Miljenko Miljković, autor knjige “Vukovarski deveti krug” rođen je 1947. godine u Lovasu. Završio je gimnaziju u Vukovaru, nakon čega odlazi na studij u Zagreb gdje završava Pedagošku akademiju, Defektologiju i Pravni fakultet. Živio je u Vukovaru do 18.11.1991., a nakon pada Vukovara zarobljen je te je devet mjeseci proveo kao zatočenik u srpskim logorima. “Vukovarski deveti krug” je potresno svjedočanstvo o događanjima u Vukovaru neposredno poslije pada grada 18. studenog 1991. godine, te u zarobljeništvu u Sremskoj Mitrovici. Iako je napisan u trećem licu, ovi su zapisi autentični jer je njihov autor, Miljenko Miljković živio i radio u Vukovaru, zajedno sa ženom i sinom sudjelovao u njegovoj obrani, poslije pada Vukovara zarobljen i proveo devet mjeseci u zatočeništvu. Razmijenjen je 4. kolovoza 1992. godine u Nemetinu kod Osijeka.
Autor je svoja iskustva iz srpskih logora napisao poput priče u obliku romana čiji je lik Luka i čija su iskustva zapravo autorova iskustva. Sam autor naglašava kako mu nije cilj stvoriti dramaturško djelo već teži za istinom, ograničava se na činjenice, na ono vidljivo i opipljivo. Miljković kroz knjigu prikazuje tri faze u kojima se mučenik, odnosno zarobljenik, nalazi. Prva faza je čuđenje – svaki zarobljenik je suočen s tim da mu zatočeništvo oduzima sva ona prava koja on ima kao čovjek, da ga u bilo kojem trenutku netko može ponižavati pa čak mu i oduzeti život. Javlja se čuđenje nad novonastalom situacijom i nad time kako njihovi nedavni susjedi i prijatelji odjednom mogu postati neprijatelji i oni koji im gaze dostojanstvo koje zaslužuju. Druga faza je strpljenje – karakteristična je za središnji dio robovanja, kada su uvijek iste muke, ništa se ne mijenja. U takvoj situaciji ljudi pronalaze nadu i snagu za koju nisu ni znali da imaju, bilo da ju crpe iz sjećanja na drage osobe, iz utjehe da je njima ipak bolje nego nekim drugima, ili iz neke vrste humora u tako teškim razdobljima. Posljednja faza je sumnja – ona je ujedno i najteža. Javlja se u najgorim uvjetima kao što su boravak u samici ili u mraku, kada čovjek izgubi pojam o vremenu i svijest o tome što je stvarno, a što san. Zatočenik sumnja u mogućnost pozitivnog ishoda cijelog vlastitog robovanja.
Glavni lik djela je 44-godišnji Luka, visoki časnik hrvatske policije koji je u Vukovaru živio sa svojom suprugom Marijom i sinom Derijem. Priča započinje opisom grada Vukovara, vukovarske bolnice te cijele situacije u njemu pred kraj 1991. godine. Kroz djelo se vrlo često ističu Lukina razmišljanja pa tako i njegovo čuđenje prema svemu tome što se događa od samog početka rata:
Što se dogodilo s jednim dijelom tih ljudi da ovako bezdušno razruše svoj grad i poubijaju toliko dojučerašnjih susjeda, prijatelja, školskih vršnjaka, bivših djevojaka s kojima su se ljubakali, radnih kolega, roditelja djece s kojima su se njihova djeca svakodnevno družila i igrala, išla zajedno u vrtić, školu pa i u vojsku koju su onda zajedno služili.
Ono što Luka primjećuje kod svih tijekom odlaska iz Vukovara i bolnice je upravo ta neopisiva želja za odlaskom i napuštanjem grada koji je postao tako opasan, nestvaran i pogibeljan, unatoč tolikoj želji i nastojanju da se obrani voljeni grad i dom.
Nakon odlaska iz bolnice, cijela skupina je odvezena u „Velepromet“, skladišni prostor istoimenog poduzeća iako je prethodno s JNA bilo dogovoreno da se sve iz bolnice vodi u Lipovac gdje će biti predani hrvatskoj strani. Po dolasku u „Velepromet“, Luka je zajedno s drugim zarobljenicima smješten u tzv. sobu smrti gdje su prolazili kroz tešku torturu, mučenja i ubijanja tijekom noći. Ono što je za sve bilo najpotresnije je promatranje tuđe patnje i sudbine:
Kad su izašli u sobi je nastao olovni muk s grčem u želucima ostalih potencijalnih žrtava, jer ta slika oca i sina koji zajedno odlaze u smrt nikada neće izblijedjeti iz njihova pamćenja. Bila je to tako teška slika, da je bilo pravo čudo kako već netko u sobi nije skrenuo s uma.
Nakon „Veleprometa“ Luku su odveli u vukovarsku vojarnu. Ono što se posebno ističe je svakako najblaži odnos prema zarobljenicima. Naime, vukovarsku vojarnu su držali Srbi iz Kraguljevca, a ne „domaći“ Srbi koji su bili izrazito oštri i okrutni.
