U prosvjedu smo preko 180 dana, i za taj relativno mali isječak vremena, dogodilo se puno događaja koji su počeli utjecati ne samo na braniteljsku populaciju, narod, politiku i događaje, nego i na podizanje morala i optimizma
U prosvjedu smo preko 180 dana, i za taj relativno mali isječak vremena, dogodilo se puno događaja koji su počeli utjecati ne samo na braniteljsku populaciju, narod, politiku i događaje, nego i na podizanje morala i optimizma; da period nazadovanja u svemu prolazi i da ponovno učestvujemo aktivno u projektu, viziji i događanjima koji će nam u konačnici donijeti boljitak.
Izbor za predsjednicu Lijepe Naše dodatno je polarizirao i političku i ideološku scenu, a samim time još više udaljio lijeve od desnih.
Jedni prema drugima ne gledaju blagonaklono i zatvoreni svatko u svoje grupe nemaju ni želju za upoznavanjem.
Budući da zajedno živimo i da bismo napredovali u svakom pogledu, nužno je bolje razumijevanje, zato i prenosim tekst gospodina Jure Krište u uvodu knjige “Čuvala o Bleiburgu i Križnom putu”.
Tekst uistinu govori o čemu bi se trebalo voditi računa u komunikaciji po tom pitanju.
U svom obraćanju htio bih se nadovezati na autorove opaske o tome kako se u našim govorenjima o mnogobrojnim ubijenima često zaboravljaju konkretne žrtve i kako kod mnogih koji su trpjeli nema mržnje ni želje za osvetom. Kratko izlaganje naslovio sam:
Kako dalje poslije Bleiburga?
Kolega Ante Čuvalo podario nam je vrijednu knjigu osobnih svjedočanstava o iskustvima onih koji su doživjeli tragediju hrvatskoga naroda; tu tragediju nastojimo pamtiti pod imenom Bleiburška tragedija i Križni put. Vrijedna su to svjedočanstva „da se ne zaboravi“, kako je autor naslovio svoju uvodnu riječ.
Ovakve nas knjige sile ne samo da promišljamo o njihovu sadržaju, nego i o drugim važnim pitanjima koja su s njima povezana. Toliki broj pobijenih, toliko pretrpljene patnje kod preživjelih znači da je bilo i ubojica i progonitelja, ponekad i onih koje su žrtve poznavale. Osim toga, te žrtve podsjećaju na to da je bilo ratovanja u kojem se ubijalo i da je bilo suprotstavljenih strana kod kojih su se razvili prijezir i mržnja prema onoj drugoj strani.
Uza sve to, preživjeli su nastavili živjeti uz one za koje su možda znali da su ubojice. U vrijeme komunističkog režima, koji je i prouzročio te silne žrtve, nitko i nije smio govoriti o trpljenju niti prepoznati ubojice; moralo se i dalje trpjeti i produbljivati bol. Međutim, danas – kako danas osmisliti to trpljenje i kako osmisliti život s onima koji su možda sinovi onih koji su ubijali i koji možda ne žele priznati bol koju oni drugi osjećaju? Uistinu, kako dalje poslije Bleiburga?
Eto, to su pitanja koja me zaokupljaju već neko vrijeme i htio bih prilikom predstavljanja ove knjige podijeliti s vama neke odgovore do kojih sam došao.
Nije nikakva tajna ni novost da u hrvatskom društvu i u hrvatskom narodu danas postoje antagonizmi iz kojih nam, očito, nije lako izaći i koje nam nije lako razriješiti. Razlog tomu je da mi živimo, kolokvijalno rečeno, svaki u svom filmu, a ja bih rekao da mi svaki u svom kutu pričamo različite priče o prošlosti. Te su priče nepomirljive, najprije zato što oni koji slušaju jednu ne poznaju onu drugu. Tvrdim da bi bilo izgledno pomiriti te suprotstavljene priče kad bismo se potrudili poslušati i razumjeti onu priču koja se ne „vrti“ u našemu krugu.
