Čudan san
Prelazeći most na ulazu u taj grad kao da sam uhodio u priču iz davnine dozivljući u pamet pjesan jednoga starog pisca hrvatskog. U mislima prolaznike odijevah u stara ruha stižući ih pogledom prije nego što bi zamaknuli iza kantuna koji su priječili susrete i razgovore. Bijaše mi drag taj grad u kojemu se otvoreno općilo tek na nekoliko trgova dok su se tajinstvene misli za tek rijetke parove ušiju dijelile u mračnim kutcima nakon što bi se provjerilo viri li između škura koja znatiželjna glava. „Trijeba je s nekijem razgovarat“, kao da razabrah poznat glas što je odjekivao tim uličicama dok sam pogledom bludio po dohvatnim uglovima išćući blisko lice i usporedno se zaplitao o kunete. Dadoh se ujedno u potragu za tračkom života nastanjena barem sjenama posve izgubljen u malenome gradu punom labirinata i izluđen žamorom iz oštarija koji me raspomamljivao poput sirenskoga zova jerbo čeljad čuh, ali ne vidjeh. Pobojah se stoga ondje možda prvi put za vlastito žiće. „Đe si? Trebalo bi počet“, razaznah glas i napokon ugledah poznato lice te se učas sjene iz prošlih vremena prometnuše u izletnike. „Evo me, tu sam“, odahnuh radostan što se napokon izvukoh iz labirinta i počeh se primicati dogovorenu susretištu. Znanac mi se tad izgubi u izmaglici, a kad prijeđoh most, učini mi se da sam se ponovno našao pred istom onom kućom kod koje se izgubih. Sklopih tad oči kako bih nanovo sastavio misli znajući da ću iz ovoga grada moći izljesti tek onda kad skupim sve što je rasuto. I danas se, nakon tolikih godina, mislim jesam li ikad iz toga grada ikad izišao.
Nema odmora dok traje obnova
Mislio sam da će mi uglavnom radom ispunjeno ljeto ubrzati povratak u jesenju stvarnost, no prevarih se te predjesenti sfumato mojih moždana i dalje ne popušta: tijelo je tu, a duh rasut po raznoraznim žalima i dalje pretrujenim, na radost i hrvatskih cvrčaka i hrvatskih mrava, strancima. Ovoga se, međutim, puta ljeto ne da ni na kopnu, pa vaš kolumnist prvi put shvaća stihove Slavka Mihalića Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more / Čujem kliktaj galeba, žamor golog mnoštva. te se ozire (kaže mi google da je to slovenska riječ, ali mu nekako ne vjerujem da je samo slovenska) ne bi li iza ugla ulice imenovane po kakvu pjesniku ugledao brod. Zasad je samo čuo zvuk nalik brodskoj sireni.
Još malo o zakonu o hrvatskome jeziku
Ljeto je bilo neobično živahno i na jezikoslovnoj pozornici ponajprije zahvaljujući održanoj javnoj raspravi o mogućemu budućem zakonu o hrvatskome jeziku. Kako sam na poziv urednika Hrvatskoga tjednika Ivice Marijačića, napisao vlastito mišljenje o nacrtu zakona (https://www.maxportal.hr/kultura/domagoj-vidovic-cetiri-prednosti-zakona-o-hrvatskome-jeziku/), nema potrebe za ponavljanjem, no ne mogu ne primijetiti da su mnoge reakcije toliko predvidive da se neki od autora nisu morali ni potpisati kako biste ih prepoznali, a ujedno su pokazale svu raskoš hrvatske kulture nečitanja poduprte crno-bijelom tehnikom. Da, dobro ste pročitali završnu misao iz posljednje rečenice. Naime, mnogi su raspravnici, ovoga puta uglavnom oni slijeva, pisali o onome čega u nacrtu nema, od toga da će se kažnjavati uporaba mjesnih govora do stvaranja svojevrsne lektorske UDBA-e koja će, izravno preko vlastitih djelatnika i posredno preko mreže doušnika, zatvore puniti hrvatskim državljanima koji su izgovorili ili zapisali kakvu nepoćudnu riječ. U sijanju se straha posebno istaknulo Hrvatsko društvo pisaca, no kako se o priopćenju te udruge, iz koje je razvidna njihova skrb za čudnovatim kljunašem koji je pred izumiranjem (srpsko-hrvatskim po posljednjemu popisu govori 0,21, a hrvatsko-srpskim 0,11 % stanovnika Lijepe Naše), već podosta pisalo, nećemo o tome. Napomenut ću tek da predsjednik spomenute udruge Edi Matić drži kako će se lektori baviti isključivo trijebljenjem srbizama, ali je istodobno zgrožen izgovorom u medijima te smatra kako je zapostavljena uloga fonetičara. Dakle, on lektore koji su sami po sebi neka vrsta propisivača smatra, blago rečeno, postrojbom jezičnoga redarstva koje je inače jezikoslovnoj ljevici trn u oku, a sam bi od fonetičara (koji su sami po sebi opisivači te njihova uloga ne bi ni trebala biti propisivanje) učinio specijalnu postrojbu jezičnoga redarstva i to još unutar Ministarstva kulture i medija. Dosljedno, nema što! Zdesna se, pak, za zakon navijalo i prije objave nacrta, a svaka je i najmanja sumnja, neovisno o tome je li bila dobronamjerna, dočekivana s vrlo ozbiljnim prijekorom, a onda je dio prijekornika, nakon što je nacrt objavljen, ponovno korio kojekoga jer nacrt zakona nije bio onakav kakav su si oni zamislili. Pomalo je paradoksalno da dio ljudi koji se za komunizma borio za slobodu mišljenja sad i na najmanje odstupanje od vlastita viđenja gleda kao na veleizdaju. Ipak, koliko god svatko od nas imao svoju sliku o zakonu, puk očito podržava zakonsko uređenje položaja hrvatskoga jezika, pa iako mi se čine pretjeranim usporedbe s Deklaracijom (danas se ipak ne ide u zatvor i ne ostaje bez posla zbog spominjanja hrvatskoga imena), očito je da već i sama najava donošenja zakona unosi tračak optimizma te, u što se uvjerih čitajući članke Ante Belje, ojačava emocionalnu povezanost domovinske i iseljene Hrvatske. Nije to malo, pa neka tako i ostane!
Dubrovačka književnost zajednička, a bokeljska kultura mletačka?
Druga je jezikoslovna tema koja je ovoga ljeta zaokupila javnost ponovni serbistički nasrtaj na dubrovački odvjetak hrvatske književnosti te nesmotren i, usudio bih se reći, štetan osvrt jedne hrvatske povjesničarke književnosti o srpskome svojatanju Dubrovnika. Kao (su)autora više desetaka priopćenja, ogleda i osvrta s tom tematikom teško da me od istočnijeh strana išta može iznenaditi, no olako prepuštanje dubrovačke hrvatske književne baštine srpskoj kulturi s tezom da na posezanja ne treba reagirati jer to našoj književnosti navodno podiže cijenu i predavanje bokeljske kulturne baštine Mlečanima (iako su Hrvati tu istu Boku nastanjivali stoljećima prije nego što se Kotor 1420. dragovoljno predao Serenissimi) od člana društva pisaca koje u svojemu imenu ima naziv hrvatski čak je i mene, kao redovitoga pratitelja hrvatskih kulturnih zbivanja, prenerazilo. Nažalost ili nasreću (možda bismo da nije tako zanemarili vlastiti posao), većina stručnjaka koja bi imala čime osporiti površne procjene stavotvoritelja u srednjostrujaškim medijima, koji u dobroj mjeri oblikuju javno mnijenje, tim istim medijima pristupa nema, pa nam se ostaje tek ufati da i struku katkad ponetko pročita i posluša.
Ljubovnik sramežljiv
U malome mistu kraju mora jedan galeb zavodi strankinju. Kako strane jezike slabo govori, snalazi se motima, nježnim dodirima nožnim prstima i zavodničkim osmijesima. Kad su ga geste umorile, pošao se kući osvježiti, ali, avaj, na njegovo je mjesto došao povratnik iz Švicarske koji se sporazumijeva na jezicima svih švicarskih naroda i narodnosti te je strankinju, poznim godinama unatoč, posve zaokupio. Kako galeb ne bi zauvijek odustao, društvo mu je s plaže poklonilo knjigu Francuski bez muke, a povratniku udijelilo nekoliko prijekornih pogleda i nekoliko uroka za tjeranje ribe.
