Dan je bio užasan. Mrak je pao puno ranije nego što bi smio da se mene pita. Ručala sam krekere i kavu s aparata, pa u džepovima nimalo zimske jakne pokušavala vratiti osjet jagodicama. Tako mi i treba kad ne nosim potkošulju i ne znam se organizirati. Po svemu sudeći, hvatala me i neka prehlada. Naočale za vid tvrdoglavo su se maglile, nervoznim vozačima nije padalo na pamet zaustaviti se na pješačkom, tramvaj me umalo pregazio barem tri puta. Da ne spominjem kišu koja nije bila sigurna hoće li padati ili ne; otvori kišobran, zatvori kišobran, obriši naočale, nemoj ugaziti u lokvu. Naposljetku sam se jedva nekako dovukla do Sveučilišta.
„Dobar dan, ispričavam se što kasnim.“ Naravno da kasnim. Ne bih stigla na vrijeme da mi život o tome ovisi (a zaista se trudim). Ono malo snage što mi je preostalo uložila sam u nastojanje da budem nevidljiva. „Samo da me nitko ništa ne pita“, ponavljala sam u sebi, izbjegavajući bilo kakav kontakt očima. Nema me, ne postojim. Kažem vam, dan je bio užasan.
Kazaljka je otkucala sedamnaest sati. Trebalo je izdržati još cijeli jedan sat. Kad je ušao, nisam se previše osvrtala. Bilo mi je sasvim dobro u vlastitoj oazi čemera.
„Danas imamo posebnog gosta“, najavila je profesorica. „Ovo je Srećko, hrvatski branitelj i rado će vam ispričati svoju priču.“ „Oh“, podigla sam glavu. Čovjek koji je stajao preda mnom očito je otkrio eliksir mladosti. Osim što na njegovu licu nije bilo moguće prebrojiti ni približno toliko godina, koliko god da sam se trudila, nisam uspjela pronaći ni jedan znak da je doživio bilo kakvu nedaću, a osobito rat.
„Hajde, možda nije bio tamo gdje je bilo baš krvavo. U boljoj je formi od mene. Stvarno moram početi vježbati“, zaključila sam.
„Ja sam Srećko Karić, imam 49 godina, hrvatski sam branitelj i sedamdesetpostotni invalid domovinskog rata“, započeo je.
„Molim?“ namrštila sam se.
„Triput sam teško ranjen, prošao sam dvanaest operacija, a danas u sebi imam deset gelera, tri u plućima, jedan u ruci, četiri u nozi, i dva u glavi.“
„Deset čega?“
Vilice su padale jedna po jedna, dok je Srećko prstom pokazivao gdje pod njegovom kožom spavaju oni znakovi koje sam tražila. Ako niste znali, geler je krhotina granate ili bombe, koja se ponaša poput metka i ima razornu snagu. S deset takvih, razasutih po cijelom tijelu, od glave do pete, Srećko svaki dan liježe i budi se.
„Čovječe, kako ćeš ti na magnetnu rezonancu ako ti zatreba?“ bila je moja prva misao. „Nikako, eto kako ćeš“, prekrižila sam ruke poput čangrizavog djeteta, ljuta… ne znam na koga. Ljuta umjesto njega. Kako će ako mu, ne daj, Bože, zatreba?
„Danas imam malo problema s tom nogom, šepam, izgubio sam vid na jedno oko…“ Zaškiljila sam prema njegovu licu. Da, kad se malo bolje zagledaš, mogu se vidjeti sitne nepravilnosti. To je, eto, bio jedini vanjski znak koji sam uspjela zamijetiti. Iako najvažnije, naše osjetilo vida toliko je varljivo. Može li se vidjeti ispod kože?