Koje su to dvije naoko nepomirljive hrvatske priče? Dat ću vam okosnice tih priča o prošlosti. Najprije ona koja vam, vjerujem, neće zvučati oporo i teško. Priča ide po prilici ovako (počet ćemo je pričati od druge polovice 20. stoljeća): hrvatski narod, u nastojanju da se oslobodi stranoga tutorstva i ostvari državnu suverenost, napravio je najveću pogrješku tvrdeći da je jedan narod sa Srbima i napose ujedinivši se s njima u zajedničku državu. Zbog toga je trpio mnoge nepravde, ubojstva, iseljavanje i siromaštvo. Iz te je države, međutim, u pogodnom trenutku i uz pomoć međunarodnih saveznika, izašao i stvorio vlastitu državu. Nisu, međutim, svi htjeli tu državu, nego su, pod utjecajem propagande i lakorječivih ideologija, htjeli vratiti narod u okvire prijašnje države i pod čizmu surove ideologije. Posljedice su bile još daleko gore nego kad je bio u prvoj jugoslavenskoj državi zajedno sa Srbima. Kad se narod htio osloboditi, napala ga je Srbija kojima su pomagali domaći Srbi, ali narod je ipak, zahvaljujući hrabrosti, snalažljivosti i dobrome vodstvu, ostvario svoju suverenost, iako uz mnogo žrtava.
To je ta priča s kojom većina ovdje prisutnih neće imati problema.
Postoji, međutim, i druga priča koja ide po prilici ovako: hrvatski se narod oslobodio tuđinskog ugnjetavača, ujedinivši se sa slavenskom braćom, Srbima i drugima. Fašistički i nacistički neprijatelj napao je tu zemlju, ali je narod pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije ostvario oslobođenje. Suradnici neprijatelja zasluženo su kažnjeni, a narod je u jugoslavenskome „bratstvu i jedinstvu“ dosegnuo svoje nacionalno ispunjenje. Velikosrpski hegemonisti htjeli su ovladati državom i srušiti „bratstvo i jedinstvo“, zbog čega su se Hrvati odcijepili i stvorili svoju državu. To je zapravo bilo nepotrebno i hrvatski političari doprinijeli su tom besmislenom ratu koji je završio raspadom bivše države.
Ta vas priča vjerojatno pomalo iritira, ali ne može se reći da nije prisutna. Ako se ova priča nazove uvjetno rečeno “partizansko-komunističkom”, ona prethodna bi se mogla nazvati „ustaško-nacionalističkom“. Bitno je da obje imaju zajedničkih elemenata, ali bi bilo važno vidjeti kako bi se mogle prevladati razlike.
Kad se te dvije priče ogole do svojih srži, njihovo približavanje, a onda i suglasje među Hrvatima, možda i nije nemoguće. Čini mi se da je put prema ujedinjenju i pomirenju dviju povijesnih priča priznanje i poštivanje žrtve. Bjelodano je da je ono što nedostaje u oba postojeća povijesna narativa upravo priznanje da su ideologije koje su pokretale povijesna zbivanja i stoje na početku divergentnih „povijesnih istina“, ujedno proizvodile žrtve, mnogo žrtava. Bitna je ta spoznaja i osvješćivanje, jer nas vodi do zaključka da ako ima žrtava, ima i počinitelja, pa i zločinaca. Ako ima zločina i zločinaca, počinitelji i njihovi politički predstavnici ne mogu se smatrati idealima i uzorima. Pri tom je nevažno ustanoviti tko ih je počinio više jer količina zločina ne određuje nužno razlikovnu osobinu sustavâ koji su ih proizveli.
Poštovanje žrtve odraz je poštivanja ljudske osobe i ljudskoga života kao takvoga, a taj dubok ljudski čin predstavlja prvi korak prema pomirenju i izricanju nove povijesne priče. Poštovanje ljudskosti prisutno u žrtvi ujedno je priznanje zločina onih koji su nam zbog ovih ili onih razloga bliski ili simpatični. Nije uvijek lako priznati zloću onih koji su nam zbog nekih razloga dragi.
Dakle, okupljeni oko žrtava nabrojanih u ovoj knjizi i u mnogo, mnogo drugih knjiga-žrtvoslova, potrebno je iskreno (i pokajničko) priznanje i drugih žrtava u nekim drugim žrtvoslovima. Uvjeren sam da je to preduvjet sastavljanja nove hrvatske nacionalne povijesne priče, a ona bi mogla izgledati, u najkraćim crtama, ovako: Hrvati su dosta kroz povijest politički lutali, a jedna od kobnijih stranputica bila je odluka o zajedničkoj državi sa Srbijom. U nastojanju da prekinu takav savez učinili su još veće pogrješke, dijeleći se, sklapajući saveze sa zločinačkim režimima i sami čineći zlo. Jedni su potražili savezništvo s fašistima i nacistima, drugi s komunistima, i to u isto vrijeme. Jedni su branili novoproglašenu hrvatsku državu, drugi su je napadali i borili se za interese međunarodnoga komunizma. Tako razjedinjeni međusobno su se sukobili i činili zločine jedni protiv drugih – u ime nekih tuđih ideologija. Pobjednici (komunisti) su se dodatno osvetili pobijeđenima i zaveli diktaturu koja je također za posljedicu imala žrtve. I jedni i drugi počeli su se osvješćivati kad ih je napala Srbija kojoj su se pridružili domaći Srbi. Pobijedili su u nejednakoj borbi i postigli vlastitu državu, čime su se nakon mnogo godina i tragičnih iskustava vratili u kulturno-civilizacijski krug kojega su prije sedamdesetak godina svojevoljno napustili.
