Tragedija Vukovara nesrazmjerno je zastupljena u udžbenicima povijesti i uvelike ovisi o stavu njihovih autora…
Pisanje o ratu obuhvaća i analizu zločina počinjenih nad civilnim stanovništvom iz razloga što prenošenjem patnje i stradanja valja ukazati na besmisao i okrutnost rata. Prilikom opisa patnji i užasa koje rat ostavlja iza sebe, posebice na civilnome stanovništu, važno je uočiti kojom se terminologijom autori služe kako bi opisali razmjere stradanja. Pokazalo se da se u udžbenicima može pratiti pojava isticanja i prenaglašavanja žrtvi s jedne strane koja sa sobom nosi i prešućivanja žrtvi druge strane. Jedna od glavnih razlika današnje treće generacije udžbenika u odnosu na prethodne dvije generacije jest snažno naglašen upravo aspekt stradanja civila i ratnih zločina. Cijena rata, materijalna i ljudska, u današnjim udžbenicima dobila je posebne odlomke i nastavne jedinice. Iščitavajući opise ratnih zločina u udžbenicima, potrebno je usredotočiti se na riječi koje autori spominju, tj. epitete koje koriste poput: najgori zločini, teški zločini, veliki masakr, masovni pokolj, naročita okrutnost, poubijani na najokrutniji način, stratište hrvatskih civila, najteže stradanje hrvatskih civila.
Učestalo korištenje negativnih epiteta, pridjeva u superlativu i priloga koji dodatno naglašavaju razmjere i težinu zločina može se protumačiti i drugačije – kao prenaglašavanje i širenje negativnih stereotipa o drugome narodu stoga autori moraju biti posebno oprezni i voditi računa o riječima koje koriste za opisivanje ove osjetljive teme. Primjetno je da autori pokušavaju u opis ugraditi metodu multiperspektivnosti te jednaku pozornost posvećuju žrtvama s obje strane. Usporedba udžbenika različitih autora pokazala je različitu primjenu multiperspektivnosti. Kod jednih je rezultirala općenitim rečenicama koje su samo djelomično točne i vrlo lako mogu navesti na pogrešne zaključke. Primjetni su pokušaji relativizacije koja se očituje u usporedbi hrvatskih izbjegličkih kolona 1991. i srpskih 1995. godine. Drugi autori prilikom opisa hrvatskih zločina, navode njihovu vremensku i prostoru odrednicu, smještaju ih u kontekst vremena te objašnjavaju motive i razloge zbog kojih su počinjeni. Također naglašavaju razliku između zločina s hrvatske i srpske strane. Prva su počinjena djelovanjem pojedinaca i kriminalnih skupina, nisu bila dio hrvatske politike ni plana, za razliku od drugih koja su bila dio planske politke etničkoga čišćenja, s ciljem stvaranja jedinstvene srpske države.
Simbol patnje i razaranja u Domovinskom ratu postao je Vukovar. Tragedija Vukovara nesrazmjerno je zastupljena u udžbenicima povijesti i uvelike ovisi o stavu njihovih autora. Neki autori mu posvećuju dvije do tri rečenice, a drugi zasebne odlomke. Svi udžbenici trebali bi više prostora posvetiti Vukovaru. Zato jer je primjer Vukovara idealan za ispunjavanje odgojnih zadaća nastave, uviđanja besmisla i brutalnosti rata, poticanje empatije, razvijanje solidarnosti i svijesti o problemima i ranama izbjeglica kod učenika. Jedan od zadataka nastave povijesti jest povezivanje prošlih događaja sa suvremenošću, odnosno posljedicama prošlih zbivanja koje su vidljive danas i koje živimo. Vukovar je i dvadeset godina poslije snažno prisutan u medijskom i javnom prostoru. Suđenja za ratne zločine i njihove presude, stalni problem hrvatsko-srpskih odnosa i suživota u tome gradu, kolone sjećanja, problem pronalaska nestalih pa do najnovijih događaja kao što je pokušaj uvođenja dvojezičnosti i ćirilice ispunjavaju medijski prostor i čine dio svakodnevice jednoga učenika. Upravo iz tih razloga, udžbenik bi, uz nastavnika, trebao biti jedna od poveznica prošlih događaja sa stvarnošću koja bi učeniku barem ukratko otkrila uzročno-posljedične veze pojava o kojima slušaju, gledaju i čitaju u medijima. Cilj je izbjeći nekritičko usvajanje raznih interpretacija koje se vežu uz Vukovar.
