Kako smo Vas obavijestili, okrugli stol povodom 25. obljetnice operacije “Bljesak” morao je zbog situacije s pandemijom COVID-19 biti otkazan. Stoga Vam donosimo sažetak izlaganja dr. sc. Janje Sekule pod nazivom “Diplomatski pokušaji saniranja ratnog poraza – inicijativa pobunjenih Srba za vraćanjem zapadne Slavonije pod zaštitu snaga UN-a”:
Hrvatska je operacijom „Bljesak“ pokazala visok stupanj profesionalnosti svoje vojske i policije, koje su najvećim dijelom uspjele izbjeći osvetničko ponašanje nad poraženom srpskom vojskom te zatim u kratkom roku vratiti pod hrvatsku vlast oslobođene dijelove zapadne Slavonije. Jedan od razloga svakako je bio i oprez zbog mogućih osuda međunarodne zajednice, posebice kroz instituciju Vijeća sigurnosti UN-a, koja je inzistirala na političkom, a ne vojnom rješavanju krize u Hrvatskoj. Usprkos hrvatskim strahovanjima, a zahvaljujući brzom i profesionalno provedenom oslobađanju zapadne Slavonije, uglavnom su, uz izuzetak pojedinih negativnih ocjena, izostale snažnije osude vojne operacije u zapadnoj Slavoniji.
Neke od najvećih kritika operacije „Bljesak“ i ponašanja hrvatskih vlasti stizale su od nekadašnjeg lidera zapadnoslavonskih Srba, Veljka Džakule, koji se, nakon što je nekoliko godina bio u nemilosti Knina, u ožujku 1995. ponovno aktivno uključio u strukture krajinske vlasti na dužnosti potpredsjednika Izvršnog savjeta općine Pakrac, a nešto ranije imenovan je i direktorom Fonda za obnovu i razvoj općine Pakrac.
Džakula je neposredno nakon „Bljeska“ u brojnim hrvatskim medijima Hrvatsku optužio za napad na područje zapadne Slavonije, u kojem je, prema njegovim riječima, zapravo u tijeku bila postepena mirna reintegracija u sastav teritorija Republike Hrvatske, a „strah i nepovjerenje su se pomalo topili“, ustvrdivši da je zapadna Slavonija, „svjesna i svog geografskog položaja i 30 posto miješanih brakova“, pokazivala najviše interesa za pregovore i dogovor. Stoga je Džakula Hrvatsku optužio da je operacijom „Bljesak“ provela „nasilnu reintegraciju“ zapadne Slavonije, preko koje „svijet prešutno prelazi“, ustvrdivši da Hrvatska nije imala opravdanje za oslobađanje zapadne Slavonije jer kako „nitko na svijetu ne može uzeti takav incident (na autocesti op. a.) kao opravdanje za ono što se dogodilo u zapadnoj Slavoniji“.
Činjenica jest, okupirano zapadnoslavonsko područje, odnosno njegovi lideri, u određenim su momentima pokazivali više interesa za pregovore s hrvatskim vlastima, međutim, nikada njihov cilj nije bila reintegracija u hrvatski državni sustav. Politička platforma Veljka Džakule, na kojoj je temeljio rješenje ključnog pitanja zapadnoslavonske oblasti pod srpskom vlašću, zasnivala se na proširenju dijela UNPA Zapad koji će kontrolirati pobunjeni Srbi, a pregovore sa hrvatskom stranom vodio je samo u obimu koji će omogućiti provedbu ovog cilja. Međutim, moguće je da je ovakvo Džakulino djelovanje za vrijeme i nakon trajanja operacije „Bljesak“, koji je uz istupe u hrvatskim medijima kontaktirao i s brojnim važnim međunarodnim čimbenicima koji su imali velikog utjecaja na odluke međunarodnih sila o daljnjoj sudbini zapadne Slavonije (predstavnicima organizacija za ljudska prava, promatračima Europske zajednice, UNHCR-a, američkim veleposlanikom u Hrvatskoj Peterom Galbrightom te s posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a Yasuhijem Akashijem) imalo i konkretnu svrhu i cilj. Prema mišljenju Vladimira Šeksa, tadašnjeg potpredsjednika Hrvatskog sabora i člana odbora za mirnu reintegraciju, čelnici zapadnoslavonskih Srba odugovlačili su s predajom hrvatskim snagama, nadajući se odluci međunarodne zajednice o ponovnoj uspostavi mandata UNCRO-a u zapadnoj Slavoniji ili proglašenju ovog područja zaštićenom zonom. Doista, tijekom pregovora koji su se održali u Pakracu 4. svibnja, Džakula je od hrvatske strane tražio najmanje tjedan dana za organizaciju povlačenja srpskog stanovništva iz zapadne Slavonije, zahtijevajući također da snage UNCRO-a zaposjednu kontrolne točke koje su napustili početkom oružanih sukoba u zapadnoj Slavoniji. Promatrači Europske zajednice izvijestili su jednog od hrvatskih pregovarača na sastanku u Pakracu, načelnika pakračke policije Nikolu Ivkaneca, kako smatraju da Džakula nastoji, uz pomoć UN-a, osigurati da oslobođeno područje dobije status zaštićenog područja iz kojeg bi se morale povući postrojbe hrvatske vojske i policije. Nedugo nakon „Bljeska“ Džakula je potvrdio ove navode, izjavivši novinaru Feral Tribunea Dragi Hedlu: „Tražili smo da se ponovno zaštiti taj prostor, a kad naše oružje bude u rukama UN-a, da hrvatska vojska i policija ne dolazi u dodir sa stanovništvom“.
Sličan stav zauzeo je i Knin. Skupština Republike Srpske Krajine zahtijevala je da međunarodna zajednica prisili Hrvatsku na povlačenje s područja koje su hrvatske snage oslobodile u zapadnoj Slavoniji, a predsjednik RSK Milan Martić je 17. svibnja 1995., na sastanku u Kninu s posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a Yasushijem Akashijem, tražio da se stanje u zapadnoj Slavoniji vrati na „ono od prije hrvatske agresije, uz bezuslovno proglašenje tog područja zaštićenom zonom UN“.
Otprilike na istom tragu djelovala je i Srpska pravoslavna crkva. Naime, nekoliko dana nakon početka borbi u zapadnoj Slavoniji patrijarh Pavle izvijestio je Svjetski savez crkava i poglavare svih svjetskih crkava o „masakru od strane ustaša u pakračkom okruženju i drugim mjestima Zapadne Slavonije“ te velikom broju ubijenih Srba, a s ciljem „da se cijela Zapadna Slavonija uzme u zaštitu i spriječi totalni genocid srpskog naroda na ovom području“.
Stoga se može zaključiti da su Veljko Džakula, službeni Knin i patrijarh Pavle imali istovjetnu ideju o povratku zapadne Slavonije pod zaštitu snaga UN-a. Čelnici krajinskih Srba pokušali su na ovaj način „sanirati“ štetu nastalu vojničkim porazom u zapadnoj Slavoniji, nadajući se da će se pritiskom i intervencijom međunarodnih čimbenika uspostaviti „status quo“ te za zapadnoslavonsko područje ponovno osigurati uvjete koji su bili utvrđeni Vanceovim planom, čime bi se poništio uspjeh hrvatske vojske i policije u oslobađanju zapadne Slavonije. Činjenica je da krajinske vlasti, uključujući i Veljka Džakulu kao čelnika zapadnoslavonske oblasti i potpredsjednika Vlade RSK do siječnja 1993., nikada nisu implementirale odrednice Vanecova plana na području pod svojom kontrolom, te su se nadale da će se ponovnom uspostavom „zaštićene zone“ na području zapadne Slavonije de facto nastaviti vladati na tome području.
NASLOVNA FOTO – Uhićenje Veljka Džakule 4. svibnja 1995. (autor – Toni Hnojčik)
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