Sljedeća postaja Lukina postaja bio je logor „Srijemska Mitrovica“ u kojem je proveo najdulje vremena. Tek tada je Luka prvi put postao svjestan svog izgleda i koliko se on promijenio za vrijeme boravka po logorima. „Pogledao se u ogledalo. Ugledao iscrpljeno lice, zaraslo u već ni sam nije znao kolikodnevnu bradu. Iznenadilo ga je što mu je brada većim dijelom bila sijeda, tako da je sam sebi izgledao stariji. S ogledala su ga gledale upale oči tamnih podočnjaka i pogled koji je izgubio sjaj. Kosa mu je danima bila neoprana, neuredna, bez sjaja i s više sijedih vlasi nego ranije. (…) Bio je već toliko slab da gotovo nije imao lista na nogama. Noge su mu bile kao dva štapa. Kralježnica mu je svaki dan sve više izbijala na leđima i stršila kao motka. Koža mu je već bila prozirna, mogao je izbrojiti žile na rukama. Kad bi ležao, često je morao mijenjati položaj tijela, jer su ga žuljale vlastite kosti.“
Ono što je bila svijetla točka je zajednička soba u kojoj su zarobljenici boravili te su mogli biti jedni drugima potpora i na neki način si pomoći u takvim teškim vremenima te si kratiti vrijeme belom i šahom koji su bili improvizirano napravljeni. Posebno su ih veselile sitnice koje su stizale iz Hrvatske, kao na primjer hrana koja je proizvedena u Hrvatskoj. Cijela situacija kreće još nagore kada Luku premještaju u ledaru, odnosno podrum u kojem nije bilo prozorskog okna, a bilo je zimsko vrijeme. Upravo u tom trenutku možemo vidjeti fazu sumnje kada Luka ni sam ne zna što je stvarno, a što je sanjao ili umislio.
Nakon ledare odlazi u samice u kojima su u jednoj boravila tri do četiri zarobljenika te je to razdoblje najveće patnje i muka koje su zarobljenici prolazili. Uvjeti su bili daleko od ljudskih, nije bilo WC-a, WC-papira, kupanje, šišanje i brijanje je bilo dozvoljeno samo za potrebe snimanja kada bi dolazile srpske ili strane televizijske kuće. Bila je prisutna stalna izloženost maltretiranju, zlostavljanju i ponižavanju. „Ustaše, ustaše i samo ustaše bili su za njih svi logoraši i naprosto je neshvatljivo i nevjerojatno koliko su ih u startu mrzili ti dječarci koji su još mirisali na majčino mlijeko. Bilo je nepojmljivo kada su se stigli napiti toliko mržnje, jer tek su zagazili na prag života” Jedina nada u takvim vremenima Luki su bila razmjena pisama s Marijom i Darijem što im je omogućeno posredstvom Crvenog križa. Osim toga, sami zarobljenici bili su velika potpora jedni drugima. Tu je očita druga faza – faza strpljenja, kad pronalazi nadu i snagu u riječima utjehe koje mu upućuju Marija i Dario.
Poslije svega što je prošao u životu i u rat, a i ovdje u logoru, poslije toliko mjeseci izolacije, samice, batina, neviđenih ponižavanja, vrijeđanja, razno – raznih iživljavanja i oficira i stražara i lopova, u vrijeme kada je više vjerovao da će ovdje završiti svoj životopis, nego se vratiti svojima, nakon što su ga čitave skupine znatiželjnika dolazile gledati kroz špijunku samice uz pogrde, vrijeđanja, omalovažavanja i prijetnje smrću, nakon što je u vukovarskom Veleprometu gledao smrt u oči, sada se zaista više nije bojao.
Ono što je svim zarobljenicima neprestano bilo u mislima je razmjena kojom bi konačno bili oslobođeni svih užasa koje su prolazili u logorima. Nakon dugo očekivanja i brojnih lažnih informacija o tome, početak razmjene se konačno dogodio 27. ožujka 1992. godine. Naravno, nisu svi odmah odvedeni do granice s Hrvatskom, već se ona odvijala u nekoliko navrata. Upravo zbog toga se i odužila na nekoliko mjeseci. Luka je bio jedan od zarobljenika koji su do samog kraja ostali u logoru. U razmjeni koja se dogodila 14. kolovoza 1992., takozvanoj razmjeni „svi za sve“ odveden je s drugim zarobljenicima do Nemetina kod Osijeka, gdje su prešli na hrvatsku stranu i konačno dočekali olakšanje kojemu su se nadali svih ovih mjeseci zarobljeništva. Kad su napokon stigli u Zagreb znali su da su na sigurnom. „Poslije tri mjeseca rata, granata i podruma i poslije devet mjeseci boravljenja u četiri zida, ove prve slike osvijetljenog Velegrada činile su se putnicima iz autobusa kao prizor iz neke bajke, u koju su nekim čudom zalutali.“
Odlazeći iz Vukovara, Luka se zavjetovao kako se nikad više neće vratiti tamo, ako preživi sve što ga čeka. I zaista, nije se vratio, ostatak života odlučio je provesti u Zagrebu. „Luka je znao da je negdje ovdje i njegova posljednja postaja i da će preostali dio života u njemu živjeti i plakati njegov Vukovar i njegovi Dunav, Adica, Vučedol, Najpraica i Olajnica i da te otvorene rane nikada više neće zarasti…zato je čvršće zagrlio sve ovo bogatstvo koje mu je jedino preostalo i s njima krenuo prema nekoj novoj nepoznatoj adresi, koja im je sad negdje namijenjena i gdje će možda naći mir i spokoj. Našli ga ili ne, nikada se do kraja života neće prestati pitati… Zašto?!“
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Miljković Miljenko; Vukovarski deveti krug, Grafički studio, Zaprešić, 2000.