Još uvijek nitko iz Beograda nije osuđen za zločine u Hrvatskoj niti proglašen članom zločinačkog pothvata u Hrvatskoj – presuda Stanišiću i Simatoviću

Raspravno vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudove, u čijem su sastavu suci Burton Hall (Bahami), predsjedavajući, Joseph Masanche (Tanzanija) i Seon Ki Park (R. Koreja), izreklo je 30. 6. 2021. prvostupanjsku presudu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića zvanog Frenki. Obojica su rođeni 1950. u Srbiji, Stanišić u Ratkovu, a Simatović u Beogradu, u hrvatskoj komunističkoj obitelji. Stanišić se do kraja 1991. godine nalazio na položaju zamjenika načelnika Službe državne bezbednosti MUP-a Republike Srbije (SDB), a de facto je bio prvi čovjek SDB-a i prije službenog imenovanja na dužnost načelnika SDB-a, na kojoj se nalazio od 31. 12. 1991. do 27. 10. 1998. Simatović je u SDB-u na raznim poslovima radio do 2001. godine. U Upravi za obavještajne poslove SDB-a (tzv. Drugoj upravi), bio je zapovjednik jedinice za specijalne operacije SDB-a. Djelovao je po ovlaštenju Jovice Stanišića.

Najduži postupak pred Haškim tribunalom započeo je 2003., prije 18 godina, kada je podignuta optužnica i kada su optuženi prebačeni u Tribunal. Prvo suđenje zaključeno je 2013. oslobađajućom presudom po svim točkama optužnice. U prosincu 2015., Žalbeno vijeće ukinulo je oslobađajuće presude i naložilo ponovno suđenje. Suđenje pred Mehanizmom započelo je 2017. U spis je usvojeno više od 6300 dokaznih predmeta.

Raspravno vijeće napomenulo je da su mu predočeni obimni dokazi u vezi s povijesnim i političkim događajima, odnosno s kontekstom sukoba koji je zahvatio bivšu Jugoslaviju u periodu od 1990. do 1995. Iako navodi da je te dokaze detaljno proučilo, Raspravno vijeće je istaklo da ne smatra da je njegov zadatak napisati definitivnu povijest raspada SFRJ. Vijeće ističe: “Na povjesničarima je da utvrde povijesne traume, da definiraju složene političke i društveno-ekonomske razloge, burne procese političke transformacije, međusobno sukobljene političke programe, kao i nade i težnje naroda koje uvijek prate raspad jedne države.”

Vijeće je navelo da je njegov zadatak utvrditi snose li optuženi individualnu kaznenu odgovornost za kaznena djela ubojstva, deportacije, prisilnog premještanja i progona, za koja se terete u optužnici. Zaključilo je da dokazi jasno pokazuju da se sprovodio rasprostranjeni i sustavni napad na civilno stanovništvo nesrpske nacionalnosti na područjima Hrvatske i BiH. Počevši od napada na Kijevo u kolovozu 1991., postoji jasan obrazac zločina koje su u selima u tzv. Krajini s većinskim hrvatskim stanovništvom činile srpske snage, uključujući pripadnike JNA, TO i Milicije Krajine. Posljedica tih napada bilo je masovno iseljavanje većeg dijela nesrpskog stanovništva s tog područja. Hrvatska imovina je pljačkana, kuće spaljivane, crkve i škole razarane, a hrvatski civili zlostavljani, proizvoljno zatvarani, premlaćivani, protjerivani ili ubijani. Sela su sravnjivana sa zemljom, a njihovi hrvatski stanovnici protjerivani. U presudi se iznose konstatacije u vezi s brutalnim ubijanjem civila nesrpske nacionalnosti i drugim zločinima koje su srpske snage počinile od listopada do prosinca 1991. na području Hrvatske Kostajnice, između ostalog u blizini Baćina, kao i u selima Vukovići, Poljanak, Lipovača, Saborsko, Škabrnja i Bruška.

Istovremeno, srpske snage zauzimale su gradove i sela s većinskim hrvatskim stanovništvom u SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem. U presudi se iznose konstatacije u vezi s brutalnim ubijanjima nesrpskih civila, zatvorenih u policijskoj stanici u Dalju i u centru za obuku u Erdutu, koja su od rujna do prosinca 1991. izvršili arkanovci i druge srpske snage. Poslije nasilnog zauzimanja gradova i sela na tom području, nesrpsko stanovništvo bilo je protjerivano ili mu ne bi preostalo ništa drugo osim da pobjegne od nasilja.

Što se tiče BiH, sličan obrazac zločina pojavio se od travnja 1992., nakon što bi srpske snage, uključujući JNA i paravojne jedinice, nasilno zauzele gradove i sela u općinama Bijeljina, Zvornik, Bosanski Šamac, Doboj i Sanski Most. Civili, prvenstveno bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, ubijani su, premlaćivani i zlostavljani na druge načine, proizvoljno uhićeni i zatvarani, mučeni i izlagani prisilnom radu i seksualnom nasilju. Njihova imovina je pljačkana i spaljivana, a vjerski spomenici razarani.

Raspravno vijeće je uvjereno da je od barem od kolovoza 1991. postojao udruženi zločinački pothvat (UZP), čija je svrha bila da se izvršenjem kaznenih djela većina nesrba prisilno i trajno ukloni s navedenih područja. Tu zajedničku zločinačku svrhu dijelili su određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, kao i iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku.

