Heroji Domovinskog rata Izdvojeno Priče ratnika

Intervju s Mišom Miletićem o pogibiji pripadnika Specijalne jedinice policije „Poskoci“ Dragana Žunića u prosincu 1991. na Velebitu

Dragan Žunić

U Ravnim kotarima u zaleđu Zadra oduvijek se gajio hrvatski duh među hrvatskim narodom. Stoga ne čudi da se velik broj mladića odande već 1990. otisnuo za Zagreb kako bi pristupili Tečaju Prvi hrvatski redarstvenik. Među njima bio je Mišo Miletić s kojim smo razgovarali i prisjetili se njegovog prijatelja i suborca Dragana Žunića koji je položio svoj život za Hrvatsku 16. prosinca 1991. na Velebitu tijekom izvidničke akcije kao dozapovjednik Specijalne jedinice policije „Poskoci“ PU Zadar MUP-a Republike Hrvatske.

Mišo, kada ste se upoznali s Draganom?

Upoznao sam ga 5. kolovoza 1990. na Tečaju Prvi hrvatski redarstvenik. Ja sam došao iz Stankovaca, a on iz Rijeke. On je rođen u Slivnici kraj Zadra no nakon završetka srednje škole otišao je raditi u Rijeku. Tečaju je pristupio s kumom Nikolom Vulićem koji je također bio iz Slivnice. Za vrijeme tečaja, 17. kolovoza otpočela je Balvan revolucija koja se posebno osjetila u zadarskom kraju. Kada smo se vratili zbog toga smo pristupili osnivanju specijalne policije u Zadru na čelu koje je bio Đuro Župan. Bilo nas je 32-ojica specijalaca među njima Dragan Žunić i ja koji smo se vrlo brzo povezali i postali nerazdvojni prijatelji.

Po čemu pamtite Dragana?

Od 24 sata koliko ima jedan dan on i ja vrlo često provodili smo zajedno i preko 12 sati. To je bio predivan čovjek koji se isticao poštenjem i hrabrošću. Za njega riječ „nemoguće“ nije postojala. Povezali smo se tijekom prvih intervencija koje su uglavnom bile vezane za Zadar. Kada je počeo rat, do njegova ranjavanja, nismo se micali jedan od drugog. Ja sam ’60. godište, a on ’65. godište i jako se vezao uz mene. Prvi tereni Lišane Ostrovičke, Pridraga, pa Jesenice… Kobne Jesenice. Tu smo izgubili Maslenički most i tu je Dragan ranjen u rujnu 1991. Krhotine granate teško su ga ranile. Prebačen je u bolnicu u Zadar, a kasnije je išao u Lovran na liječenje.

Mišo Miletić i Dragan Žunić

U jedinicu se vratio odmah nakon oporavka?

Tako je. On je mogao reći „Ja više neću“. Imao je priliku da više ne ide na teren. Zvali smo ga Kuze i ja sam ga zvao dok se oporavljao „Kuze, poslali su nas na Velebit. Ja sam ti na Velebitu.“ Čim je malo ozdravio vratio se i s jedinicom išao na Velebit, na položaje koje smo držali u zaista surovim zimskim uvjetima. Držali smo položaje od Bukve, Veliki Golić, Mali Golić… Četnici su držali Bobiju. Tamo gore bilo je te ’91. toliko hladno da su bukve pucale od hladnoće. Kada bi puhala bura nisi mogao disati. Morao si staviti vestu preko usta da bi taj zrak mogao ući u pluća je ga tako ledenog nisi mogao disati. Našeg pripadnika Stipu Buterina koji je bio mali i nabijen jednom je bura odbacila četiri metra. Posebna priča bila je voda koja nam se ledila i bilo je jako teško otopiti je.

Kako izgleda ratni put Dragana Žunića po povratku u jedinicu?

Po ničemu nije zaostajao za ekipom koja je bila cijelo vrijeme u akcijama. Štoviše, prometnuo se u jednog od vođa. Non stop smo išli u izviđanja. Išli smo u Pridragu, u Jesenice, čak smo i do Tulovih greda išli. U jednom od tih izviđanja u neprijateljskom prostoru on je i poginuo. Nije dao da netko ide prvi osim njega. To ga je stajalo života. Pogođen je bio iz snajpera. Dotrčao sam do njega i okrenuo ga. Gledao sam gdje je pogođen i mogu li ga spasiti. Zadnje njegove riječi bile su „Ubij ga brate, ubij ga! Majku mu jebem.“ Sklopio sam mu oči kada je izdahnuo i kada sam vidio da je gotovo. Nikola Vulić i ja sklonili smo se i preko motorola zvali suborce u pomoć. Bio je veliki problem navesti ih na položaj gdje se nalazimo. Pamtim da je s tom grupom stigao Anton Dražina i nosio ga je do dolje kao janje na ramenima. To su najteži trenuci mog života. Imali smo 3-4 sata za silazak do Selina. Jedno vrijeme nosio ga je i konj. Nismo imali nosila, nije postojala druga mogućnost, gore su kozje staze. Iz Starigrada ga je u Ražanac vozio brod. Onda smo išli kući kod njegovih roditelja i odnijeli im njegovo tijelo. U cijelom ratu nisam prošao ništa teže. A do kraja rata prošao sam sve i svašta, poginuo mi je uskoro i brat koji je imao 30 godina, ali odlazak Žunića bio je nešto preteško.

Dragan Žunić

Kako ste nastavili?

Povukli su nas sve nakon toga u Zadar, a zamijenila nas je splitska specijalna jedinica. Uslijedio je Draganov sprovod u Slivnici i tamo smo prisustvovali ogromnom pogrebu no nismo dugo mirovali. Digneš glavu gore i ideš naprijed nekako. Uskoro se jedinica vratila na Velebit gdje je sudjelovala i u operaciji „Maslenica“. Ja sam tri dana prije početka operacije išao u izviđanje. Naslijedio sam Draganovu naviku da idem prvi. Uvijek sam htio ići prvi. Bio sam stariji, iskusniji i gledao sam da nas sačuvam. U „Oluji“ sam čak naišao tako na minsko polje i rekao ostatku jedinice neka se skloni dok ja to deaktiviram. Uspio sam i uspješno smo oslobodili Ćelavac iznad Gračaca.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Borna Marinić

Borna Marinić

Magistar povijesti, Radno iskustvo stjecao je u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji. Autor je nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Urednik je portala Domovinskirat.hr te Facebook stranice Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat, također uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju.