Protjerivanje hrvatskog stanovništva sa iločkog područja JNA je provela uz prešutnu suglasnost europskih promatrača, budući da su oni još od 8. listopada svakodnevno nadgledali situaciju i pratili provođenje referenduma…
Prvi dio članka pročitajte ovdje.
U Večernjem listu 12. listopada izašli su zaključci sastanka Gradskog vijeća o prihvaćanju ultimatuma i mirnog rješavanja krize jer je bilo iluzorno vjerovati da se, uz problem smještaja i opskrbe cjelokupnog stanovništva te nedostatak streljiva i oklopnog naoružanja, Ilok može obraniti bez žrtava. Dogovoreno je održavanje referenduma za dan 13. listopada 1991., na kojem će se iločko stanovništvo izjasniti na dva glasačka listića.
Na prvom listiću je bilo postavljeno pitanje Jeste li za to da se preda cjelokupno naoružanje i potpiše izloženi sporazum s JNA?, dok se na drugom listiću pitalo Jeste li za zajedničko iseljenje iz mjesta zbog krizne situacije? Rezultati referenduma bili su poznati 14. listopada, te su stanovnici Iloka sa 71% glasova odbili predaju oružja i potpisivanje takvog sporazuma, dok je sa 73% odlučeno za progonstvo umjesto života pod okupacijom JNA. Protjerivanje hrvatskog stanovništva sa iločkog područja JNA je provela uz prešutnu suglasnost europskih promatrača, budući da su oni još od 8. listopada svakodnevno nadgledali situaciju i pratili provođenje referenduma bez ikakvih upozorenja srpskoj strani na nečovječna ponašanja.
Iseljenje, ali uz predaju oružja
Dana 14. listopada 1991. u Šidu je potpisan „Sporazum o uvjetima progonstva stanovnika Iloka i susjednih mjesta“, uz negodovanje hrvatske strane jer je u sporazum uvrštena stavka o predaji oružja srpskoj vojsci. JNA je na potpisivanju sporazuma predstavljao zapovjednik jedinica Novosadskog korpusa general Dragoljub Aranđelović, zamjenik zapovjednika jedinica Novosadskog korpusa smještenih oko Iloka, pukovnik Petar Grahovac te njegovih pet pomoćnika. Hrvatska strana bila je predvođena gradonačelnikom Iloka Ivanom Mršićem, zapovjednikom MUP-a Matom Brletićem te predsjednikom Komisije za pregovore Stipanom Kraljevićem. Članovi Komisije za pregovore bili su Borislav Magovac, Sulejman Salihović, Lazo Kuljančić, Maja Šamšalović, liječnik iz Šarengrada Miroslav Holoker i predsjednik Mjesne zajednice Bapska Stjepan Plazonjić. Navedenom sastanku bila su nazočna i dva člana promatrača Europske zajednice, Hugh Cunningham i Petr Kypr.
U sadržaju sporazuma navodi se kako se stanovništvo koje se našlo na iločkom području može iseliti ukoliko to želi. Prije samog iseljenja obvezatno je predati cjelokupno naoružanje jedinici JNA, a MUP je obvezan ukloniti minsko-eksplozivne prepreke u Iloku i oko njega. Srpska strana je obećala prekinuti djelovanja kako bi osigurala mir. Obavljat će se pretres automobila u koloni i svih objekata ako za takvu aktivnost ima potrebe, dok će isti oni osigurati osobnu i imovinsku sigurnost građana koji ostaju u mjestima, kao i ostalu imovinu iseljenih. Građani za koje se sumnja da su počinili krivično djelo neće moći napustiti Ilok niti se ukrcati u konvoj. Polazak konvoja dogovoren je za 17. listopada 1991., od mosta 25. maj pa preko obilaznice do Šida, Adaševaca te autocestom do Lipovca i hrvatske granice.
Polazak kolone i pothvat Tigrova
Sadržaj sporazuma išao je na ruku srpskoj strani jer su njime legalnim putem i uz blagoslov Međunarodne zajednice počinili etničko čišćenje 10 000 nesrpskog stanovništva, s ciljem stvaranja „Velike Srbije“ i etnički čistog srpskog područja. Sporazum je zamišljen tako da prikaže JNA kao stranu koja traži mirno rješenje i nudi slobodan izbor stanovnicima Iloka i okolnih mjesta. Njime su mogli manipulirati interpretirajući kazneno djelo kako im odgovara, tako što su ljudi bili uhićivani ukoliko su se nekome zamjerili. Što se tiče zaštite imovine iseljenih, to je bila podvala. Čim je kolona napustila Ilok, razne paravojne četničke formacije krenule su s pljačkanjem praznih kuća, a u mnoge od njih su do kraja 1991. useljavani Srbi iz zapadne Slavonije, koji su pobjegli iz svojih domova nakon operacije Otkos 10. U strogoj tajnosti stožer obrane donio je odluku kojom će se većina automatskog oružja zakopati na skrovita mjesta, dok će se predati dotrajalo oružje i lovačke puške.
Različite interpretacije iločke krize mogu se vidjeti i u Vjesniku iz 16. listopada gdje se pod naslovom „Iločani odlaze, Srbi dolaze?“ izvještava o patnji i nemoći Iločana te postignutom, ali nametnutom sporazumu od strane Srba o iseljenju domaćeg stanovništva. Pukovnik Grahovac klasičnom zamjenom teza uvjerava javnost da se sa novonastalim događajima manipulira te da građani Iloka nisu primorani napustiti svoje domove. Dana 17. listopada prema dogovoru iz sporazuma, uz prisutnost europskih promatrača, predano je oružje Rezervnog sastava (oko 250 pušaka i 5 minobacača) jedinici JNA. Kolona prognanika, sastavljena od osobnih automobila, kombija, traktora i raznih drugih vozila, počela se skupljati od ranog jutra, noseći sa sobom samo najosnovnije potrepštine i ostavljajući za sobom kuće, imovinu i zemlju.
