Briga ljevicu što čini desnica
Krajem je veljače Matica hrvatska predala nacrt zakona o hrvatskome jeziku čime je okončano razdoblje svojevrsne javne rasprave tijekom koje se ljevica više-manje držala po strani, što je i očekivano s obzirom na to je ona protiv zakona, a na desnome se krilu rasprava vodila više kuloarski nego javno, što je također očekivano jer osim autora nacrta zakona i najužega kruga oko njih taj dokument nitko nije vidio. Da je i unutar, uvjetno rečeno, desnoga krila bilo zadrške prema mogućemu zakonu, najzornije pokazuje primjer predsjednika Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU-a Ranka Matasovića koji je u veljači 2020. izjavio kako je on osobno protiv zakona o jeziku jer drži da je hrvatskomu jeziku položaj zajamčen ustavom (https://www.vecernji.hr/kultura/necemo-biti-jezicna-policija-ali-cuvat-cemo-hrvatski-od-aktivista-1377931), a i kad je najavljen Matičin prijedlog zakona u veljači 2022., izražavao je sumnjičavost prema njemu spomenuvši primjer sličnoga zakona u Sloveniji koji, po njegovu mišljenju nije bio najuspješniji (https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sto-ce-nam-zakon-o-jeziku-jezikoslovci-uvodenje-globa-za-prekrsitelje-bilo-bi-poput-smrtne-kazne-15144740). Ne znam je li u međuvremenu, vidjevši nacrt zakona, Matasović promijenio mišljenje, ali to više i nije važno jer je odbor kojim predsjedava podržao nacrt zakona. Akademiku Matasoviću nikad nije bio problem iznijeti vlastito mišljenje i njegova zauzetost za hrvatski jezik nikad nije sporna, što je rijetkost u akademskim krugovima i zbog čega ga cijenim još od studentskih dana.
Prošlo je vrijeme kad se svašta gutalo za viši cilj uime apstraktnoga općeg dobra
Kad sam prije nekoliko mjeseci objavio prvi članak u kojemu sam iznio svoje mišljenje o tome da mi je sporan izbor jednoga od pet članova radne skupine za izradbu zakona o hrvatskome jeziku, a ne sam zakon kao ideja, znao sam da ću izazvati barem kratkoročnu buru, a bilo mi je i sasvim jasno da hrvatska javnost neće moći potpuno prešutjeti nekoliko članaka i medijskih nastupa. Ponovno, dakako, više kuloarski nego javno jer takva je Hrvatska, zemlja u kojoj vam mogu slomiti ključnu kost koliko vas tapšu po ramenima i u kojoj možete ostati bez srednjega uha koliko vam plješću dok su nasamo s vama, ali u bolnicu i verbalni okršaj uvijek idete sami. Ipak, nekolikim sam prijateljima, jednomu tjedniku i nekolicini portala, uključujući i naš za koji to i nije bilo sporno, što mu je osobita pohvala, iznimno zahvalan na prigodi da vlastito mišljenje iznesem i zato što držim da hrvatska javnost mora znati tko zakon piše kako bi bila potpuno informirana i zato što mi je iznošenje vlastita mišljenja nekoć znalo biti i cenzurirano.
Od pogrde do pohvale
Prije dvadesetak dana dočekao sam i već dugo očekivani odgovor jednoga kolumnista. Budući da nisam bio dostojan da mi spomene ime, nema mi druge nego mu uzvratiti istom mjerom. Riječ je o, da se poslužim njegovim riječima upućenim meni, autoru neosporno hrvatskoga nagnuća i dobromu književniku koji je, ako sam dobro pratio, a jesam, sve autore Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje nazivao novosadistima, klateži, goldštajnovcima, jovanovićevcima i još kojekako. Sad, pak, jednoga od autora toga istog pravopisa, djela o kojemu cijelo desetljeće kolumnist drvi kao o najnečasnijoj raboti u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja, koji je u međuvremenu postao članom radne skupine za izradu zakona o hrvatskome jeziku, časti naslovom eminentnoga jezikoslovca. Dakle, kao pravopisac je dobivao, blago rečeno, pokude, a sad odjedared hvalospjeve. Kopernikanski obrat? Malo je reći. Iskreno se, pak, nadam da se kolumnistu nije nešto dogodilo, ponovno se služim njegovim riječima, te da se nije iz uvjerenja dao upregnuti u kakvo pluricentrično srpsko-hrvatsko kolo, a valjda neće i on postati urednikom u časopisu u kojemu se hrvatsku subetničku skupinu Bošnjaka u dijelu Mađarske pobošnjačuje (ako mi ne vjerujete, pogledajte posljedice takvih ideja svojim očima https://www.youtube.com/watch?v=bvd-XhlVpqU). S tim sam idejama jednoga od članova radne skupine za izradu zakona, a ne sa zakonom koji nisam ni mogao pročitati, naime, polemizirao u svojim štivima (https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-vidovic-tko-je-maknuo-hrvatski-jezik-s-papinskih-sveucilista, https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-vidovic-kako-je-hrvatica-ispala-iz-enciklopedija). Ako te ideje i činjenica da je među pet (a ne 150) odabranih članova radne skupine Matica hrvatska izabrala pobornika teorije po kojoj se samosvojnost hrvatskoga jezika u najmanju ruku dovodi u pitanje (a podsjetit ću svekoliku javnost da kroatističke katedre postoje u Zagrebu, Rijeci, Puli, Osijeku, Zadru, Splitu i Mostaru ako već Institut nije podoban, pa bazen za izbor nije mali, ali čini se kako zaposlenici tih katedara nisu dovoljno reprezentativni da bi odražavali različitost hrvatskoga društva i njegovih filologa ili nedovoljno vole hrvatski jezik, čime su se, kako navodi voditelj radne skupine za izradu zakona, pri odabiru članova radne skupine vodili matičari) vrlomu kolumnistu nisu sporne, molim lijepo, očito sam krivo iščitavao njegova štiva. To je, dakako, moje mišljenje, koje, ponavljam, nikome ne želim nametati. Za razliku od kolumnista koji čitateljstvo poziva da ne nasjeda, moja vam malenkost od zametka ove rasprave preporučuje tek da sami oblikujete vlastito mišljenje. Totalitarističke metode po kojima je svatko tko ne misli kao neki arbitar delegat, plaćenik ili neprijatelj, trebale su odavno završiti u ropotarnici povijesti, ali se čini da se tim metodama počesto služe i oni koji su se protiv totalitarizma borili i/ili tvrde da se još bore.
Legat ili delegat?
Nekako sam se ipak nadao da smo izišli iz tih vremena u kojima se nije smjelo izraziti vlastito mišljenje. Danas vas, doduše, neće osuditi zbog verbalnoga delikta, ali čim imalo odstupite od smjera koji netko misli da vam je zadan, postajete „delegatom“, s tim da i tu titulu nosite po potrebi. Naime, kad se pisalo o izostanku reakcije matične mi ustanove na proglašenje čakavskoga zasebnim jezikom, onda me se, kao jednoga od onih koji su među prvima na to reagirali, nije iz krugova bliskih kolumnistu častilo delegatskom titulom. Dosljednost prije svega!
