Razvoj ratnog zdravstvenog sustava razvijao se u tri faze i tri stupnja pripravnosti. U prvoj su fazi ratnog zdravstvenog sustava osnovane Mobilne kirurške ekipe (MKE), krajem svibnja 1991. osnovan je GSS RH, čime je započela druga faza, dok je treća faza započela početkom kolovoza 1991. razvojem ratnog zdravstva.
Nakon što su završene tri faze razvoja, u kolovozu 1991. godine započeo je prvi stupanj pripravnosti, u sklopu kojeg je GSS RH surađivao sa zdravstvenim ustanovama, uvela su se stalna dežurstva, osigurala rezervna skladišta za lijekove i ostali sanitetski materijal. Osim toga, na snagu je stupila i pripravnost kirurških timova te pripravnost timova opće medicine. Također su se obustavili godišnji odmori u zdravstvenim ustanovama te izradili planovi evakuacije za bolesnike i djelatnike. Kroz drugi stupanj pripravnosti mobilizirali su se svi potrebni djelatnici, lijekovi i sanitetski materijal te se održavala skraćena edukacija za ekipe Crvenog križa i slično. Treći stupanj pripravnosti bio je namijenjen određivanju mjera organizacije i upravljanja u slučaju totalnog rata.
U ovom članku više ćemo govoriti o Mobilnim kirurškim ekipama, pionirima hrvatskog ratnog zdravstva, čija je prisutnost na bojištima spasila mnoge živote tijekom Domovinskog rata.
Mobilne kirurške ekipe (MKE) osnovane su 4. veljače 1991. godine, a na samom su početku mobilizirane iz KBC-a Zagreb (Rebro). Sastojale su se od: specijalista kirurga, specijalista anesteziologa, anesteziološkog tehničara, medicinskog tehničara, instrumentara te vozača.
Nedugo nakon osnivanja, MKE pratile su i manje postrojbe na bojištu, dok su kasnije bile uz postrojbe čije je područje djelovanja bilo na nepristupačnom terenu na kojem brza evakuacija nije bila moguća. Isto su tako djelovale i u situacijama kada se očekivalo da bi se postrojba mogla naći u okruženju (npr. Kostajnica, Slunj, Topusko, Velebit).
Prvo djelovanje MKE bilo je 1. 3. 1991. godine u Pakracu kao podrška antiterorističkoj jedinici MUP-a, kada, nasreću, nije bilo potrebe za njihovom intervencijom. S druge strane, njihova sljedeća zadaća bila je podrška 1. gardijskog brigadi ZNG-a na Plitvicama. Nažalost, tijekom te operacije morali su intervenirati te je poginuo hrvatski redarstvenik Josip Jović.
Za časopis Hrvatski vojnik, svoje je iskustvo člana Mobilnih kirurških ekipa prenio Smajo Čelik iz Sarajeva. On je kao medicinski tehničar svoja prva iskustva na bojištu stekao kao dragovoljac u Nuštru, o čemu je rekao:
Nitko se nije rodio kao junak. Kad sam prvi put čuo kako zvižde granate i vidio ih gdje padaju, razaraju i ubijaju, pomokrio sam se od straha.
Smajo je kasnije djelovao kao član MKE 1. gardijske brigade ZNG-a te je prilikom sudjelovanja u bitki za Slano ranjen. Unatoč tome što su mu kasnije izvadili 12 gelera iz leđa, na bojištu je uspio izvući sebe i jednog ranjenika kako bi dobili potrebnu skrb.
Osim direktnog sudjelovanja na bojištu, drugi način na koji su djelovale MKE bilo je formiranje manjih ratnih bolnica na prostorima gdje su prijašnje bolnice bile međusobno udaljenije (npr. Kutina, Metković, Županja). Uz to su ustanovljene i manje ratne bolnice na pričuvnim lokacijama, čija je zadaća bila preuzeti ulogu rezervnog lokaliteta bolnica u slučaju da stacionarne bolnice ne funkcioniraju (npr. Donji Miholjac i Đakovo). Glavna je zadaća tih bolnica bila stabilizacija ranjenika kako bi se potom mogli transportirati u bolnice u kojima im se pružala daljnja pomoć.
Primjerice, u Metkoviću je bila organizirana ratna bolnica za teritorij do Stona, preko Ravnoga, Stoca, Dubravske visoravni, sjeverno prema Mostaru, dio Hercegovine na desnoj obali rijeke Neretve i prema zapadu do Vrgorca i Gradca. Mobilna kirurška ekipa za Metković pristigla je iz KBC-a Split, čiji su stalni članovi tima bili: anesteziolog, anesteziološki tehničar, transfuziolog, laborant, instrumentarka i po potrebi nekoliko medicinskih sestara iz Doma zdravlja u Metkoviću. U toj su se bolnici zbrinjavali svi ranjenici (ukupno 5441 ranjenik tijekom Domovinskog rata) čije su se ozljede mogle definitivno riješiti te ranjenici koji bi se stabilizirali u Metkoviću, a potom slali za Kiruršku kliniku „Firule“.
Zaključno se može reći da je važnost kirurških ekipa u Domovinskom ratu najprije bila u pružanju medicinske pomoći ranjenicima i civilima diljem Hrvatske. No, uz to, od neprocjenjive je vrijednosti bila njihova velika psihološka potpora hrvatskim braniteljima, kojima su zbog mogućnosti brzog pružanja prve pomoći, dobre uvježbanosti i stručnosti, davale povjerenje i nadu na bojištima diljem Hrvatske.
REFERENCE:
- Cvitanović, H., Jančić, E., Cvitanović, V., Vukić, V. Ratno zdravstvo u Karlovcu za vrijeme Domovinskog rata 1991.–1995. Acta medico-historica Adriatica. 2010.: 8(1): 119-134.
- Hrvatski vojnik. Broj 22: godina II; 1992.
- Zlatar, M. Usporedba učinkovitosti hrvatskog integralnog zdravstva i drugačijih organizacijskih modela u zbrinjavanju ranjenika [disertacija]. Zagreb: Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; 2012.
- Ljubičić, M., Dešković, S., Baklaić, Ž., Medved, I., Golem, A. Z. Glavni sanitetski stožer – osnivanje, uloga i rad. Hrvatski časopis za javno zdravstvo. 2006.: 7(2): 1-8.
- Petričević, A., Dodig, G., Biočić, M., Županović, M. Organizacija zdravstvene službe u Domovinskom
ratu – iskustva i rezultati Kliničke bolnice Split. Medicinski vjesnik. 1995.: 27(1-2): 99-108.
