Dobro je znati

Kako se pamti Domovinski rat: prikaz rata u udžbenicima 1995. – 2013., prvi dio

udzbenikpovijest

Analizirajući prikaz Domovinskoga rata u udžbenicima od osamostaljenja države do danas, uočava se da su udžbenici povijesti doživjeli dvije velike promjene, a motivi su bili političke naravi.

Osim proučavanja političkog i vojnog aspekta Domovinskoga rata, njegova tijeka i karaktera, može se proučavati i pamćenje o Domovinskom ratu. Zanimljivo je proučiti kako se sjećanje o Domovinskom ratu prenosi kroz obrazovni sustav. Ono se u obrazovnom sustavu prenosi putem udžbenika povijesti. U osmome razredu udžbenik povijesti u svojim su rukama imali svi učenici minulih generacija, bez iznimke. Uz nastavnika i obitelj, udžbenik je zasigurno mogao pridonijeti kreiranju njihovih mentalnih slika i shvaćanja o prošlosti koje će zadržati kroz život.

Upravo u tome leži smisao i značenje udžbenika povijesti, jer osim mnoštva činjenica i podataka, udžbenik povijesti prenosi mentalne slike, obrasce, tradicije, norme i vrijednosti koji oblikuju naše shvaćanje prošlosti, a time utječe i na shvaćanje našeg kolektivnog nacionalnog identiteta. Stoga nam objašnjava naše korijene i razvoj kroz stoljeće. Odgovara na osnovna pitanja identiteta – tko smo, odakle smo, gdje živimo. Udžbenici povijesti imaju svoju javnu narav jer kroz obrazovanje dopiru do velikoga broja mladih ljudi kojima je udžbenik možda i jedina knjiga iz povijesti koju će ikada uzeti u ruke. S obzirom da je upotreba udžbenika povijesti javna i dolazi do velikog broja ljudi, njihova uporaba postaje predmetom javne rasprave, tako i sukoba u kojem mogu sudjelovati svi – od profesionalnih povjesničara do običnih građana, mahom nezadovoljnih roditelja koji se protive sadržaju udžbenika jer se kose s njihovim vlastitim obiteljskim sjećanjem koje je često u raskoraku sa službenim sjećanjem. Razdoblje Domovinskoga rata u udžbenicima najviše je podložno javnoj uporabi povijesti te je tema koja izaziva burne reakcije struke, ali i šire javnosti.

Analizirajući prikaz Domovinskoga rata u udžbenicima od osamostaljenja države do danas, uočava se da su udžbenici povijesti doživjeli dvije velike promjene, a motivi su bili političke naravi. Prva promjena bila je rezultat prijelaza iz komunističkoga sustava u demokratsko uređenje države i osamostaljenje te potrebe za formiranjem modernog hrvatskog identiteta. Sve udžbenike nastale po osamostaljenju Hrvatske, karakterizira deideologizacija. Iz sadržaja udžbenika trebalo je ukloniti sve što je odražavalo komunističku ideologiju i prilagoditi ih novom demokratskom uređenju države. Kritičari smatraju da unatoč tome što je iz njih uklonjeno sve što je predstavljalo komunističku ideologiju, u novoj demokratskoj državi zadržan je autoritativan udžbenički diskurs iz prethodnoga razdoblja. Na mjesto odstranjene komunističke ideologije došla je nova ideologija, nazvana etničkim nacionalizmom. U tom je razdoblju bio odobren i korišten u nastavi samo jedan udžbenik koji nije imao alternativu. Druga velika promjena, koja je rezultirala pojavom novih udžbenika, bila je posljedica političkih i društvenih promjena koje su zahvatile hrvatsko društvo nakon 2000. godine. Tada se promijenila cjeloukupna politička vlast.

Osim unutarnjopolitičkih promjena, Hrvatsku su zadesile i vanjskopolitičke promjene koje su izvršile svoj utjecaj na udžbenike povijesti. Godine 2003. Hrvatska je podnijela molbu za punopravno članstvo u Europskoj uniji (EU), a 2004. Europska komisija donijela je pozitivno mišljenje (avis) o hrvatskom zahtjevu te je Hrvatska dobila status punopravnog kandidata za članstvo u EU. Ti događaji imali su utjecaj na drugu promjenu udžbenika koja je rezultirala drugačijim interpretacijama povijesnih događaja i procesa te iznošenja povijesnih činjenica koje su u prvom udžbeniku ostale prešućene, a odrazile su se i na gradivo Domovinskog rata. Po prvi put u udžbenicima se pojavila kritika na račun prvog predsjednika Franje Tuđmana, informacije o hrvatsko-bošnjačkom ratu, pitanje odgovornosti Hrvatske te odlasku Srba iz Hrvatske za vrijeme operacije Oluja. S obzirom da je u službenoj uporabi i dalje bio stari Nastavni plan i program, one su odraz manevriranja autora između smjernica postojećeg nastavnog programa.