Kada je riječ o žrtvama rata, neizbježno je spomenuti osjetljivo pitanje odlaska Srba iz Hrvatske uoči i tijekom Oluje 1995. godine. Odlazak srpskoga stanovništva često se u javnosti uzima kao kriterij na temelju kojeg se prosuđuje objektivnost i kvaliteta udžbenika povijesti. U prvoj generaciji prešućuje se odlazak Srba iz Hrvatske nakon Oluje te se o tome iz prvoga udžbenika ništa ne može saznati. Glavna karakteristika udžbenika druge generacije upravo je donošenje podataka o onome što se smatra tamnijom stranom nacije, odnosno temama koje se dotada nisu otvarale. S pojavom druge generacije udžbenika 2000. godine zločini počinjeni nakon Oluje našli su svoje mjesto u udžbenicima.
Izbjegli Srbi u današnjim udžbenicima više nisu predmet šutnje, o njima se otvoreno progovara, ali svaki autor na svoj način. Iako se zalažu za multiperspektivnost u prikazu prošlih događaja, pojedini autori ne smatraju bitnim istaknuti činjenice da je hrvatsko vodstvo tijekom Bljeska i Oluje pozvalo pobunjene Srbe da predaju oružje, ostanu u svojim domovina, prihvate hrvatsku državu, te obećalo primjenu Zakona o oprostu. Bez obzira na to, deseci tisuća hrvatskih građana srpske narodnosti napustili su područje okupiranog dijela RH. Također su izostavili činjenicu da je masovni egzodus hrvatskih Srba provelo vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske Krajne (RSK) tijekom prvoga dana Oluje. Odgovornost vodstva RSK i njihova beskompromisna politika nije spomenuta, iako se uzima kao bitan uzrok tragedije srpskoga naroda u Hrvatskoj u recentnoj literaturi. Autori nisu prešutili odlazak Srba i zločine počinjene s hrvatske strane, ali su im, kao i drugim kompleksnim događajima, pristupili vrlo površno. Nizanje podataka bez kronološkoga reda i jasne uzročno-posljedične veze otežava razumijevanje tih događaja.
Na prvi pogled u udžbenicima je ugrađena multiperspektivnost, ali već pri detaljnijem iščitavanju jasno je da je ona loše primjenjena i postaje problem. Srpske žrtve su prenaglašene u odnosu na stradanja hrvatskih građana, posebno ako se uzme u obzir da su jedne dio sustavnoga plana etničkoga čišćenja i stvaranja Velike Srbije, a druge posljedica oslobodilačkih akcija. Autori su dužni biti objektivni i jasni po pitanju svih žrtava i onih koji su odgovorni za njihovo stradanje. Za razliku od njih, druga skupina autora ističe upravo beskompromisnu politiku i postavlja pitanje odgovornosti vodstva RSK. Ti primjeri pokazuju da pisanje autora o Domovinskom ratu u udžbenicima ovisi i o političkim svjetonazorima samih autora te pokazuje kojoj se interpretativnoj historiografskoj struji priklanjaju u tumačenju raspada Jugoslavije i rata na tom području. Jedna struja zbivanja objašnjava konglomeratom loših politika i sukobom različitih nacionalizama koji su eskalirali u nacionalnu mržnju, a druga struja odgovornima smatra kontinuitet velikosrpske politike koje je provodilo političko vodstvo Srbije, podržano od strane JNA.
Različite interpretacije jedne povijesne pojave mogu biti predmetom rasprave i (ne)slaganja među povjesničarima unutar njihove struke. Kad su učenici u pitanju, autori udžbenika, dodataka i priručnika dužni su učenike upoznati s određenom interpretacijom za koju postoji najviše pouzdano utvrđenih činjenica te upozoriti na različite interpretacije koje postoje.
Unatoč velikim razlikama, udžbenici povijesti pokazuju da se Hrvatska suočila s tamnim stranama prošlosti, odnosno nečasnim djelima pojedinaca, i odlučila o tome informirati buduće generacije. To je vrlo važno kada se u obzir uzmu razmjeri i posljedice srpske agresije i kratak vremenski odmak od završetka rata. Školski udžbenici na taj način postaju politička bojišnica i ogledalo obrazovne politike države, svjetonazora, ideologija i vrijednosnih sustava prisutnih u društvu.
