Kolumne Domagoja Vidovića pratim još iz vremena dok su objavljivane u Hrvatskome slovu. U njima sam nalazila mnogo dobrih ideja i novih misli, ali su mi se tri slike zauvijek urezale u sjećanje. To je ideja i crno-bijelome svijetu u kojemu nema sivih nijansi i unaprijed se zna tko je crn, a tko je bijel. S njom je povezana i ideja da se svi i sve trpa u unaprijed pripremljene ladice i da nema tih argumenata s pomoću kojih bismo prešli iz jedne ladice u drugu. S time je povezana i rasprava o broju konjskih zuba o čemu je lakše beskrajno raspredati nego pogledati konju u usta. Iako su mi Vidovićeve kolumne često bile poticajne, a katkad mi je napamet pao i koji novi argument, nikad dosad nisam osjetila potrebu da i sama nešto slično napišem. Nekoliko je razloga za to, od moje prirodne povučenosti i izbjegavanja medija i društvenih mreža do ideje da sam u te kolumne na neki način i sama uvučena kao jedan od autora i Hrvatskoga pravopisa i Hrvatske školske gramatike i Školskoga rječnika hrvatskoga jezika, o kojima se često u tim kolumnama govorilo i u kojima je Vidović „eksperimentalnom metodom brojenja zuba” dokazivao da se u pravopisu npr. ne preporučuje pisanje Uime oca nego U ime oca.
Razlog je zašto sam se ipak odlučila napisati nekoliko riječi o knjizi Artura Bagdasarova Hrvatski iz drugoga kuta, u kojoj je sve što se odnosi na Institut crno, a sve drugo bijelo, što se on prvi put osvrće i na terminološku bazu Struna i na projekt Jena. Struna je jedinstvena terminološka baza u kojoj se nazivlje pretražuje jednostavnim upisom naziva u tražilicu. U Struni se nalazi nazivlje različitih struka, npr. anatomije i fiziologije, antropologije, arheologije, brodostrojarstva, fizike, genetike, građevinarstva, forenzike, kemije, knjižničarstva, matematike, oftalmologije, pomorstva, prava EU-a, računovodstva, stomatologije, zrakoplovstva. U Struni je sudjelovalo više od 100 znanstvenika iz niza fakulteta i instituta iz cijele Hrvatske. Jedan od prvih je voditelja projekta u Struni bio i Igor Čatić, dugogodišnji suradnik časopisa Jezik i član povjerenstva za riječ godine. Ali i to se zaboravlja kad se želi kritizirati sve što je na bilo koji način povezano s Institutom. Kad se kritizira pravopis, gramatika, rječnik, jezični savjetnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, može se pomisliti da se to radi zato što autor misli da je koji od konkurentskih priručnika bolji. Ali druge velike baze za hrvatski jezik nemamo, pa to valjda znači da je bolje nemati ništa nego imati bazu koja obuhvaća više od 30 različitih struka s oko 50 000 naziva, ali koja je izrađena u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Ako se tko zapita zašto Bagdasarov kritizira u prvome redu projekt Hrvatsko jezikoslovno nazivlje – Jena, odgovor je jasan u crno-bijelome svijetu. To je jedini projekt Strune u kojemu je i voditeljica i većina suradnika iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (iako u radu sudjeluju i suradnici s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Filozofskoga fakulteta u Osijeku, Filozofskoga fakulteta u Rijeci, Staroslavenskoga instituta i Leksikografskoga zavoda). Trenutačno je u bazi Strune javno dostupno oko 1818 naziva iz različitih jezikoslovnih područja (npr. dijalektologija, etimologija, generativna gramatika, poučavanje hrvatskoga jezika, kognitivna lingvistika, onomastika, pragmalingvistika, sociolingvistika), a u različitim fazama obrade je još oko 1000 jezikoslovnih naziva. Pristup je u Jeni deskriptivno-normativan. Za potrebe projekta Jena izrađen je u okviru SketchEnginea računalni Jezikoslovni korpus, na kojemu se djelomično temelji i obrada u Jeni. Rezultati rada na projektu dostupni su na adresi https://jena.jezik.hr.
