Jasmin Đapo rođen je 1969. godine u Rijeci, gradu u kojem je odrastao. Zajedno s riječkim vodom stigao je kao pripadnik MUP-a na pakračko ratište. Pripadnici postrojbe kojoj je pripadao, prema njezinom prvom zapovjedniku Tomi Merčepu, postali su u javnosti poznati pod nazivom „Merčepovci“. S Jasminom smo razgovarali o njegovom odlasku u rat, oslobađanju Lipika, kao i o tome što misli o negativnoj slici koja u javnosti vlada kada je u pitanju njegova postrojba.
Kako je izgledao vaš odlazak na pakračko ratište?
Kada sam krenuo u rat pomislio sam – idem gore i moguće da se nikada neću vratiti. No krenuo sam. Možda i ne bi krenuo… Mene otac navukao. On je otišao mjesec dana prije mene. Bio je u Vukovaru. On je meni naravski poslao po dečkima torbu, uniformu, dvije bombe i to je bilo kao znak „ajde sine, šta se čeka“. Doma sam ostavio suprugu i kćerkicu od 14 mjeseci i ajmo. Problem je nastao što nisam imao odsluženu vojsku i nisam mogao regularno se priključiti Hrvatskoj vojsci. Dakle ostali su HOS te dragovoljno policija kao opcije. Tako sam završio u postrojbi dragovoljaca pri MUP-u. Bio je to vod kojim je zapovijedao Duško Čikan. Svi smo bili mladi, 18 do 24 godine. Čikan je bio najstariji, a u postrojbi je bio i njegov sin Zoran.
Kako je za vas izgledalo oslobađanje Lipika?
Iz baze u Pakračkoj Poljani nekoliko dana prije operacije prebačeni smo u selo Klisa iznad Lipika. Gore smo, gledamo Lipik i kažu nam „Čekamo tenkove, pa ćemo u napad na Lipik“. Sedam dana su nas tukli minobacačima i igrom slučaja niti jedna granata nije pogodila kuću na vrhu brda u kojoj smo bili smješteni. Sjećam se da je fasada bila bijele boje. Vladala je neizvjesnost. Onaj tko je imao više hrabrosti spavao je na gornjem katu, a onaj tko nije imao hrabrosti spavao je u prizemlju i to je tih 6-7 dana pripreme za akciju.
Jeste li se za akciju pripremali u smislu izviđanja?
Pa i nismo. Mi smo došli tamo. Taj dio nije bio okupiran. Dobili smo informaciju da je smješten u potkovicu. Znači da su sa svih strana neprijatelji, a mi u klinu. Bilo je zato stražarenja i bili smo na oprezu. Pored mojeg riječkog voda bili su i drugi pripadnici postrojbe.
Kako je izgledao početak operacije iz vaše perspektive?
Dobili smo 5. prosinca 1991. zapovijed da se kreće i spustili smo se ravno na polje. Prošetali smo se poljem, ali baš prošetali. I to je tako išlo dok nas nisu uočili. Onda su nas granatirali. Svega je bilo. Razdvojili smo se u dvije grupe. Jedna je zapela u kanalu, imali su i ranjenih i ozlijeđenih, a druga grupa se probila do tenkova koji su se uključili u akciju. Ja sam bio u drugoj grupi i zajedno s tenkovima ušao sam u Lipik. Probili smo se do Lipika unatoč tim granatiranjima i premda smo po putu izgubili dvoje, troje ljudi koji su bili ranjeni. Ta naša grupica s tri tenka došla je do voćnjaka od zadnjih kuća u Lipiku. Bili smo ondje smješteni dva sata. Mi smo vršili zadaću osiguranja tenkova da ne bi bili napadnuti od strane pješaštva. Neprijateljska vozila su se vozila s druge strane kuća i mi smo pucali po njima. Bilo je dosta kaotično. Prvo smo se prepolovili kao vod na dva dijela, a onda i izmiješali. Sjećam se dobro da smo naletili na Zagrepčane. Na kraju je bilo tri tenka, a nas šest ili sedam. Čisto za čuvat ga od pješaka jer su oni se mogli približiti s protutenkovskim oružjem i uništiti ga. Tenkovi su djelovali normalno i ispucavali su što su imali ispucavati. Dva sata veza je bila mrtva. Nakon dva sata dobili smo zapovijed da se s tenkovima vratimo u Klisu te da budemo zaštita tenkovima. U tom povlačenju imali smo jednog poginulog. Stradao nam je Bojan Trebušak. Njega je oborila granata. Digli smo ga na tenk i izvezli van i vratili smo se u Prekopakru. Uz to Mijo Kampić nam je ranjen, Vlado Blagojević je dobio metak kroz grlo. Ostali smo ja, Čikan i pokojni Franjo Matanović te petorica Zagoraca na livadi i s tenkovima polako nazad prema Klisi.
Spašavanje Trebušaka bilo je vrlo dramatično, zar ne?
Njega je granata srušila, a nesreća je bila što je tenk koji smo pratili zapeo za dalekovodne žice koje su bile na podu i čupajući se iz tih dalekovodnih žica kada se otpustio on je išao svojim tragom. Na nesreću Bojan je pao u trag od tenka i igrom slučaja naš ga je tenk zgazio. Tada kreće drama. Zaustavi tenk, dođi do tenka… Imate ispred sebe taj ogroman komad željeza koji je meta. Gađaju ga sa svih strana. Mi se nalazimo na livadi i 10-15 metara od tenka. Tenk su pogodili tri puta! Ne znam je li to itko doživio – stojiš kraj oklopnjaka nasred polja i tuku te sa svih strana, okolo su brdašca i mogli su taj komad željeza mlatiti s čim su htjeli. Sve što je padalo padalo je u krugu 50 metara od tenka u kojem smo bili. Kada se dogodilo to s Bojanom vozač tenka je bio u šoku, dignuo je kupolu, provirio van. Dobio je pogodak u kupolu i dobro ga je ranilo. Geleri su mu glavu prorešetali.
Drugi dan?
Prespavao sam, ujutro se probudio i nisam znao gdje sam bio niti gdje sam točno spavao. Taj drugi dan ja i dan danas ne znam gdje sam bio, što sam radio, gdje sam završio. Rupa. Ne sjećam se baš ničega. Dečki su meni prepričavali što smo bili, gdje smo bili, ali ničega se ne sjećam. To je bila trauma. Nije mi to bila prva akcija, ali ipak je bila vrlo šokantna za mene. Bojan je bio jedan od najmlađih u jedinici i njegova me pogibija pogodila.
Što misliš o percepciji javnosti o „Merčepovcima“?
Mi smo kao pripadnici MUP-a zakinuti. Moje je mišljenje da je nepravedno da se radi krivičnog djela dva-tri čovjeka cijela postrojba ne spominje u dobrom kontekstu. Nikad nismo ništa tražili, a nismo nikada ništa ni dobili. Mi kao postrojba smo demobilizirani nakon povratka s pakračkog ratišta. Nitko nije dobio čin. Na koncu sam skupio 1700 i nešto dana ratnog puta, ali nikada nisam potpisao ugovor niti imam neki čin. Nemam čak niti spomenicu Domovinskog rata. Ja sam državi dao puno, a imam osjećaj da mi država nije dala ništa, no nije mi žao. Družim se sa suborcima i aktivan sam u Udruzi dragovoljaca Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i zadovoljan sam svojim životom.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
