Medijski rat protiv Republike Hrvatske 1990-ih

U Beogradu je 2011. godine objavljena knjiga naslova “Reči i nedela – Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbij i 1991 – 1992” pod uredništvom Bruna Vekarića. Autori analiziraju razdoblje kraja ‘80-ih i početka ‘90-ih godina, sa fokusom na izvještavanje medija u Srbiji tijekom rata u Hrvatskoj. Generalni zaključak je da su srpski mediji bili “ratnohuškački raspoloženi” i “ispod svakog profesionalnog i ljudskog nivoa”, te da postoji osnova za procesuiranje, ali je teško odrediti koga – novinara koji su izvještavali, urednika ili nalogodavaca, odnosno političara. Autori publikacije smatraju da “nema nikakve sumnje da su mediji u Srbiji, počevši od 1988. godine, dakle na obzorju rata i raspada Jugoslavije, bili potpuno kontrolisani.”

Knjiga je povukla brojna pitanja pa je uloga srpskih medija u Domovinskom ratu posljednih godina postala predmet velikih rasprava u srpskoj i međunarodnoj javnosti. Lažnim izvještajima stvarana je atmosfera straha i napetosti te mržnja i netrpeljivost među narodima.
Strane novinske agencije tako su prenosile lažne izvještaje kojima je inicijalni cilj bio naštetiti Hrvatskoj i prikazati je kao agresora ili u najmanju ruku sukrivca za ratove na području bivše Jugoslavije. Posebnu ulogu u medijskom ratu protiv Republike Hrvatske i u huškačkoj politici, koja je imala enorman utjecaj na masovne zločine na području Hrvatske i BiH, imali su novinari i urednici Radio televizije Srbije, dnevnih listova; Politika, Politika express i Večernje novosti. Procjenjuje se da su mediji pod kontrolom Miloševića svakodnevno stizali do više od 4 mil. ljudi

Jedan od najpoznatijih slučajeva takve medijske propagande je prenošenje lažne vijesti na RTS-u o zločinu hrvatskih vojnika nad srpskom djecom na području Vukovara. To je objavljeno dan uoči smaknuća hrvatskih branitelja, civila, i ranjenika iz vukovarske bolnice na Ovčari. Naime, srpski mediji su objavili da je pronađeno 40 leševa maloljetne srpske djece u Borovu Naselju koje su navodno pobile Ustaše (srpski mediji su hrvatske branitelje, kao i civile iz okupiranih hrvatskih sela i gradova, javno nazivali Ustašama op.a).
Dr. Vesna Bosanac, ravnateljica Opće bolnice Vukovar, izjavila je na svjedočenju u Haagu kako vjeruje da je vijest o ubijenoj srpskoj djeci namjerno puštena da bi izazvala gnjev i potaknula Srbe na stravične zločine koje su počinili na Ovčari, dan nakon emitiranja te lažne vijesti diljem Srbije.

Na južnom bojištu, uoči opsade Dubrovnika, svjesno je i namjerno plasirana vijest, od strane oficira JNA, Pavla Strugara, da 30 tisuća opasnih i naoružanih ustaša kreće u napad na Crnu Goru uz pomoć Kurdskih plaćenika. Ova propaganda je bila toliko rasprostranjena da su mjesecima izdavani letci koji su se dijelili lokalnim Srbima na jugu Hrvatske, na kojima stoji poziv da se “odupru ustaškim krvnicima i sačuvaju Dubrovnik od hrvatskog razaranja”. Realna situacija hrvatskih snaga u Dubrovniku bila je oko 1500 hrvatskih branitelja, lako naoružanih i bez plaćenika

Neke situacije srpske medijske propagande su toliko bizarne da je teško pojmiti da je netko u to zaista mogao vjerovati. Naime, nakon općeg napada na Dubrovnik, 6. prosinca 1991., kad su slike povijesnog grada u plamenu obišle svijet, na RTS-u je objavljeno da ustaše pale gume i svaljuju krivnju na Srbe da granatiraju grad, kako bi im onda Hrvati, ustaše mogli uzvratiti.

Glavni je cilj srpske propagande bio svjetskoj javnosti hrvatsku vlast predstaviti kao profašističku i stvoriti protuhrvatsko raspoloženje, kako bi RH što teže Europi dokazala da je ona ustvari žrtva, a ne agresor. Otežavajuća okolnost u cijeloj situaciji bila je uvođenje embarga na oružje i priklanjanje JNA Beogradu. Tako se Republika Hrvatska na početku velikosrpske agresije našla u situaciji da je bila gledana kao krivac i agresor, nespremna na ratna djelovanja srpskih pobunjenika, bez naoružanja i vojne strukture.
S druge strane, hrvatski mediji su u ovoj situaciji odigrali pozitivnu ulogu. U ovakvoj iznimno teškoj situaciji za hrvatski narod, redovitim emitiranjem domoljubnih pjesama i konstantnim prenošenjem poruka pozdrava i podrške hrvatskim braniteljima u eteru, hrvatski su mediji tada odigrali ključnu ulogu u dizanju morala i domoljubne svijesti širom Hrvatske. Također, zbog lažne srpske propagande koje je dopirala i do hrvatskog naroda, civili su bili mišljenja da hrvatskih branitelja ima više nego što ih je zaista bilo i da su puno bolje naoružani nego što su bili pa je i to doprinijelo pozitivnoj atmosferi u najkritičnim trenucima Domovinskog rata.