Jer ono sve što znaš o meni, to je stvarno stara priča
Budući da mi nije došla plava omotnica na kojoj stoji Artur Bagdasarov zastupan po odvjetnicima iz odvjetničkoga ureda Piskač i sinovi te da čitateljstvo ne kanim zamarati raspravom o nečemu o čemu je već sve rečeno, odgovorit ću samo kolegi Bagdasarovu (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/41708-a-bagdasarov-odgovor-dr-sc-domagoju-vidovicu.html) jer je reagirao na jedno od mojih štiva (https://identitet.hr/kako-ocrniti-bliznjega-svoga-i-ostati-sretan/), a na sve moguće napise iz navedenoga odvjetničkoga ureda i sličnih, ako ih bude, od sada, pa nadalje i ubuduće, kako bi rekao Đuro iz kućnih čarolija, ne kanim odgovarati jer niti mislim da će me ta rasprava igdje odvesti, niti vidim smisla u vraćanju na pisanje o djelima koja su objavljena prije desetak godina, niti kanim privatizirati mrežne stranice matičnoga mi portala. Zahvaljujem ujedno gospodinu Bagdasarovu što mi je ukazao čast, makar i samo „iz obveze prema strukovnim kolegama i čitateljima portala (HKV-a, op. D. V.)“, osvrtom na moje štivo (čiji su naslov, vjerujem, prozreli, ljubitelji Alana Forda, pa su ga vjerojatno i drukčije oćutjeli od kolege), koje se samo jednim dijelom odnosi na njega. Prije nego što gospodinu Bagdasarovu odgovorim, ostaje mi tek zahvaliti Nenadu Piskaču što me je ponukao da objavim vlastita sjećanja na pravopisnu raspravu koja se osobito ražarila 2012. – 2015. (https://identitet.hr/njezne-strune-druge-violine/).
Ono sve što znaš o meni, to je stvarno tako malo
Mojemu je starom čitateljstvu iz Hrvatskoga slova poznato da je prva polovica mojih štiva iz toga blagopokojnoga (dvo)tjednika skupljeno u knjizi Rodom o jeziku i pokoja fraška (2016.), a malo je kome znano da će do kraja godine biti objavljena nova knjiga mojih kolumna iz razdoblja 2016. – 2022. U objema knjigama zastupljene su i pravopisne teme, a kako vodim preciznu evidenciju o tome kad sam i gdje nešto objavio, vrlo lako pronađem potrebni podatak. Budući da Artur Bagdasarov piše da ga često spominjem u svojim napisima, odgovorit ću mu vrlo precizno. Na portalu identitet.hr i u Hrvatskome tjedniku u 31 objavljenom tekstu spomenuo sam ga u dvama, a od 20. studenoga 2017. do 23. siječnja 2023. (u kojemu sam objavio 98 napisa) nisam ga spomenuo nijednom. Ukupno je, dakle, spomenut dvaput u malo više od pet godina u mojih 129 štiva. Od 2017. do danas Artur je Bagdasarov, samo na temelju površnoga mrežnog pretraživanja, o Školskome rječniku hrvatskoga jezika, kojemu sam autorom, objavio tekstove Što je na snazi sport ili šport, Još jednom o tiskanom i mrežnom izdanju Školskoga rječnika i Lektorski preokret, a spomenuo ga je i u tekstovima Hrvatski pravopis nije za loptanje te Djed i baka u pravopisnom vrtlogu. Štiva o Hrvatskome pravopisu iz toga razdoblja daleko je više, pa budući da Institut često spominje, neusporedivo više nego što ja spominjem njega, očito je, dakle, da Institut smatra važnim.