Ipak važnost udžbenika ne treba precjenjivati jer nijedan učenik ne čita udžbenik s tolikom pozornošću kao istraživači udžbenika. Stoga je pitanje koliko se zapravo udžbenik koristi u nastavi povijesti. Često je udžbenik u nastavi prisutan jer ga učenici moraju imati, ali se ne koristi. Nastavnik je zapravo kreator učenikovih shvaćanja prošlosti i odnosa prema njoj. S obzirom da udžbenici vrše određeni utjecaj na nastavnike, oni svojom koncepcijom sata, afinitetima i sposobnostima pridonose oblikovanju shvaćanja i sjećanja na rat. Domovinski rat po svojoj važnosti, složenosti i posljedicama zaslužuje više prostora u udžbenicima. To je pokazatelj da je nužno revidirati Nastavni plan i program tako što će se smanjiti gradivo drugih razdoblja, koja obuhvaćaju velik prostor u udžbenicima, a po svojoj su važnosti od manjeg značaja. Bolji i kvalitetniji prikaz rata u udžbenicima može se postići ako se tematici Domovinskoga rata posveti više prostora i autori koji će biti više u dosluhu s znanstvenim istraživanjima i njihovim rezultatima.
Primjeri u udžbenicima
Unatoč smjernicama Nastavnoga plana i programa, primjetno je da neki autori strateškoj važnosti oslobodilačkih operacija posvećuju nekoliko rečenica, a neki i po nekoliko stranica. Opisi vojnih operacija i pridavanje značaja istima zorno predočava različitosti u pisanju i pristupu autora udžbenika. Tako za autoricu Koren operacija Bljesak ima značaj jedne rečenice, dok se Oluja „odigrala“ kao da je riječ o nekom sportskom događaju. Malo prostora operacijama HV-a posvetila je i autorica Đurić kojoj je, štoviše, operacija Bljesak (netočno) prva veća „akcija“ hrvatskih snaga u Domovinskom ratu. Zanimljivo, autorima Erdelja/Stojaković operacija Bljesak značajna je zbog toga što se njome omogućilo mirno prometovanje auto cestom (što je u najmanju ruku preuzak opis značaja operacije). Autori Bekavac/Jareb posvetili su pak ovoj operaciji dovoljno prostora te ju jasno i uzrastu primjereno raščlanili.
“Akcijom Bljesak (1. i 2. svibnja) vraćena su pod hrvatski suverenitet područja zapadne Slavonije oko Okučana. Najveća vojna operacija Hrvatske vojske – Oluja- odigrala se od 4. do 8. kolovoza. Unekoliko dana su pod hrvatski suverenitet vraćena područja Like, Korduna, Banije i sjeverne Dalmacije.” (Koren,Snježana, Povijest 8, Profil, Zagreb, 2007.)
“Prva veća akcija vojno-redarstvenih snaga poduzeta je 1. svibnja 1995. godine. Nazvana je Bljesak i njome je za samo 32 sata oslobođeno područje zapadne Slavonije. Tri mjeseca kasnije poduzeta je akcija Oluja tijekom koje je u nekoliko dana oslobođeno područje Knina, Like i Banovine.” (Đurić, Vesna, Povijest 8, Profil, Zagreb, 2007.)
“Najprije je u svibnju 1995. godine operacijom Bljesak pod nadzor hrvatske vlade stavljeno područje zapadne Slavonije. Potom je operacijom Oluja, u kolovozu iste godine, to učinjeno s ostatkom okupiranih područja. (…) Operacija Bljesak omogućila je sigurno putovanje autocestom kroz to područje. Operacijom Oluja završile su vojne operacije Domovinskoga rata i otvoren je put povratka hrvatskim prognanicima na to područje.” (Erdelja, Krešimir, Stojaković, Igor, Tragom prošlosti 8, Školska knjiga, Zagreb, 2012.)
“Plan za oslobađanje okupiranoga područja zapadne Slavonije predviđao je kraću vojno-redarstvenu operaciju u trajanju od nekoliko dana, s ciljem rasjecanja okupiranog područja i oslobađanja Okučana. Nakon toga slijedilo bi izbijanje na državnu granicu na rijeci Savi i sprječavanje intervencije srpskih snaga u BiH. Operacijom se predviđalo i uništenje srpskih snaga u okruženju sjeverno od autoceste Novska-Nova Gradiška. Pod nazivom Bljesak ta je operacija hrvatskih snaga započela je u jutarnjim satima 1. svibnja 1995. (…) Ciljevi planirane operacije Oluja bili su: poraz Srpske vojske Krajine i povratak tzv. UNPA zona u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, odnosno oslobađanje okupiranoga teritorija RH i izlazak na međunarodno priznatu državnu granicu RH, te povratak prognanika i pomoć Armiji BiH da deblokira opkoljeni Bihać i spriječi humanitarnu katastrofu.” (Bekavac, Stjepan, Jareb, Mario, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2009.)