Kolona je krenula na Principovac prema Šidu, odakle su produžili na autocestu prema hrvatskoj granici kod Lipovca. Kod Županje su kolonu dočekali predstavnici općinske i državne vlasti. U crkvi sv. Ivana Kapistrana u Iloku ostao je jedini svećenik na okupiranom teritoriju Podunavlja – fra Marko Malović, koji će obavljati svoju svećeničku dužnost sve do mirne reintegracije uz mnoge prijetnje smrću. 1. brigada ZNG-a „Tigrovi“ mogla je odlučiti hoće li krenuti u kolonu s civilima ili će pokušati napraviti proboj do najbližeg slobodnog hrvatskog teritorija. Dvanaest pripadnika Tigrova je odlučilo pridružiti se koloni, dok je njih pedesetak krenulo u proboj. Oni su krenuli još u noći s 15. na 16. listopada, a pridružilo im se i desetak civila iz Iloka. Tu grupu predvodili su zapovjednik ZNG-a u Iloku Dragan Basić i Ilija Vučemilović Šimunović. Zaputili su se iz Lovke, krajnjeg dijela Iloka, a kretali su se uglavnom noću, dok su se danju skrivali po zaklonima.
Izbjegavali su naseljena mjesta zbog rizika od zarobljavanja, pa su se tako razbježali preko polja i šuma. Ovaj pothvat dijela pripadnika Tigrova i civila pokazuje koliko je bilo riskantno i opasno upustiti se u avanturu tih razmjera zbog toga što su se gotovo cijelim putem nalazili duboko na srpskom teritoriju. Prošavši glavnu cestu Šid-Tovarnik, grupa je doživjela razdiobu zbog toga što je jedan dio htio nastaviti prema Batrovcima, dok je druga grupa krenula prema Apševcima. Grupa koja je krenula prema Batrovcima ubrzo će se pripojiti drugoj grupi na čelu s Ilijom Vučemilovićem Šimunovićem, budući da su doživjeli napad na Bosutu od naoružane srpske straže. Cijela grupa stigla je bez ljudskih gubitaka do Apševaca i hrvatskog teritorija u noći s 18. na 19. listopada, gdje su ih mještani ugostili i nahranili.
Pogled na srbijanski tisak
Nakon protjerivanja stanovništva, u Iloku su ostali Srbi, Slovaci te mali broj starijih Hrvata. Broj useljenih Srba u prazne hrvatske kuće dosezao je i do 2500, a ostatak Hrvata trpio je svakodnevne prijetnje i uvrede. Dana 18. listopada Vjesnik prenosi dojmove prognanih Iločana pod naslovom „Odlazi iločka povorka …“. Ilok tih dana zauzima mnogo medijskog prostora. Večernji list izvještava o tragičnoj sudbini Iločana te izboru koji im nije bio ponuđen. U istom tonu iločku sudbinu 18. listopada prenosi i Glas Slavonije. U članku „Agresija Srbije na Hrvatsku“ iznijet je intervju s Ottom von Habsburgom, predsjednikom Paneuropske unije. On napominje da se srpskim agresorima treba suditi prema Nurnberškim odredbama o genocidu te da ovaj zločin ne smije ostati nekažnjen. Narednih će se dana u tisku o Iloku moći najviše pročitati o traženju krivice za egzodus stanovništva. Takvog pisanja nisu izuzeti ni Glas Slavonije, ni Vjesnik, ni Večernji list.
Dana 19. listopada 1991. Vjesnik donosi zanimljiv članak o tome kakav pogled prema iločkom slučaju imaju srbijanske tiskovine. Srbijanski tisak euforično iznosi kako je Ilok „oslobođen“ te optužuje „ustaše“ kao jedine krivce za progon Iločana. Ekspres politika navodi kako je hrvatsko stanovništvo toliko zadojeno propagandom vrhovne vlasti da su poslušnički izbjegli iz Iloka. Nadalje, Ekspres tvrdi da je hrvatska vlast ostavljajući Ilok htjela dobiti samilost Europske zajednice te su „ustaše“ Tuđman, Mesić i ostali pokušali sebi priskrbiti jeftine političke bodove. Podmeću podatak kako su pred progon viđeni predstavnici vlasti zagrebačkih tablica, pa se pitaju kako su mogli doći u opkoljeni Ilok.
Kako bi se srpski vojnici prikazali u najljepšem svijetlu, prikazivani su kako pomažu hrvatskoj majci nositi dijete. Politika povećava dramatičnost podatkom da je jedan Srbin poginuo pri razminiranju nakon odlaska Iločana, a Večernje novosti navode kako se „crnokošuljaši oružanim napadima protive odlasku sugrađana.“ Ovi tipični primjeri srpske propagande pokušali su opravdati nasilne postupke JNA i četničkih formacija te prikazati hrvatsku vlast kao nemoralnu, nasilnu i nedemokratičnu. Jedan dio prognane kolone Iločana skrasio se na opatijskoj rivijeri, naročito u Lovranu, dok se druga veća grupa smjestila u mjestima oko Slatine i Grubišnog polja. Povratak prognanika bit će moguć tek nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma i mirne reintegracije, tako da će se prvi povratnici početi vraćati 1997. godine.