Udžbenici povijesti koji se danas koriste u nastavi povijesti nastali su prema novom Nastavnom planu i programu koji je donesen 2006. godine. Donošenje novog Nastavnog plana i programa nije samo rezultat zastarjelosti i neprikladnosti staroga, nego i odraz izmjenjenih političko-društvenih prilika. To je razdoblje obilježeno pristupanjem Hrvatske Europskoj Uniji. U tom procesu, europski promatrači ocjenjivali su spremnost Hrvatske za punopravno članstvo na temelju nekoliko elemenata. Jedan od njih bio je i odnos prema manjinama i njihovim pravima, a posebice prema srpskoj manjini. Odnos prema manjinama i provođenje obrazovne politike pod nadzorom međunarodne zajednice, usmjeren je prema izgradnji dobrosusjedskih odnosa, a u široj je javnosti poznat pod sintagmom ‘proces pomirenja’. Na taj proces, ali i na odnos prema prošlosti, utjecale su i presude za ratne zločine Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu.

Jedan od temeljnih preduvjeta za početak pregovora koje je EU postavila pred Hrvatsku jest puna suradnja s Haaškim sudom. Kamen spoticanja u toj suradnji predstavljao je slučaj generala Ante Gotovine i optužnice koja je podignuta protiv njega za vojno-redarstvenu operaciju Oluja. Haaške optužnice pridonijele su stvaranju negativne slike Domovinskoga rata, posebice oslobodilačke operacije Oluja. Stoga se Oluja u javnosti sve više promatrala kroz prizmu odlaska Srba iz Hrvatske te se sve češće počinje govoriti o ‘etničkom čišćenju’ srpskoga stanovništva na području Krajine. Od strane medija, političkih i interesnih skupina primjetni su pokušaji relativizacije Domovinskoga rata, odnosno izjednačavanja žrtve i agresora i podjele krivnje između svih čimbenika zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije. Ono se očituje u prenaglašavanju i neutralizaciji pojedinih zbivanja, a utemeljeni su na tezama haaškoga tužiteljstva.

Takvi političko-društveni procesi odrazili su se i na nastavu povijesti, odnosno na Nastavni plan i program iz 2006. godine što je vidljivo u njegovim smjernicama koje traže da se jasno istaknu uzroci rata, jasne razlike između žrtve i agresora te da se opiše tijek, ali prije svega važnost oslobodilačkih operacija. Unatoč jasnim smjernicama, u današnjoj generaciji udžbenika primjetna su najveća odstupanja i manevriranja autora između okvira koje je zadao Nastavni program, a koja su rezultirala velikim razlikama i razmimoilaženjima među trenutno odobrenim udžbenicima. Karakteristika aktualnih udžbenika povijesti, nastalih nakon 2006. godine, jest korištenje metode multperspektivnosti, suvremene metode koja u nastavu povijesti nastoji ugraditi perspektive drugih. Odnosno onih skupina koje su dotada u povijesti bile zanemarene poput manjina, žena, migranata.

Danas je u krugovima nastavnika i metodičara nastave povijesti multiperspektivnost prihvaćena kao nužna i obavezna metoda u suvremenoj nastavi povijesti. U zadnjih nekoliko godina, proces stvaranja samostalne države i Domovinski rat pokušavaju se sagledati iz više perspektiva. Pritom se naglasak isključivo stavlja na perspektivu najbrojnije manjine, srpske, koja je direktno bila uključena u ratne sukobe na prostoru Hrvatske. Postavlja se pitanje kako multiperspektivno promatrati proces stvaranja samostalne države i Domovinski rat te što su u kontekstu Domovinskoga rata perspektive. Prilikom korištenja multiperspektivnosti potreban je oprez jer je neutralna terminologija i težnja da se izbjegne crno-bijela slika i prikaz Drugoga kao zlog agresora dovela do opasne relativizacije povijesnih činjenica koje su u recentnoj literaturi već potvrđene i dokazane.

