Domovinski rat Izdvojeno Povijest

Kruha preko pogače – prosvjedi Srba u hrvatskom Podunavlju 1997. godine

Nakon „Bljeska“ i „Oluje“ i vojnog oslobađanja velikog dijela hrvatskog teritorija, odlučeno je da se preostali okupirani dio na krajnjem istoku Hrvatske povrati matici zemlji političkim putem i diplomatskim nastojanjima uz međunarodnu asistenciju (UN-a i SAD-a).

Postignut je i potpisan Temeljni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema poznatiji kao Erdutski sporazum 12. studenog 1995. godine. Njime se započinje riješavati pitanje istočne Hrvatske i njezine reintegracije u hrvatski ustavno-pravni sustav, a  Rezolucijom UN-a 1037 od 15. siječnja 1996., potvrđena je nezavisnost i teritorijalni integritet Republike Hrvatske, odnosno potvrđuje se da je područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema sastavni dio Hrvatske. Uspostavlja se Prijelazna uprava UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem na čijem je čelu bio Jacques Paul Klein.

Prema prvoj točki Erdutskog sporazuma prijelazno razdoblje od dvanaest mjeseci moglo je biti produženo najviše za dvanaest mjeseci, znači najduže do 15. siječnja 1998. godine. Srpski naziv ovog dijela Podunavlja bio je „Srpska oblast istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem“, a nositelji vlasti bili su oblasna „Skupština“ (predsjednik Borivoj Živanović), „Izvršno vijeće Oblasti“ (Vojislav Stanimirović) i „predsjednik Srpske oblasti“ (Goran Hadžić).

Za 1997. godinu u Hrvatskoj je bilo predviđeno održavanje lokalnih izbora uključujući naravno i prostor hrvatskog Podunavlja. Kako bi Srbima olakšala tranziciju i pripremila ih za  izbore, hrvatska je vlast određenim odredbama proširila Erdutski sporazum i uputila Vijeću sigurnosti UN-a Pismo Vlade Republike Hrvatske o dovršenju mirne reintegracije područja pod Prijelaznom upravom poznatije kao Pismo namjere. U Pismu je, vezano za predstojeće izbore, predviđeno da na prostoru hrvatskog Podunavlja koje se prostire kroz dvije županije (Osječko – baranjsku i Vukovarsko – srijemsku) pravo glasa imaju hrvatski državljani i to oni koji su 1991. imali prebivalište na tom prostoru.

TV Vukovar – isječak s prosvjeda Srba u Vukovaru

Jedna od dobiti za srpsku manjinu bila je da su Pismom dobili potvrdu da njihovi predstavnici imaju zagarantirana mjesta podžupana u te dvije navedene županije. Međutim, iako su i lokalni srpski političari (Stanimirović, Hadžić) priznali da Pismo i nije potpuno loše za Srbe, za njih je kamen smutnje predstavljalo „komadanje“ Podunavlja u dvije županije. Srbi su smatrali da to treba ostati jedinstvena (srpska) oblast koja bi bila začetak nove srpske autonomije, kulturne i političke.

 

Isječak sa zemljovida „Republika Srpska Krajina“ – Područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema (Vojska Krajine – list Srpske vojske Krajine, Prilog, god. II, broj 9-10, Knin, 1994.)

 

U duhu toga, kao pritisak na hrvatske vlasti ali i međunarodnu zajednicu organizirani su javni prosvjedi srpskog stanovništva u hrvatskom Podunavlju. Prosvjedi su se održavali od 5. veljače do 5. travnja 1997. pod nazivom „Narodni protest – ljudska prava svima“, a okupljalo se nekoliko tisuća građana svaki dan na njima (u jednom danu zabilježeno je oko 12 tisuća prosvjednika). Glavni nositelj organizacije prosvjeda bio je „Koordinacioni odbor“ čiji je glasnogovornik bio Branimir Građanski. Iako su najavljivani kao nevladini prosvjedi kojima se izražava volja srpskog naroda i potreba da se čuje njihov glas, imali su punu podršku lokalnih srpskih političkih institucija, a povremeno su se za govornicom na skupovima pojavljivali i srpski političari poput Hadžića i Stanimirovića. Sudjelovale su brojne udruge žena, udruge vojnih veterana RSK i njihovih obitelji te sindikalne organizacije, učenici i umjetnici.

TV Vukovar – isječak s prosvjeda Srba u Vukovaru

Zahtjevi izrečeni na skupovima (a radilo se o traženju cjelovitog teritorija, „Oblasti“ na prostoru hrvatskog Podunavlja, dugotrajna demilitarizacija područja, meke granice prema Saveznoj Republici Jugoslaviji i dvojno državljanstvo te da služenje vojnog roka u Hrvatskoj vojsci bude odgođeno za 15 godina) bili su istovjetni zahtjevima lokalnih srpskih institucija javne vlasti i ponavljani su tijekom sveukupnog trajanja prosvjeda. Uz zahtjeve mogle su se čuti i sljedeće izjave: „istočna Slavonija nikad nije bila hrvatska“, „protjerano je od 500 do 700 tisuća Srba iz RH“, „Vatikan, Hrvatska i međunarodna zajednica ugrožavaju opstanak Srba“, „međunarodna je zajednica natjerala Srbe u građanski rat“, „Srbija je matična zemlja Srba“ i slično. Na spomenutim dvomjesečnim javnim prosvjedima čula su se skandiranja „ustaše, ustaše“, upućena ne samo na račun Hrvata, već se u pojedinim situacijama to odnosilo i na pripadnike UNTAES-a, za koje su smatrali da drže hrvatsku stranu.

TV Vukovar – isječak s prosvjeda Srba u Vukovaru

Kao svojevrsni zaključak prosvjeda u srpskoj režiji organiziran je 6. travnja 1997. referendum o cjelovitosti „Oblasti“ unutar Republike Hrvatske, za što se izjasnilo 99% izašlih Srba. Međutim, niti je referendum bio u skladu s hrvatskim zakonima niti ga je međunarodna zajednica uzela u obzir kao relevantnu činjenicu. Ipak, bez obzira na neuspješni prosvjedni pritisak, ne može se reći da Srbi u hrvatskom Podunavlju nisu dobro ispregovarali određene povlastice koje još uvijek traju.

 

FOTO – TV Vukovar isječak

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Josipa Maras Kraljević