Pojam logora nije novitet i nije produkt 20. stoljeća, ali zasigurno su u 20. stoljeću zasnovani i održavani logori koji su danas svjetski poznati primjeri okrutnosti rata, opasnosti određene ideologije i patnje naroda tijekom ratnih zbivanja.
Pojam logora nije novitet i nije produkt 20. stoljeća, ali zasigurno su u 20. stoljeću zasnovani i održavani logori koji su danas svjetski poznati primjeri okrutnosti rata, opasnosti određene ideologije i patnje naroda tijekom ratnih zbivanja.
Pojam logora u ratnom kontekstu bismo mogli definirati kao „šire ili uže lokacije na kojima su sustavno i organizirano te samoinicijativno – od strane vojnih, policijskih i drugih tijela vlasti ili od strane različitih grupa i pojedinaca – zatvarane skupine osoba prema različitim ratnim, rasnim, vjerskim, etničkim, političkim, socijalnim i drugim kriterijima“ .
Dok stručna literatura i različiti izvještaji napravljeni od strane UN-a i ostalih mirotvornih institucija definiraju pet vrsta logora, važno je za napomenuti kako nijedan logor kroz povijest nije bio striktno jedne vrste, nego su se u svakom logoru kombinirale funkcije koje bi zatvorenici izvršavali.
U zarobljeničkim logorima su bili skupljani i dovođeni zarobljenici koji nisu prošli kroz sudski postupak osude, a čin skupljanja je bio posljedica oružanih sukoba nekog naroda ili države. Ovim činom je određena vojska slabila neprijateljske oružane snage, onemogućavajući daljnju mobilizaciju stanovništva radi popunjavanja vojnih četa.
Sabirni (koncentracijski) logori su bili mjesto internacije i izolacije dovođenih zatvorenika. Nisu postojali samo za vrijeme rata, nego su bili prakticirani i za vrijeme mira kao sredstvo represije kojim se obračunavalo s nepoželjnim osobama, najčešće osobama koje su bile protiv sistema vlasti. Bilješke o prvim sabirnim logorima sežu u period kraja 19. stoljeća, kada su kolonističke zemlje osnivale na području kolonija logore za utišavanje pobuna. Smatra se kako se prvi sabirni logor osnovao tijekom španjolsko-kubanskog rata (1895. – 1898.), kada su Kubanci nastojali ostvariti samostalnost. Pojava logora je zabilježena i u vrijeme Burskih ratova za samostalnost. Ova vrsta logora je doživjela međunarodnu pravnu kodifikaciju tek 1949. godine.
Radni logori su logori u kojima su tijekom rata ili mira organizirane različite djelatnosti, a za radnu snagu su korišteni pojedinci i grupe koje su prisilno internirane, ne nužno sudskim postupkom. Njihova svrha je bila izolacija nepoželjnih ili opasnih osoba, ali i organizirati određeni vid proizvodnje koji bi pospješio gospodarstvo države u kojoj se logori nalaze. Za vrijeme mira, radni logori su bili osnivani u zemljama totalitarističkog uređenja, a logoraši su služili kao besplatna radna snaga. Tijekom rata ova vrsta logora bi služila kao nadomještenje umjesto lokalnog stanovništva koje je odlazilo u rat. U radne logore su često dovodili ljude i iz drugih vrsta logora, a s vremena na vrijeme u njima bi bilo teže nego, primjerice, u koncentracijskim logorima.
Privatni logori su nastajali u nečijem privatnom vlasništvu, bilo pojedinčevom ili grupe ljudi. Također su nastajali tijekom i nakon oružanih sukoba, samoinicijativno i neovisno od strane vojne ili državne vlasti. Vlasti su ipak tolerirale njihovo postojanje jer su njihovo osnivanje tumačile kao pojedinčevo podupiranje aktualnog režima. Njihovo postojanje je povremeno teško otkriti iz razloga što tadašnje vladajuće elite ne žele regulirati njihov status i biti pravno odgovorne pred međunarodnom zajednicom, a pristaje im njihovo postojanje.
