Razoružavanjem Hrvatske JNA je osigurala potpunu nadmoć u slučaju sve izvjesnijeg oružanog raspleta političke krize u Jugoslaviji, kojim je predsjednik SR Srbije Slobodan Milošević zaprijetio 28. lipnja 1989.,  Posljedica razoružavanja Teritorijalne obrane bila je to što je Hrvatska ostala bez oružja, iako je Teritorijalna obrana za vrijeme izbora bila daleko od toga da se automatski podredi HDZ-u kao izbornom pobjedniku. Bila je to uspješna mjera opreza koja je imala značenje dvostruke poruke. Za pobjednički HDZ to je bila prijeteća poruka, a za srpsku stranu znak ohrabrenja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.