Uh ta matematika
Izbor znanstvenih tema i njihova obrada samostalna je odluka Artura Bagdasarova, no i moje je pravo da uputim na neke njegove nedosljednosti. Uoči i netom nakon izlaska Hrvatskoga pravopisa (2013.) Bagdasarov je pisao o neusklađenosti Školskoga rječnika (kojemu je jedan od ocjenjivača August Kovačec, jedan od članova radne skupina za izradu nacrta zakona o hrvatskome jeziku) s Hrvatskim pravopisom, a kad je 2019. Školski rječnik s Hrvatskim pravopisom usklađen, prigovarao je načinu na koji je usklađen ponovno, po tko zna koji put, ne pročitavši ili ne shvativši pravopisne upute u kojima stoji: „Preporučena inačica ona je inačica za koju smatramo da u skladu s navedenim načelima ima normativnu prednost pred drugom inačicom koju navodimo. Tu inačicu preporučujemo za školsku i opću uporabu. To je inačica koja bi se trebala nalaziti u školskim udžbenicima i učiti u školi. Stoga se preporučena inačica nalazi u osnovnome tekstu.“ Eto jednostavnoga odgovora na pitanje zašto u mrežnome izdanju rječnika nema strjelice, pogrješke itd., što je shvatila izrazita većina hrvatskih nastavnika, ali očito ono što shvaća školstvo, teško spoznaje dio akademske zajednice. Bagdasarov je ujedno svako malo likovao nad činjenicom da likovi zadatci i podatci ne ulaze u srednjostrujaške medije time pokazavši da mu je od mogućnosti da ti likovi (koje su zagovarali i autori londonca) postanu ovjerenima i u tim medijima, važnije da rješenja iz Hrvatskoga pravopisa ne prođu. To što se u srednjostrujaškim medijima ne piše ni ne ću ili brježuljak naravno da nije navodio. U svojim napisima Bagdasarov često nije vodio računa ni o zatipcima, pa je u tekstu Hrvatski se jezik voli znanjem (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/24415-a-bagdasarov-hrvatski-se-jezik-voli-znanjem.html) navodio kako institutski pravopis propisuje pisanje Katolička crkva (a propisuje Katolička Crkva). Iduća je zabavna tvrdnja Artura Bagdasarova zabilježena u 3. broju Kola iz 2014. (https://www.matica.hr/kolo/435/pravopisu-treba-sloga-a-ne-prepirka-24017/) gdje veli da institutski pravopis ima 35 000 natuknica, što je „nedopustivo malo, čak i za osnovnoškolce i srednjoškolce kojima je Hrvatski pravopis namijenjen”. Rasprave radi, složih se s tim i usput utvrdih koliko natuknica sadržavaju pojedini suvremeni hrvatski pravopisi. Znam da je takav postupak bogohulan jer je još iz srednjovjekovlja poznato kako se broj konjskih zuba ne utvrđuje brojenjem, nego filozofskom raspravom. Ipak, kao poganomu mi Narentinu nije bilo teško zaći u herezu. Okviran je broj natuknica lako utvrdiv. Većina pravopisa u dvama stupcima ima po 45 redaka, dakle po stranici je moguće imati najviše 90 riječi (natuknice se mogu raspisati i u više redaka, pa je njihov broj sigurno manji od utvrđenoga, ali su omjeri isti). Bogohulnim postupkom utvrdih kako posljednje izdanje londonca (kojemu su autori Stjepan Babić i Milan Moguš) može imati najviše 29 160, Matičin pravopis 27 180, Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis 7020, a Anić-Silićev pravopis 63 000 natuknica. Institutski pravopis po stranici može imati najviše 100 riječi te sam izračunao kako bi on mogao sadržavati 32 800 natuknica. Ukratko, ako je 32 800 ili 35 000 natuknica malo, školskoj bi namjeni odgovarao samo Anić-Silićev pravopis. Po logici koju primjenjuje trebao bi se onda zalagati za njegovo oslužbenjenje ili barem navesti lako utvrdiv podatak da nije samo u institutskome pravopisu broj natuknica u pravopisnome rječniku „nedopustivo malen“.
Guliveri riječi i liliputanci djela
Zaključno ću na pravopisnu temu tek izreći jednu činjenicu. Od 1990. do 2012. u Hrvatskoj je izdano tridesetak različitih pravopisnih priručnika, a od 2013. samo jedan. Ako je institutski pravopis uistinu najveće ruglo hrvatske normativistike, ostaje mi nejasno kako snage koje meni pripisuju probuđeno domoljublje (tko sam i što sam, vidi se po tome što objavljujem, otkad objavljujem i gdje objavljujem, a kolumne sam u Hrvatskome slovu objavljivao jednom tjedno, sad toliko vremena nemam, pa je teza o mojemu buđenju matematički nedokaziva) u deset godina osim mora kritičkih napisa za dobrobit hrvatskoga puka nisu napisali novi, akribični, znanstveno utemeljeni, neoktroirani, korupcijom neokaljani te po mogućnosti besplatni pravopis.
Kolega Bagdasarov ujedno nije prvi koji me drži Jozićevim pobočnikom. Istim bih logičkim postupkom i ja njemu mogao pripisati pripadnost skupini jezikoslovaca kojima je Institut crvena krpa, no kolega Bagdasarov sigurno zna mnogo bolje od mene čime je pogonjen. Na osvrte o Željku Joziću neću odgovarati jer me se ne tiču osim što moram dometnuti kako sam ga, nakon što sam pročitao kolegin osvrt, upitao je li me pokušao ubaciti u radnu skupinu za izradu zakona o hrvatskome jeziku. On tvrdi da nije, a mene osobno nitko iz središnjice Matice hrvatske nije službeno kontaktirao od 2008. Od te sam godine bio tek u nekoliko prijateljskih posjeta bivšemu glavnom tajniku Matice i suzavičajniku Mariju Dominikoviću prošle godine. On mi ideju o zamjeni kolege Stojanova mnome nije iznio ni u šali. Ako je tko ozbiljan imao takvu zamisao, neka mi se javi, volio bih ga upoznati. Postupak za izbor ravnatelja vrlo je jednostavan, ali se već godinama na natječaj za ravnatelja nitko od gulivera riječa i liliputanaca djela nije javio, pa časno pao ili pobijedio. Uskoro će ponovno imati prigodu i ne vidim zašto netko tko misli da ima bolji program, u natječaju ne bi sudjelovao. Međutim, kao i u pitanju pravopisa, mnogo je lakše kritizirati ili rogoboriti nego napisati pravopis ili se javiti na natječaj.
