Domovinski rat Izdvojeno Zdravlje

“Kada izađeš van i vidiš da ljudi žive, živiš i ti.” – društveni život 100%-tnih ratnih vojnih invalida za vrijeme pandemije korona virusa

U životu većine 100%-tnih hrvatskih ratnih vojnih invalida posebno mjesto zauzima međusobno druženje, ali i društvo općenito. Ono im je u velikoj mjeri pomoglo da se adaptiraju na novonastale okolnosti i oporavak nakon teškog ranjavanja u ratu. Taj važan psihološki oslonac u vrijeme pandemije bio je ozbiljno ugrožen uvođenjem restriktivnih mjera kada su u pitanju druženja. Mnogi 100% HRVI ističu kako im je upravo to najgore što im je pandemija korona virusa donijela odnosno odnijela. Zašto mu je druženje toliko bitno odgovara Mladen Pavlović:

Fali mi društvo za psihu, za zdravlje, za sve. Upalim TV i gledam neku Hrvatsku koja nije moja Hrvatska. To crnilo koje uglavnom mediji šire ubija. Kada izađeš van i vidiš da ljudi žive, živiš i ti. Nakon lockdowna išao sam na Sljeme, na Jarun, bilo je puno ljudi. Čim sam vidio ljude tako da se druže odmah mi je bilo lakše.

Mladen Pavlović na Medvednici (privatna arhiva)

Da je korona najviše utjecala na druženje u njegovom životu ističe i Ivica Vujica. Osim što nije mogao vidjeti obitelj, 2020. godine nije bilo niti tradicionalnog druženja u Varaždinskim Toplicama u organizaciji Udruge 100%-tnih hrvatskih ratnih vojnih invalida I. skupine:

Najgore mi je padalo biti zatvoren u kući i nitko ti ne može niti doći. Nisam mogao otići roditeljima ni braći ni sestri za vrijeme onog prvog vala, dakle tri mjeseca to me najviše pogodilo. Prošle 2020. nisam se viđao ne samo s obitelji, nego i s prijateljima. Nije bilo druženja u Varaždinskim Toplicama, no prilagodiš se. Čuli smo se redovno i viđali smo se u nekakvim manjim grupama.

Ivica Vujica (treći s desna) u Varaždinskim Toplicama prije pandemije (foto: Varaždinske Toplice župa sv. Martina)

Druženje u manjim grupama, kao alternativu u vrijeme pandemije, odabrao je i Ivica Mužić:

Aktivan sam u Udruzi Crne mambe i često smo imali velika zajednička druženja. Za vrijeme pandemije to je svedeno na minimum. Nalazili smo se s vremena na vrijeme u manjim skupinama. Recimo da nas bude četvorica i da možemo kartati belu. Također tu su bili i telefoni, a dolaskom lijepog vremena mogao si i van na terasu sjesti i popiti piće tako da smo se snalazili kako smo znali. S druge strane više sam se družio sa suprugom s kojom sam gotovo svaki dan išao u Maksimir u šetnju i to mi je puno pomoglo. Doma bi čovjek poludio.

Ivica Mužić sa suprugom u Maskimiru (privatna arhiva)

U krugu obitelji vrijeme je u razdoblju pandemije provodio i Hasib Alibegović:

Kada nije bio potpuni lockdown išli smo u šetnje, a na svu sreću prije dvije godine nabavili smo psa koji nas je uveseljavao i zabavljao tijekom tog perioda. Riješio sam i neke zaostale nedovršene obaveze, redovito vježbajući, knjige, filmovi, šah, karte… Naravno nište ne može zamijeniti druženje s prijateljima i sve ono što nam je nedostajalo.

Hasib Alibegović provodio je vrijeme s obitelji (privatna arhiva)

Jure Planinić potpredsjednik je HVIDR-e Grada Zagreba. Gotovo svakodnevno u njezinom središtu, u Slovenskoj ulici, druži se s kolegama i prijateljima:

Zbog korone odjednom sve se zatvorilo, ni HVIDR-a nije radila. Onda mi je bilo najteže. Meni je bitno jako druženje, a ne da se povučem u samoću. Kako bi ispunio vrijeme uglavnom sam se posvetio pčelarstvu. U garaži sam radio oko sanduka i okvira košnica i tako kratio vrijeme. Te stvari inače bi zasigurno obavio navrat nanos, a ovako sam imao dovoljno vremena da im se posvetim na pravi način.

