Domovinski rat Izdvojeno

Oružje hrvatskih branitelja na početku Domovinskog rata

Dana 25. rujna 1991. godine Vijeće Sigurnosti UN-a donijelo je Rezoluciju 713 kojom je donesena odluka o embargu na isporuku oružja i vojne opreme Jugoslaviji. Rezolucija je trebala imati za cilj rješavanje Jugoslavenske krize s naglaskom na mirno rješavanje sporova putem dijaloga, no posljedica Rezolucije je bila stavljanje Hrvatske u nepovoljan položaj pred dobro opremljenom vojskom JNA. Sam embargo doveo je u pitanje pravo države na samoobranu koje jamči Povelja UN-a, ali je stav UN-a bio da je Vijeće sigurnosti preuzelo ulogu obrane na sebe, čime država gubi pravo na samoobranu. U takvim okolnostima jedan od najvećih problema za Hrvatsku sve do kraja Domovinskog rata je predstavljala nabava oružja i ratne opreme i tehnike koja je zahtijevala i velike izdatke.

Za vrijeme rata, postojala su tri izvora naoružanja HV-a. Prvi je nastao blokadom i osvajanjem vojarni JNA te zarobljavanjem vojne tehnike i opreme iz njih i to je bio najveći izvor naoružanja HV-a. Drugi izvor je bio „crno tržište“ odnosno tajne operacije nabave oružja i opreme iz različitih dijelova svijeta. Treći izvor je bila hrvatska proizvodnja improviziranog oružja, plovila, oklopnih vozila itd. koja su se proizvodila u manjim serijama.

S obzirom na izvore naoružanja, karakteristično oružje koje je bilo rasprostranjeno u Domovinskom ratu možemo podijeliti na ono koje je bilo dostupno na početku Domovinskog rata i nastalo proizvodnjom u Hrvatskoj, i ono koje se počelo koristiti nakon pada vojarni JNA.

ORUŽJE S POČETKA DOMOVINSKOG RATA:

JURIŠNA PUŠKA SAR 80

Singapurska jurišna puška koju je proizvodila singapurska tvornica Charted Industries of Singapore od 1967. godine. Razvili su vlastitu automatsku pušku s ciljem opskrbe domaćih i stranih oružanih snaga. Razvoj ove puške usko je vezan uz razvoj AR 15 (M16) i radi na načelu posudbe plinova iz kanala cijevi. Cilj je bio ukloniti nedostatke koje je imao AR 15 u čemu su djelomično i uspjeli, mehaničko funkcioniranje zatvarača je poboljšano kao i postupak proizvodnje, no nisu riješeni svi nedostaci.

Duljina puške je 970 mm, a duljina cijevi 459 mm. Teži 3,7 kg te koristi streljivo kalibra 5,56 x 45 mm. Brzina ispaljivanja je 600 – 800 metaka u minuti. Učinkoviti domet puške je 400 m. Puni se Coltovim spremnikom kapaciteta 20 metaka ili spremnikom s 30 metaka.

STROJOPUŠKA ULTIMAX 100

Singapurski puškomitraljez kojega je proizvela tvornica Chartered Industries of Singapore. Razvoj ovakvog tipa puški je započeo 1978. djelomično na osnovi SAR-a 80. Osnovna razlika je u tome što je na Ultimaxu tip paljbe isključivo rafalni. Zamišljeno je kao oružje potpore pješaštvu u napadu zbog razornog učinka rafalnih pogodaka. Ultimax je iznimno precizan zbog slabog trzaja, pa ima uspješno djelovanje i u hodu i s ruku.

Duljina puške je 1024 mm, a duljina cijevi 508 mm. Teži 4,9 kg, a učinkoviti domet joj je do 600 metara. Brzina ispaljivanja metaka je 400 metaka u minuti. Pun se spremnikom kapaciteta 20 ili 30 metaka ili odvojivim bubnjem kapaciteta 60 metaka.

POLUSTROJNA SAČMARICA FRANCHI SPAS 12

Razvijena je uglavnom za potrebe antiterorističkih postrojbi, te je vrlo učinkovita u borbama u zatvorenim prostorima na malim razdaljinama. Zamišljena je kao polustrojna sačmarica no može se pretvoriti i u opetušu, „pumpericu“. Dakle strijelac može odabrati način djelovanja strojni ili ručnim opetovanjem. Cijev puške je rađena postupkom hladnog kovanja i odlikuje se visokom otpornošću. Na SPAS 12 moguće je postaviti optičkoelektrični nišan i laserski označivač cilja. Opremljen je spremnikom od 6 metaka.

Duljina puške je 107 cm, a duljina cijevi je 55 cm. Težina joj je 4 kg, učinkoviti domet 40 m, a koristi streljivo kalibra 12/70.

POLUAUTOMATSKA PUŠKA PAP

Jugoslovenska verzija sovjetske puške SKS – 45. 1950-ih godina nakon uvida u rad Njemačkih zaplijenjenih pušaka G 41 i G 43 se u Jugoslaviji razvila ideja o izradi poluautomatske puške. Jugoslavenska vlada je od SSSR-a kupila licencu za SKS koji je imao drugačiju posudbu plinova. Već 1960. godine se pojavljuje polustrojna puška M 59 koja se kasnije još usavršavala te je slijedeću godinu ušla u serijsku proizvodnju. PAP M 59 radi na načelu posudbe plinova iz kanala cijevi koji su prihvaćeni u komori povratnika plinova. S ruske puške su preuzete gotovo sve značajke, no kasnije su uvedena bitna poboljšanja u odnosu na SKS 45.

