Knjigu proznih tekstova uglednoga hrvatskoga jezikoslovca Domagoja Vidovića “Priča iz pradavnine” objavilo je Društvo dubrovačkih pisaca (DDP).
Knjiga, navodi autor u predgovoru, sadržava dužu pripovijetku u formi ‘vrtijeljke’ – priče koja se stalno vraća na svoj početak, dvije duže pripovijesti u spomen na Itala Calvina, jedan putopis kroz prostor i vrijeme, jednu smješnicu i dvije bračarije, jednu ljubavnu priču te kratak dvodijelni izlet na otok.
Naglašava kako je većina cjelina tematski ili ozračjem povezana s dubrovačkim područjem, a dva su iznimkom, iako ne potpunom jer je jedna cjelina povezana s Bokom kotorskom koja se s Dubrovnikom stoljećima odmjeravala, a otočke se uspomene odnose na otok koji je nekoć nosio ime u kojemu se krije grčka riječ élaphos.
Akademik Luko Paljetak u pogovoru ističe kako Vidovićeva knjiga proznih tekstova pokazuje autora kao pre/pričevača drevnih, i vlastitih, mitova, ostvarenih različitim narativnim postupcima i taktikama.
Oni su, naglašava, i post/modernistični i antički klasični, vitke rečeničnosti, učeno združeni s pučkim izričajima u neprestanom, sizifovski osrećenom naporu odmjeravanja sa svijetom u kojem, poput Perzefone, autor rado boravi, i svijetom gdje je prisiljen boraviti.
Paljetak napominje kako je u Vidovićevu pripovijedanju početno-završna točka – groblje, groblje uspomena, odnosno, groblje uspomena koje se na vrtijeljki/vrtuljku/vrteški Vidovićeve opsesivne teme, neprestano vraća u optjecaj.
U toj, u biti mitološkoj priči, Vidović sinkretički dovodi u su-odnos niz različitih likova iz grčke mitologije, bajki Ivane Brlić Mažuranić i Vladimira Nazora, Držićevih pastorala i komedija, ali i svoje likove, sazdane po receptu starih naših bajki i predanja, piše Paljetak i dodaje kako na tom vrtuljku, sličnom svojevrsnom horizontalnom Fortuninu kolu/roti, djeluju i grade pripovijetku Atena i Perzefona, Posejdon, Orion i Meropa, Mnenozina, Svebor i Kosjenka, Palunko i Neva, Grižula, Omakala i Dragić, ali i Tješidrug, Tomris i Kalojanis, a pridružuje im se Hektorovićev Paskoje i Gundulićev Grdan.
Svi oni, okretanjem te vrtijeljke, centrifugalno se raspršuju iz autorova i svog mitološkog svijeta, u svijet čitalaca na koje Vidović računa, i ne računa, vjerujući ipak da će neki putnik neke zimske noći ući u meandre njegova teksta, ocjenjuje Paljetak.
Centripetalno pak oni svi sabiru se na polaznom mjestu da bi u parovima pošli u potragu za onim za čim i sam autor traga, napominje i dodaje kako je u središtu svega priča o proljetnoj Perzefoni, koja ciklički, kao ponavljanje vječno istog, izranja u Vidovićeve rajeve, i o onoj zimskoj koja se vraća u svoj i njegov Had.
Domagoj Vidović rođen je u Metkoviću 1979. Diplomirao je lingvistiku i hrvatski jezika i književnosti 2004. na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istome je fakultetu doktorirao 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te njegove metkovske podružnice.Objavio je više znanstvenih knjiga, a književne tekstove objavljuje u časopisu Literat.