Najsuvremenija vrsta logora su logori za provođenje masovnih silovanja. Njihov postanak se bilježi 1992. godine na teritoriju Bosne i Hercegovine, a osnivale su ih srbijanske vlasti. U njima su zatvarane isključivo žene nesrbijanske nacionalnosti koje su fertilnog statusa. Nad njima su se provodila sustavna silovanja, a nakon što bi žena zatrudnila, čekali su da dostigne visoki stupanj trudnoće u kojoj je nemoguće obaviti abortus te bi žena onda bila puštena na slobodu. Ovi logori su bili dio srbijanske strategije za provođenje plana o etničkom čišćenju Bosne i Hercegovine i pripajanju dijelova Srbiji. Pretpostavlja se kako je kroz te logore prošlo više od 10.000 žena, a mnoge od njih su kasnije završile u prognaništvu. Ova vrsta logora nije međunarodno kodificirana.
Prvi logori bili su oni sabirni u kolonijama, koji su nastajali kao metoda slamanja ili usporavanja procesa osamostaljivanja. U Austriji su zabilježeni logori u kojima je država zatvarala i svoje vlastite državljanje koji su se protivili režimu. Nakon Prvog svjetskog rata, logori postaju sredstvo obračunavanja s političkim protivnicima. U poraću najokrutniji logori postaju oni osnovani tijekom Španjolskog građanskog rata. Italija 1922. godne uvodi logore kao metodu vladanja nad onima koji dižu glas protiv vladajućih. 1933. godine je zabilježeno osnivanje dvanaest velikih sabirnih i radnih logora u koje Njemačka počinje internirati Židove i protivnike režima. Boljševici po dolasku na vlasti počinju provoditi plan „čišćenja“ stanovništva, a kroz logore ubrzavanju gospodarski razvoj.
Za vrijeme srbijanskog režima u Kraljevini Jugoslaviji osnivaju se sabirni logor. Prvi sabirni logor je zabilježen 1935. godine u Višegradu, gdje su se vršile internacije ljevičarski nastrojenih studenata, a nakon nekoliko mjeseci i ostalih protivnika srbijanskog režima. 1940. godine se osnivaju novi logori u Bileći, Lepoglavi, Kerestincu i Smederovskoj Palanki. Period Drugog svjetskog rata postaje obilježen osnivanjem logora na području totalitarističkog režima sila Osovina. U Njemačkoj se uspostavlja Ministarstvo za Istok koje uspostavlja 85 velikih koncentracijskih logora, a uz njih niču i manji radni i zarobljenički logori za stanovnike okupiranih zemalja.
U NDH i Srbiji nastaju logori pod njemačkim i talijanskim utjecajem: Jasenovac, radni logor, Jadovno, Lobor, Đakovo, Tenja kao sabirni logor. Na području Srbije najveći logor je onaj Banjički, a onda nastaje i logor na Sajmištu, koji isprva služi za „židovsko pitanje“, a potom i za sve ostale koji nisu pristajali režimu. Valja istaknuti kako je značajan broj osoba s područja NDH i Srbije odvožen u njemačke radne logore.
Nakon Drugog svjetskog rata, logori su i dalje prisutni kao sredstvo spriječavanja dekolonizacije. Primjerice, Francuska je u Alžiru imala logorski sustav sastavljen od 2.200 sabirnih logora sve do alžirske nezavisnosti 1962. godine. Tijekom Korejskog rata, SAD je osnovao čak 72 logora u jednoj provinciji, a tijekom Vijetnamskog rata su postojala „strateška naselja“ gdje se interniralo civilno stanovništvo. Na području Jugoslavije 1945. godine su se počeli osnivati zarobljenički logori na mjestima postojanja starih logora, gdje su bili internirani pristaše NDH.
U najnovijoj povijesti oružanih sukoba svakako se ističe Domovinski rat koji je vođen na području Hrvatske i jednim dijelom Bosne i Hercegovine. Iako izvještaji variraju u pogledu broja logora, Ujedinjeni narodi su u svojem Završnom izvješću iz 1995. godine potvrdili postojanje barem 300 logora, dok je 180 još nepotvrđeno, odnosno ne postoji neutralni izvor koji bi potvrdio njihovo postojanje.