Tromblon na PAP-u je postavljen kao produžetak cijevi s prstenastom oprugom za učvršćivanje mine. Postupno je uveden i regulator plinova koji svojim uključivanjem pretvara PAP u opetušu. Nakon nekoliko izmjena dobivena je modificirana inačica M 59/66. Promjenama je omogućeno precizno gađanje u noćnim uvjetima i uvjetima smanjene vidljivosti.

Verzija M 59/66 dugačka je 1120 mm što je za 100 mm više od prvobitne verzije M 59, a duljina cijevi je 560 mm. Nišanska linija iznosi 443 mm što je znatna razlika od 80 mm nišanske linije kod M 59. teška je 4,1 kg. Koristi kalibar streljiva 7,62 x 39 mm, a brzina gađanja je 30 – 40 metaka u minuti, odnosno 3 do 4 tromblonske mine.

STROJOPUŠKA M 53 („GARONJA“)

Nastala je na temelju njemačke strojopuške MG 42 koja se također nekada mogla pronaći u naoružanju hrvatskih branitelja. Najveća razlika u ove dvije strojnice je u brzini paljbe, ostale značajke su gotovo jednake. M 53 razvijena je kao strojnica namijenjena neutralizaciji skupnih i pojedinačnih ciljeva na razdaljinama do 500m i gađanju ciljeva u zraku visine do 500m. Paljba ove strojopuške može biti isključivo rafalna, a puni se redenikom s 50 metaka. U slučajevima kada je M 53 djelovala s postolja, strijelac je trebao imati dva pomoćnika od kojih je jedan zadužen za pridržavanje redenika na putu od kutije do uvodnika, a drugi za punjenje ispražnjenih redenika.

Duljina strojopuške je 1220 mm, a duljina cijevi 535 mm. Teška je 11,5 kg i koristi streljivo kalibra 7,92 x 57 mm Mauser. Brzina ispaljivanja metka je 800 do 1050 metaka u minuti.. Učinkoviti domet je do 1200 m dok je maksimalni domet i do 5000 m. Brzina streljiva je 755 metara u sekundi, a redenik kapaciteta 50 metaka je smješten u bubnju.

STROJNICA M 56

Strojnica koja se u određenim količinama nalazila u skladištima MUP-a RH-a prije izbijanja prvih sukoba Domovinskog rata. M 56 bila je namijenjena desantnim postrojbama, mornaričkom pješaštvu i osobnom naoružanju topničkih postrojbi. U razvoju ove strojnice kao uzor su poslužile Sudajeva PPŠ 43 i njemačka strojnica MP 38/40. Proizvedena je u kragujevačkoj tvornici Crvena Zastava u kalibru 7,62 TT iako je radila i sa streljivom kalibra 7,63 Mauser. Nakon što je u naoružanje uvedena puška tipa Kalašnjikom 1964. godine, M 56 je postupno povlačena u skladišta. Regulator paljbe imao je tri položaja: zakočeno, pojedinačna i rafalna paljba.

Duljina strojnice s ispruženim kundakom je 865 mm, a duljina cijevi je 250 mm. Težina praznog oružja je 3,46 kg, praznog spremnika 295 g, a napunjenog spremnika 670 g. Brzina paljbe je 600 metaka u minuti, a brzina streljiva je 520 metara u sekundi. Optimalna razdaljina pri gađanju pojedinačnom i kratkim rafalima do 100 m, a dugim rafalima do 75 m.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

  1.  Gracin, Z.; Domovinski rat; Čovjek i borba; Hrvatska knjiga; Zagreb, 1995. 
  2.  Vojna povijest; Naoružanje u Domovinskom ratu; 2018.; https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/naoruzanje-u-domovinskom-ratu-1242327
  3. Vojna povijest; Improvizirano oružje u Domovinskom ratu; 2018.; https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/improvizirano-oruzje-u-domovinskom-ratu-1257046
  4. Žilić, D.; Pješačko naoružanje u Domovinskom ratu; Ministarstvo obrane Republike Hrvatske; Zagreb, 2001.
  5. Đuro Gajdek; Snježana Pokorny; Čime smo branili Hrvatsku u Domovinskom ratu 1991.; Biblioteka Domovinskog rata; Zagreb, 2013. 

     

O autoru

Marijana Dangubic

Magistra politologije, radno iskustvo stjecala je kao volonter portala Studentski.hr, zatim u TV produkcijskoj kući, te kao zaposlenik Udruge Rast na različitim projektima usmjerenima na podizanje kvalitete života hrvatskih branitelja i promicanje vrijednosti Domovinskog rata. Trenutno radi kao voditelj EU projekta „Neurotrening i biomehanika pokreta“ koji provodi Udruga Rast, a od 2018. godine piše za portal Braniteljski.hr na kojem je bila i glavna urednica.