Ovdje se osjeća ton nedovršenosti jer pitanje Hrvata u BiH još nije zadovoljavajuće riješeno. Ipak, i s tom nedovršenošću, ova je priča bolja od one „ustaške“ i „partizansko-komunističke“. Ona je najprije jasna glede negativnosti; zločin, osveta, protjerivanje i ubijanje jasno se označuju kao pojave zbog kojih se žali i koje se priznaju negativnostima. Najvažnije je, međutim, da je ta priča građena na pozitivnim vrijednostima (jedinstvo, hrabrost, pobjeda). Iznad svega, ta priča počiva na istini. Dok je „ustaška“ priča građena na nacionalnoj i rasnoj, a „komunistička“ na klasnoj mržnji, s tim da je u klase za istrjebljenje uključeno gotovo sve što nije bilo dio komunističke partije, ta nova priča počiva na odreknuću od mržnje i priznanju zločina koji je plod mržnje.
Ta nova nacionalna priča mogla bi biti prihvatljiva svima, neovisno o priklanjanju u prošlosti.
Još nešto vrlo važno. Bitan preduvjet za novu priču stvoren je u obrambenom ratu, u ratu za neovisnost, koji smo prozvali Domovinskim ratom. Bio je to obrambeni rat, borba proizišla iz kreposti domoljublja i iz duhovnoga područja slobode. Ta njegova krepost i slobodarski odraz omogućuju nam priznanje povremene slabosti i zločina i čuvaju nas da svoju novu nacionalnu priču ne pretvorimo u mit. Ta nova priča ne počiva ni na čemu izmišljenom i umišljenom, ni na čemu lažnom. Naprotiv, ona počiva na istini i zato je to priča koja se s ponosom može prenositi novim naraštajima.
Zbog toga traženje nekog drugog ishodišta hrvatske državnosti i smisla postojanja, osim pobjede u obrambenom ratu, gubi svaki smisao. Veličanje ustaštva ili komunističke revolucije (antifašizma) postaje besmisleno.
Ostao je, međutim, problem da taj integrirajući misaoni proces nije posve prihvaćen te nije mogao utjecati ni na historiografiju ni na eliminiranje naslijeđenih antagonizama iz vremena prve Jugoslavije i Drugog svjetskog rata. Stoga ti antagonizmi nisu ostali razriješeni ni nakon primirja i pokazanog jedinstva tijekom Domovinskog rata. Temeljni razlog zašto su prevladali antagonizmi i poslije stvaranja hrvatske države u jedinstvenom obrambenom ratu od 1991. do 1995. je u tome što vladajuća kasta iz bivšega sustava nije uspjela premisliti stvarnu ulogu komunističke partije tijekom rata te nakon njega nije mogla prihvatiti suverenu hrvatsku državu kao stvarnu novinu.
Uvjeren sam, međutim, da je poštivanje žrtava početak procesa koji će dovesti do katarze i u tome segmentu hrvatskoga društva, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Bosni i Hercegovini. Od toga segmenta društva ne treba zahtijevati veliko pokajanje i isprike. Dovoljno je da, kao i pristaše drugih političkih i ideoloških opcija, ne smatraju svoje opredjeljenje uzvišenijim, časnijim i boljim. S druge strane, kao izraz poštovanja prema žrtvi, neovisno o tome čijom je rukom postala žrtvom, potrebno je pokazati distanciranje od zločina koje su pristaše njihova ideološkog opredjeljenja počinile. To bi se očekivalo kao izraz temeljne ljudske moralnosti i ne bi bilo drugačije od onoga što se očekivalo i očekuje od pristaša ustaške ili bilo koje druge ideologije zbog koje su zločini počinjeni. Priznanje zločina onih koji su nam zbog ovih ili onih razloga bliski ili simpatični izraz je poštovanja prema ljudskom biću koje je postalo žrtvom.