„Godinama sam se oporavljao, ali odlučio sam ne posustati i svoju sam traumu iskoristio kao pogonsko gorivo. To što nosimo u sebi, to je nuklearna energija, koju samo treba usmjeriti. To je ono čime se vodim i što pokušavam prenijeti svima oko sebe. Svoju priliku za rast vidio sam u rekreaciji. Bavim se fitnessom, radio sam kao osobni trener, surađivao s brojnim sportašima…“
Moja se ljutnja polako preodijevala u čisti, iskonski sram. Otkud mi pravo? Boli li išta kao nepravda?
„Neko vrijeme živio sam i usavršavao se u Americi, podučavao marince o Domovinskom ratu, a danas sam scenarist, autor i redatelj, stvaram glazbu i beskrajno uživam u tome.“
Vratila sam vilicu u prvobitno stanje i progutala knedlu. Ne zbog onoga što je govorio, već zbog njegova izraza lica dok je govorio. Dok nam priča o svojoj sadašnjosti, na usnama mu titra osmijeh zadovoljstva, iz očiju izvire blagost, obavijena silnom željom da nam pokaže da se može i da vrijedi. Kad spominje prošlost, natruhe sjete miješaju se s dubokim poštovanjem i dostojanstvom. Ni traga samosažaljenju. Ni s.
„Danas pokušavam pomoći u rehabilitaciji veterana Domovinskog rata, surađujem s brojnim udrugama i školama. Često sam gost predavač kako u školama, tako i na fakultetima. To gledam kao ulaganje u budućnost, pružam mladima novu perspektivu, da osvijeste kolika je snaga proizašla iz Domovinskog rata. Da znaju da iz traume proizlazi ponos, zahvalnost, zadovoljstvo, otpornost… i oprost. Najvažniji je oprost.“
Gledam ga, izranjavanog duha i tijela, punog nevidljivih ožiljaka, kako svakom riječju oprašta, ne umanjujući ni u jednom času ponos zbog svega što je doživio, preživio i dao. Može se, dakle, oprostiti i biti ponosan. Niti mrziti niti zanijekati. Biti ranjen i biti sretan. Može Srećko. Mogu ja. Može država. Može li država?
„Kad naiđete na hrvatskog branitelja, stisnite mu ruku i recite ‘Hvala vam na svemu što ste učinili za našu zemlju’. Ta rečenica mene je dovela do suza. To je ono što svaki branitelj treba čuti.“
I dalje gutam knedle. Zaboravila sam na potkošulju, mokre čarape, krekere za ručak i utrnule jagodice. Kuknjava naša svagdašnja. Ima li nečeg što nam nije teško?
Kao studentica pete godine psihologije, svjesna sam da ni jedan branitelj nije objesio pušku o klin bez više ili manje izraženih simptoma PTSP-a. Od gledanja smrti u oči do zvuka granate koji para uši, ma već i samog držanja oružja u osamnaestoj godini; vjerujte mi, nije ih moglo mimoići. Koliko duboke te rane moraju biti? Zašto je u njima toliko soli? Tko je solio?
Srećko je ispričao malo toga teškog i puno toga lijepog; žao mi je što ne može sve stati u ovaj tekst, trebali ste biti tu. Poklonio nam je dva sata dragocjenog vremena, srdačno odgovarao na pitanja onih koji su imali snage zaustiti, iako je prozore već bila zastrla večernja zagrebačka magla. I nije nam bilo previše, bilo nam je premalo. „Hvala… na svemu što ste učinili“, u zboru je progovorila predavaonica. Znao je Srećko na čemu mu zahvaljujemo. Prolomio se snažan pljesak, glasniji od granata. Obrisala se koja suza i otelo nekoliko uzdaha, skrivećki. „Hvala vama“, odvratio je vedro, kao da me nije maločas rastavio na čestice i opet sastavio.
Kiša je ipak odlučila padati. Zagreb je osobito lijep noću. Sretna sam što imam kišobran. Udahnula sam iz stopala, želeći još malo zadržati taj osjećaj. Svjež zrak pročistio mi je pluća.
Hvala.
*dijelovi teksta koji se odnose na riječi gospodina Srećka Karića nisu transkript gostovanja, već su sažeti prema sjećanju autorice.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