Projekt Jena trenutačno je interni projekt Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, na njemu se još uvijek intenzivno radi te bi svaka konstruktivna kritika pridonijela njegovu poboljšanju. Međutim, pogledajmo što Bagdasarov prigovara Jeni. Prvo piše da se na mrežnim stranicama Strune nalazi obrada natuknice lingvistika, u kojoj je predloženi naziv jezikoslovlje. I onda se opravdano pita treba li Institut sam sebi predlagati naziv koji već postoji? U tome je samo jedna namjerna ili nenamjerna pogreška koja se mogla lako ispraviti da su na vrijeme prebrojeni konjski zubi. Natuknica lingvistika ne pripada projektu Hrvatsko jezikoslovno nazivlje – Jena, nego projektu Izgradnja temeljnoga nazivlja u antropologiji – Antrona, što uz naziv jasno piše. Stoga su terminolozi iz Instituta predložili antropolozima naziv jezikoslovlje. Kako posljednju odluku donosi predmetni stručnjak, preporučeni je naziv ostao lingvistika. U bazi Strune nalazi se i preporučeni naziv jezikoslovlje (dopušteni lingvistika) koji pripada projektu Jena. Bagdasarov kritizira navođenje dopuštenih, predloženih, nepreporučenih (navodi i nepostojeću kategoriju neprihvatljivih naziva, a izostavlja kategoriju žargonskih naziva) iako je to razredba preuzeta iz ISO-ovih norma koje izdaje Hrvatski zavod za norme, koji na početku Bagdasarov hvali i iako ta razredba ne pripada samo Jeni nego cijeloj Struni.
Bagdasarov kritizira i navođenje zastarjelih naziva i objašnjava da u sinkronijskome presjeku nisu istoznačnice padež i kas. Ali komu to nije jasno? Teško je zamisliti da bi neki „školarac” ili njegova nadobudna učiteljica rekli: U hrvatskome jeziku ima 7 kasa/kasova?, a u latinskome samo 6. Ako govorimo o zastarjelicama, jasno je da se ne može govoriti o sinkronijskoj razini nego je nešto zastarjelo jer nije upotrebljivo u neutralnome stilu na sinkronijskoj razini, to se može provjeriti u samoj Jeni ako se pogleda definicija naziva zastarjelica. Smatram unošenje zastarjelica u Jenu posebnom vrijednošću Jene. Njihovim se unošenjem nastojalo obratiti pozornost na postojanje bogatoga hrvatskog jezikoslovnog nazivlja dopreporodnoga i preporodnoga razdoblja te potaknuti njegova daljnja istraživanja koja se u Institutu provode u okviru projekta RETROGRAM. Ti nazivi mogu pomoći i nastavnicima kako bi pronašli zanimljive primjere zastarjelica kojima bi obogatili nastavu i pripremili zadatke kad obrađuju poglavlje o vremenskoj raslojenosti jer se uglavnom u udžbenicima uvijek spominju isti primjeri.
Bagdasarov se dalje pita zašto je potrebno raditi računalnu bazu jezikoslovnoga nazivlja (valjda i korpus na kojemu se ona temelji) kad postoji rječnik iz 1969. i prijevodni leksikon (kojemu je ujedno voditeljica Jene jedan od dvoje urednika hrvatskoga izdanja, ali to je naravno prešućeno). Mislim da na to pitanje zna odgovoriti svaki „školarac”.
I na kraju Bagdasarov se pita zašto ono što je utvrđeno znanstvenim istraživanjima 2019. – 2023. nije uvršteno već u priručnike iz 2005. i 2013. Nije jer nemamo vremenski stroj da nove spoznaje ugradimo u stara izdanja, ali to u crno-bijelome svijetu nije ni bitno.