Dvostruka mjerila u hrvatskome jezikoslovlje
U pogledu samoga zakona, istaknuo bih kako sam uoči najave nacrta da će se zakon izraditi tu ideju više puta javno podržao, naknadno uz malu rezervu zbog sastava radne skupine. Tekst nisam vidio, pa ga nisam komentirao. Nisu ga vidjeli ni drugi, ali su ga na neviđeno podržavali i još k tome prokazivali kao izdajnika svakoga tko bi iskazao i najmanju sumnju. I gospodin Bagdasarov podržao je ideju zakona i tu smo na istoj liniji, no moram priznati da me malo zbunio člankom Ruski jezični zakon i hrvatske prilike (https://www.matica.hr/kolo/733/ruski-jezicni-zakoni-i-hrvatske-prilike-34099/). Polovicu je toga članka posvetio ruskomu jezičnom zakonu. Istina je da je u članku spomenuo koje sve države imaju zakon o jeziku, ali nije naveo ni jedan konkretan primjer zakonskih odredaba osim ruskih. Budući da se ruski zakon ne može uspoređivati s hrvatskim kojega još nema, ostalo mi je tek pomisliti da nam se nude ruska rješenja jer inače ne vidim uzročno-posljedičnu vezu između dviju temeljnih cjelina rada. Uostalom, čak da i zanemarimo trenutačne geopolitičke okolnosti, ruski i hrvatski jezik toliko su po svojemu položaju različiti (jedan je svjetski jezik koji je počesto sredstvom političke ekspanzije, a drugi je mali jezik koji se bori za ostanak) da zbilja ne vidim po čemu bi ti zakoni mogli biti slični.
O jezikoslovnim idejama kolege Stojanova, koji je kao i ostali autori pravopisa primio, kako veli Bagdasarov, „izdašan autorski honorar“, rekao sam što sam imao reći (https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-vidovic-tko-je-maknuo-hrvatski-jezik-s-papinskih-sveucilista; https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-vidovic-kako-je-hrvatica-ispala-iz-enciklopedija) u Hrvatskome tjedniku. Kolega je na moje pisanje odgovorio, pa neka se javnost upozna s napisanim te sama prosudi. Usput bih upitao gospodina Bagdasarova pripisuje li i kolegi Stojanovu sve one nježne riječi koje je uputio autorima pravopisa (Ta kolega je Stojanov, za razliku od mene, autor pravopisa! To je kolega Bagdasarov vjerojatno propustio reći.) i je li mu, ako su se autori pravopisa znanstveno obezvjerodostojili (kolumnisti su portala HKV-a to često isticali znatno oštrijim rječnikom od ovoga koji ja upotrebljavam), autorstvo u znanstvenome nedjelu poput institutskoga pravopisa referencija ili uteg? Bilo bi mi vrlo zanimljivo čuti i njegov osvrt na kolegin članak A case study in the termination of the pluricentricity of a language: the Serbo-Croatian linguonym ili ga upitati bi li on bio urednikom tematskoga broja časopisa u kojemu se hrvatska subetnička skupina Bošnjaka u Mađarskoj drži dijelom suvremene bošnjačke nacije. Ujedno me živo zanima tko bi od hrvatskih jezikoslovaca ili kulturnih trudbenika te ideje (a i nedavno iznesenu ideju akademika Damjanovića o vraćanju ćirilice u škole, ako je vjerno prenesena) javno podržao. Druga je mogućnost da su Tomislav Stojanov i svaki drugi autor pravopisa podvojene ličnosti: kad pišu pravopis, onda su znanstveni nevaljalci, a u svakoj drugoj prigodi to ne moraju nužno biti (prisjećam se sad i kolegica koje su sudjelovali u izboru riječi 2012. kao vrhunske stručnjakinje, a već se iduće godine zbog njih i ostalih pravopisaca povećala čestoća uporabe riječi klatež).
Mala bara s mnogo krokodila
Artur Bagdasarov se i ja već više od desetljeća u mnogo čemu ne slažemo, no ja ga nikad nisam smatrao ni neprijateljem ni „neprijateljem“. Cijenim njegov rad na promidžbi hrvatskoga jezika u svijetu (poglavito u Rusiji), predanost u približavanju duhovnih daljina Hrvatske i Armenije te mu na tome odsrca zahvaljujem. Međutim, hrvatska je gruda mala bara s mnogo krokodila, a ja potječem iz močvarnoga kraja i od rođenja u njoj plivam. U tome je, među ostalim, razlika.