Nakon što su srpske snage u travnju 1992. zauzele općinu Bosanski Šamac, širom općine izvršena su brojna zlodjela protiv nesrpskog stanovništva. Srpske snage proizvoljno su zatvarale bosanske Muslimane i bosanske Hrvate u najmanje šest zatočeničkih objekata u općini Bosanski Šamac, gdje su zatočenici držani u nehumanim uvjetima, podvrgavani prisilnom radu, teškim zlostavljanjima, čestim premlaćivanjima i mučenju, prisiljavani da vrše seksualne radnje, i ubijani. U svibnju 1992. je 16 Muslimana i Hrvata ubijeno u zatočeničkom objektu u selu Crkvina. Zbog tih zločina i nasilnih radnji, koje su srpske snage počinile za vrijeme i nakon zauzimanja B. Šamca, većina nesrpskog stanovništva bila je prinuđena napustiti općinu.  

U presudi se objašnjava da su obojica optuženih u prvoj polovici 1991. bili uključeni u osiguravanje pomoći lokalnim sigurnosnim strukturama, uključujući pomoć u obučavanju pripadnika policije Krajine, TO Krajine i drugih dobrovoljaca u kampu u Golubiću, a kasnije i u Kninskoj tvrđavi. No, tužiteljstvo nije dokazalo izvan razumne sumnje da je zajednička zločinačka svrha postojala prije kolovoza 1991. te da su optuženi doprinijeli ostvarivanju zajedničke zločinačke svrhe. Izvelo je sličan zaključak za SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem. Nije dokazano da su optuženi doprinijeli ostvarivanju zajedničke zločinačke svrhe time što su rukovodili i organizirali formiranje, financiranje, obuku, logističku podršku i druge vrste značajne pomoći ili podrške paravojnim jedinicama, uključujući Srpsku dobrovoljačku gardu, na čelu s Arkanom, ili Škorpione, a u vezi s njihovim izvršenjem zločina za koje se terete u optužnici.

Kada je riječ o specijalnim jedinicama SDB-a Srbije, poznatim kao Frenkijevci ili Crvene beretke, odnosno Jedinica, presuda navodi da su optuženi sudjelovali u njihovom formiranju i da su tom jedinicom rukovodili. Formiranje jedinice započelo je u ljeto 1991., obukom regruta u kampu Golubić kod Knina. Simatović je odabrao najbolje polaznike i instruktore kako bi formirao specijalnu jedinicu koja će tajno djelovati pod kontrolom SDB-a Srbije. Međutim, nije dokazano da su pripadnici Jedinice, ili drugi koje su oni obučavali na Fruškoj gori i u Iloku, sudjelovali u zločinima u Hrvatskoj koji se mogu pripisati optuženima. To se može protumačiti da nije utvrđena odgovornost Franka Simatovića za zločine koje su počinili Frenkijevci koji su po njemu nazivani i kojima je rukovodio. Nije dokazano da su optuženi, osim u vezi s Bosanskim Šamcem, korištenjem jedinica za posebne namjene SDB-a Srbije doprinijeli ili osigurali praktičnu pomoć u izvršenju kaznenih djela za koja ih se tereti u optužnici.

U presudi se konstatira da je Stanišić imao detaljna saznanja o događajima na terenu u Hrvatskoj i BiH, kao i Simatović koji je imao neograničen pristup informacijama o događajima na terenu te je dokazano da su obojica optuženih znali za kampanju ubojstava, progona i prisilnih premještanja, usmjerenu protiv nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH. Optuženi su isto tako znali da su sudionici u UZP-u dijelili namjeru da se s velikih područja u Hrvatskoj i BiH, izvršenjem kaznenih djela iz optužnice, prisilno i trajno ukloni većina nesrpskog stanovništva. No, nije utvrđen jedini razumni zaključak na osnovu dokaza da su Stanišić i Simatović dijelili namjeru da doprinesu ostvarenju zajedničke zločinačke svrhe te nije dokazano da su optuženi sudjelovali u UZP-u.

U presudi se konstatira da su oni kazneno odgovorni za pomaganje i podržavanje izvršenja kaznenih djela u Bosanskom Šamcu i nigdje drugdje. Osuđeni su za pomaganje i podržavanje kaznenih djela ubojstva, deportacije, prisilnog premještanja i progona, počinjenih u Bosanskom Šamcu. Obojici je izrečena jedinstvena kazna od 12 godina zatvora. U izdržavanje kazne će se uračunati vrijeme koje su proveli u pritvoru.

Ovom presudom, i dalje nitko iz Beograda nije osuđen za zločine u Hrvatskoj niti proglašen članom zločinačkog pothvata u Hrvatskoj, niti u BiH. S druge strane, po presudama Tribunala u predmetu Prlić i drugi, članovi zločinačkog pothvata u BiH bili su i iz Hrvatske.

Presuda je kontradiktorna u odnosu na presudu Milanu Martiću. koja konstatira da je Martić sudjelovao u UZP-u zajedno s drugim pojedincima, među kojima se navode Stanišić i Simatović, a zajednički cilj bio im je stvaranje etnički čistog srpskog teritorija putem raseljavanja nesrpskog stanovništva. Stanišić i Simatović se spominju među sudionicima UZP-a koji su imali značajnu ulogu u određivanju politike JNA i sprovođenju njenih ciljeva. U presudi Martiću se navodi i da su se od kolovoza 1990. i tijekom ljeta 1991., funkcioneri MUP-a Srbije, uključujući Stanišića i Simatovića, sastajali s rukovodstvom SAO Krajine, a posebno s Martićem, u vezi s pružanjem financijske, logističke i vojne pomoći.

Nakon očekivanog žalbenog postupka, u narednim godinama bit će donesena pravomoćna presuda Stanišiću i Simatoviću, što će biti posljednja haška presuda za zločine na području bivše Jugoslavije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.