Uspoređujući udžbenike svih generacija, Domovinski rat bio je obrađen u svega dvije nastavne jedinice, a nakon donošenja Nastavnog plana i programa 2006. godine proširen je na tri nastavne jedinice. Usporedba udžbenika u vremenskom razdoblju od 1995. do 2013. godine pokazala je da nekoliko nastavnih jedinica posvećenih Domovinskom ratu sadrži cijeli niz ‘vrućih’ i polemičnih podtema oko kojih postoje velike razlike i razmimoilaženja u pisanju autora. Prikaz političkih zbivanja doživio je najmanje preinake kroz razdoblja. To je ujedno područje na kojem je došlo do najmanjega razmimoilaženja autora. Autori uglavnom odabiru iste činjenice vezane uz političku povijest i razlike su zanemarive. Pritom donose kronološki pregled političke i institucionalne borbe za hrvatsku samostalnost. To uključuje demokratske promjene koje su 1990-e zahvatile hrvatsko društvo (razvoj višestranačja i prvi višestranački izbori, konstituiranje višestranačkog Sabora, donošenje prvog Ustava i međunarodno priznanje).

Prilikom prikaza vojnih zbivanja, situacija je obrnuta. Primjećuje se da većini udžbenika nedostaje detaljno objašnjenje sprege političkoga vodstva Srbije i zapovijedne strukture JNA te njihove odgovornosti za rat. Većina autora spominje ulogu JNA u kontekstu pomaganja pobune Srba u Hrvatskoj. U današnjim udžbenicima opis uloge JNA razlikuje se i uvelike ovisi o autoru. U udžbenicima u kojima uloga JNA nije istaknuta i objašnjena, neupućeni učenik lako može doći do zaključka da se sukob odvijao isključivo između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba, na lokalnoj/republičkoj razini, bez JNA i srbijanskog političkog vodstva u pozadini. Na taj je način u udžbeničkom tekstu prisutna relativizacija koja se očitovala u nejasnoći uzročno-posljedičnih veza, prvenstveno uzroka srpske pobune u Hrvatskoj. Iz nekih opisa se lako može iščitati da je rat bio sukob hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba u Hrvatskoj, proizašao iz rastućih opasnih nacionalizama. Nedostaje pokoja rečenica o sprezi tadašnjeg srbijanskog političkog rukovodstva, JNA i pobunjenih Srba.

Stvaranje Hrvatske vojske smatra se središnjim događajem razdoblja Domovinskoga rata. S obzirom da se rat razbuktao, primarno je bilo stvaranje vlastitih obrambenih snaga. U trenutnim udžbenicima pojedini autori ne donose podatke o ustroju hrvatskih obrambenih snaga i taj dio zanemaruju. To je veliki propust i može se nazvati prešućivanjem. Bez podataka o vojnoj sili na prostoru Jugoslavije, učenici neće dobiti cjeloukupnu sliku zbivanja i njihovo razumijevanje razdoblja bit će otežano. Prilikom opisa ratnih zbivanja, važni su nazivi kojima se autori služe i kojima označavaju sukobljene strane. Naziv velikosrbi u prvom udžbeniku postaje problematičan jer nije jasno koga točno označava – Srbe u cjelini ili samo srbijansko republičko rukovodstvo potpomognuto JNA. Tako se u prvom udžbeniku mješaju nazivi Srbi i velikosrbi, korišteni su kao sinonimi i nije se radila razlika među njima. Učestalim ponavljanjem termina agresija i agresor, lako se može steći dojam da je agresor srpski narod u cjelini.

U drugoj generaciji udžbenika, nastalih nakon 2000., od strane pojedinih autora primjećuje se korištenje naziva dio pobunjenih Srba za pobunjene Srbe u Hrvatskoj, želeći pritom naglasiti da nisu svi Srbi sudjelovali u pobuni. Najveće razlike između udžbenika današnje treće generacije su u terminologiji koja se odnosi na zaraćene strane, ali i epitete koje autori pridaju sukobljenim stranama i ratu koji su vodile. Jedna skupina autora koristi nazive srpski pobunjenici, vojni sukobi, te ne koriste nazive poput agresije, agresora i sl. Druga skupina autora koristi nazive ekstremisti, teroristi, agresor, srbijanska vojska (pritom podrazumijevaju JNA, pobunjene Srbe, paravojne dragovoljačke postrojbe), agresija, velikosrpska agresija. Naziv agresija u udžbenicima pokazao se problematičnim jer se ili ne spominje u pokušaju neutralizacije, ili se prenaglašava. Na račun udžbenika stizale su kritike zbog naziva četnici za pobunjene Srbe. Od 1995. godine do danas samo su dva udžbenika koristila naziv četnici, a u današnjim udžbenicima taj naziv nije prisutan.

Udžbenici nastali nakon 2006. godine donose detaljniji prikaz oslobodilačkih akcija. Prema uputama novog Nastavnog plana i programa one moraju biti spomenute i objašnjene u glavnome tekstu, koji mora biti popraćen kartom koja daje prostorni kontekst i olakšava učenicima razumijevanje i vizualiziranje tijeka vojnih akcija. Unatoč smjernicama Nastavnoga plana i programa, postoje razne varijacije kod autora današnjih udžbenika. Naime, došlo je do promjene u korištenoj terminologiji pojedinih udžbenika u odnosu prema drugim autorima iz istoga razdoblja, ali i u odnosu na vlastita prethodna izdanja. Neki autori su tijekom vremena bili skloni promjenama i odstupanjima u stavovima u svojim udžbenicima.

Naime, prva razlika koja je uočljiva već na prvo čitanje, jest uporaba naziva stavljanje pod kontrolu kojim je zamjenjen naziv okupacija koji je prethodno korišten u svim generacijima. Ne koristi se sintagma akcije oslobađanja nego neutralna sintagma vojne akcije. Izbjegavanje takvih naziva može se protumačiti kao politička korektnost, ali upitno je mogu li bez njih učenici uopće dobiti jasnu sliku i razumjevanje prošlih zbivanja. Današnje udžbenike po pitanju oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske možemo podijeliti na dvije skupine. Onu koja detaljno opisuje većinu akcija i operacija te one koji naglasak ne stavljaju na vojni aspekt nego na njegove posljedice, prvenstveno na civilne žrtve. Neki im posvećuju po dvije-tri rečenice, a drugi i do pet stranica, a to je pokazatelj velikoga nesrazmjera između današnjih udžbenika, unatoč tome što podliježu istom Nastavnom planu i programu.

Složenost ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini pokazala se kao ‘vruća’ tema svake generacije udžbenika jer je prilikom opisivanja ratnih zbivanja u BiH primjetna selekcija činjenica. Indikativan je naslov u prvome udžbeniku iz 1996. godine, a glasi Hrvatsko-bošnjačka suradnja u Bosni i Hercegovini. Iz naslova je jasno da je u prvom planu suradnja Hrvata i Bošnjaka i povezanost BiH s Hrvatskom. Bosanskohercegovački Hrvati i Bošnjaci, ukoliko žele opstati, moraju se oslanjati na Hrvatsku kao svog pouzdanog, trajnog prijatelja. Njihova suradnja prikazana je u izuzetno pozitivnom svjetlu, kao i uloga Hrvatske u toj republici.

Prisutna je šutnja o hrvatsko-muslimanskom ratu (1992-1994.) koji je imao krvave posljedice i za jednu i za drugu stranu, a nepovoljno se odrazio i na Hrvatsku, posebice na njen međunarodni položaj. U pojedinim udžbenicima, nastalim nakon 2000., zbivanja su opisana kao tragični međusobni sukob tri tamošnja naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Naglasak je stavljen na međusobni sukob bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka. Za razliku od prve generacije koja je naglasila velikosrpsku agresiju na BiH i suradnju Hrvata i Bošnjaka, u sljedećim generacijama naglašen je njihov sukob. Nasuprot tezi da Hrvatska za BiH predstavlja pouzdanog i trajnog prijatelja, kasnije se, upravo suprotno, potporu Hrvatske ističe kao vrlo sporan dio složene ratne stvarnosti u toj zemlji.

Nastavak slijedi ubrzo.

O autoru

Braniteljski

Portal Braniteljski.hr posvećen je i namijenjen svim braniteljima Domovinskog rata te onima koji žele naučiti nešto više o procesu koji je doveo do osamostaljenja i stvaranja neovisne Republike Hrvatske.