Jure Planinić novo je društvo za vrijeme pandemije našao u pčelama (privatna arhiva)

Sa suprugom je ovo razdoblje proveo i Niko Pilipović. Druženja je strahu od korone sveo na minimum minimuma no nisu mu pretjerano nedostajala. Otkriva i zašto:

Kada sam 2008. operirao srce imao sam neugodno iskustvo s intubacijom te sam skoro umro jer nisam mogao progutati slinu koja mi se nakupila u ustima. Zbog toga imam strah od respiratora i mene bi ubilo da me moraju spojiti na to. Zbog toga sam smanjio druženja potpuno. Od listopada 2020. do siječnja 2021. sa suprugom sam se sklonio na vikendicu. Tamo ima kupaonica, ima kuhinja… Kupio sam šest metara drva i ništa mi više nije trebalo. Ne mogu reći da mi društvo nije nedostajalo no nakon što sam prije par godina doživio ozljedu u kojoj mi je proteza otkinula bataljak. Oporavak je trajao 11 mjeseci i nakon toga malo sam se povukao i od tada je to drugačiji Niko.

Niko Pilipović (drugi s lijeva) u ugodnom društvu prije nekoliko godina (foto: Darko Perić)

Dijelu 100%-tnih HRVI druženja su usko povezana sa sportom. Mladen Katavić dugi niz godina bavi se pikadom, a iako je sport sam po sebi svakako bitan, njime se bavi ponajviše radi društva:

Na društveni dio života svakako mi je korona najviše utjecala. Igram pikado, a to je povezano uz lokale koji su duže razdoblje bili zatvoreni. Tamo smo se intenzivno družili i jako je teško kada si na to naviknut zatvoriti se sa ženom u stan. Imamo mi doma svi table i možemo bacati strelice no sam protiv sebe igrati nije to to.

Mladen Katavić (desno) uglavnom se druži kroz sport (privatna arhiva)

Do sada nezamislive načine druženja Katavić je, zahvaljujući modernim tehnologijama, iskusio kao alternativu u doba korone:

Uz današnju tehnologiju bilo je lakše održavati kontakt, preko društvenih mreža ili video poziva. To je zaista pomoglo na neki način no ljudski kontakt je nešto posebno i nezamjenjivo. Znali smo se povezati konferencijskim pozivom, svatko bi pripremio klopu i cugu pa bismo zamezili, ali kada se ne možeš s nekim kucnuti fali ti to.

Kao što je Katavić bio primoran igrati pikado sam protiv sebe, mjere vezane uz korona virus Dražena Mikšića i Jozu Miloša, igrače tenisa u kolicima, „osudile su na bezbroj međusobnih mečeva“ kroz zajednički trening. Druženja s drugim igračima na prvenstvima i turnirima, neizostavni su dio Mikšićevog života:

Pogotovo su mi falili međunarodni turniri. Imam velik broj prijatelja diljem svijeta i tijekom dvije godine nismo imali takve turnire. Također, nije bilo državnih prvenstava niti dvoranskih u tenisu u kolicima. Bilo je to jako teško razdoblje. Naučen sam na odlazak na te međunarodne turnire barem 5 do 8 puta godišnje kao i na domaća prvenstva. Naučen sam na kontakt s ljudima. Neke bliske prijatelje tako sam vidio nakon dugo vremena, no neke nisam vidio. Jedan moj prijatelj Harald Pfunder, s kojim sam igrao na takvim turnirima u paru, je u međuvremenu umro od tumora i to me jako pogodilo.

Josef Riegler i Dražen Mikšić nakon osvojenog međunarodnog turnira u Umagu 2019. godine (privatna arhiva)

Povratak međunarodnih turnira u tenisu u kolicima jedva je dočekao i Mikšićev kolega Miloš:

Mi igrači tenisa u kolicima se družimo jako puno i to sa svih strana svijeta. Meni je malo problem jer ne znam engleski, ali opet nekako se sporazumijevamo. Recimo preko prevoditelja na mobitelu. Napokon smo se našli ove godine na turniru u Austriji zbog čega mi je jako drago. Pored toga inače se družim s roditeljima od prijatelja mog sina. U okolnostima korone druženja smo ograničili na ona u parku i na drugim otvorenim prostorima. Obiteljski sam čovjek i nisam od feštanja tako da mi taj dio nije niti falio.

Naslovna fotografija – Ivica Vujica u društvu prijatelja u ljeto 2020. godine (foto: Darko Perić)

Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.

O autoru

Borna Marinić

Borna Marinić

Magistar povijesti, Radno iskustvo stjecao je u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji. Autor je nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Urednik je portala Domovinskirat.hr te Facebook stranice Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat, također uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju.