Komentar na trenutnu izbjegličku krizu – “Ako je čovjek human, mora li biti nesmotren i neoprezan?”
U nastavku vam prenosimo članak Ivana Ljubića za Kamenjar.com na temu trenutne izbjegličke krize:
Dok se, prema podacima Ujedinjenih naroda, milijuni stanovnika Afrike i Bliskoga istoka spremaju na migraciju prema granicama Europske unije, u Hrvatskoj se skupina studenata povijesti spremala na trodnevnu terensku nastavu u Budimpešti.
Upravo tih dana (18. – 20. rujna) migracijski je val meandrirao prema hrvatskim granicama i probio nasipe hrvatskog teritorijalnog integriteta. Nepostojeći „plan A“ ubrzo je smijenjen „planom B“ koji sadrži jednostavnu i vrlo usku, rekao bih, nametnutu maksimu – humanost. Svi ostali aspekti višedimenzionalnog i složenog fenomena migracija potisnuti su u stranu te je postala blasfemija javno čuti bilo koje zdravorazumsko pitanje o trenutku koji generira mnoge probleme čiji se efekti neće osjetiti u kratkom roku, ali hoće u dugom. Humanost, humanost i humanost, pa još malo humanosti za kraj. Ako je čovjek human, mora li biti nesmotren i neoprezan?
Dakle, na ispitu je humanost hrvatskoga naroda i, gle čuda, možemo konstatirati kako smo taj ispit uspješno položili u vrlo kratkom roku. Vrhnje kupi aktualna vlada manirom častohlepnih parazita. Humanost dakako nema nikakve veze s konkretnim organizacijskim fijaskom vlade koji se orkestriranim djelovanjem medija isključivo svodi na fragmentirane prikaze iscrpljenih majki i djece kojima je ukazana pomoć. Hrvati, ti praiskonski okorjeli fašisti čiji vidokrug aktivnosti sadrži crtanje kukastih križeva i urlanje na koncertima Marka Perkovića, nisu kamenovali migrante, već su kolektivno suglasni oko temeljne ideje da se svakom ljudskom biću pruži pomoć. Je li se dogodilo ikada da nismo pružili pomoć i pokazali kakvo srce imamo? Nije.
Počevši od Domovinskoga rata kada smo otvorili vrata svoje kuće za cca 650 000 izbjeglica i pružili im sigurnost, pa preko elementarnih nepogoda poput lanjske u Slavoniji, BiH i Srbiji, ili prikupljanja bilo kakve novčane svote za liječenje teško oboljele djece. Uvijek smo tu. Čak se i recentni događaji iz prošlosti poput VRO-e „Oluja“ mogu istaknuti kao humanitarni. Ostavili smo otvorene koridore, upozoravali na predstojeću vojnu ofenzivu legitimnih intencija oslobođenja okupiranih krajeva, prethodno sustavno čišćenih gotovo punih 5 godina od sveg hrvatskog življa, i naposljetku, nakon svih optužbi da smo proveli genocid, uložili milijarde eura za obnovu porušenih stambenih objekata i pozvali sve da se vrate. Krenuli smo i putem mirne reintegracije i vidimo kako teče „mirno reintegriranje“. Jedini, onaj minimalni civilizacijski uvjet povratka jest poštovanje. Sa žalošću možemo konstatirati kako ga do danas nema. A zašto bi ga i bilo? Po čemu smo to zaslužili respekt? Da sam Sirijac, Bošnjak, Srbin ili Zanzibarac, ovakvu Hrvatsku ne bih poštovao. Ljubav je, dakako, složenija kategorija.
Vraćam se na uvodni pasus i Budimpeštu. Prilikom prelaska granice na Goričanu primijetio sam jedan detalj za koji treba odmah konstatirati kako ne spada u kategoriju „iznimaka koje potvrđuju pravilo“. Naime, kako to obično biva na graničnim prijelazima, standard je da su istaknute nacionalne zastave. S lijeve strane stajala je velika mađarska trobojnica i vidjelo se da je nova po intenzitetu boje, na središnjem stupu zastava EU, a s desne strane hrvatska trobojnica koja je po svoj dužini bila prepolovljena na dva dijela, minijaturnih dimenzija. To je slikovit prikaz trenutnog stanja hrvatske državnosti. Tu sintagmu – „hrvatska državnost“ – teško mi je napisati jer ne vjerujem da ona trenutno postoji. Zašto je u nju danas teško vjerovati?
Dovoljna su tri dana u Budimpešti, ili, na kraju krajeva, u bilo kojoj državi koja drži do sebe i svojih interesa, da se shvati zašto. Država je splet institucija, sistem, mehanizam ili alat kojim jedna vladajuća struktura, u našem slučaju demokratskim putem izabrana, vodi jedan narod, politički korektnije rečeno „građane i građanke“, u određenom smjeru. Kao što je to slučaj na primjeru svih društvenih kolektiviteta, od seoske zadruge do NBA franšize ili dogovora nekolicine prijatelja gdje namjeravaju provesti večeri i kako se najefikasnije razvaliti u alkoholu. Mora se ići prema nečemu, težiti, vidjeti cilj u daljini. Ne pada mi na pamet prilaziti aktualnoj migracijskoj tematici ulazeći u uske i nametnute okvire trenutnih pseudo lijevih i pseudo desnih političkih silnica u Hrvatskoj i Europi, ili problematizirati treba li žednom djetetu pružiti okrijepu i sigurnost, ili analizirati imovinsko stanje nabildanih Sirijaca koji nose najnovije Beats by Dre slušalice. To je trik. Ono što se reflektira ispod medijski nametnute lijeve hegemonije poziv je na uzbunu kojim se bjelodano očituje surova istina da je naša država, taj aparat, neefikasan i ne zadovoljava minimalne kriterije.
Prošle godine poplave su pogodile Slavoniju. Svi znaju gdje je Gunja i Gunja se, hvala Bogu, solidno obnovila te se život u njoj normalizira. Neću ulaziti u to da nam se uvijek podvuče fenomen „lokalizacije traume“, pa smo vrlo brzo zaboravili da su poplavljeni i Račinovci te čitava naselja uzduž Save do Županje. Tako smo i zlo velikosrpske agresije sveli na Vukovar te time nečujno i ispod radara ostavili patnje ostalih krajeva Hrvatske. No, vratimo se na slučaj poplave. Što smo napravili od tada u strateškom smislu da preveniramo možebitne eksplozije istih ili većih proporcija u budućnosti, možda već za dva tjedna? Jedno veliko ništa. Strategija se svodi na želju da se nešto slično neće nikada više ponoviti. Kao kad košarkaške ekipe ostavljaju otvorene šuteve protivniku u nadi da ih te večeri šut neće poslužiti. Alibi. Nismo vidjeli da je itko sjeo za stol i osmislio program podizanja kompletne linije nasipa na razinu da se treba desiti potop biblijskih proporcija kako bi isti pukli pod pritiskom. Vlada, akademska zajednica, stručnjaci, inženjeri, EU fondovi, valjda je jasno što treba raditi, ali dobili smo ništa.
Koja je svrha države? Da gasi požare ili da učini sve da do požara ne dođe? Koja je svrha vodstva koje na gorući problem demografske katastrofe hrvatskoga naroda ne traži jasna strateška rješenja za narednih 50 godina? Koja je svrha države u kojoj svi znaju da će se izgradnjom ograde u Mađarskoj, koja je krenula 13.7., val skrenuti prema Hrvatskoj i čiji je rezultat dvomjesečnog pripremnog perioda krah u prvome danu i prodavanje stihije i dobre volje cjelokupnog društva kao vlastitog uspjeha? Proširimo priču. Koja je svrha Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za koju većina naroda ne zna da postoji? Zašto Akademija šuti? Zašto najveći intelektualni trust mozgova ne iskorači u javnost s jasno određenim strateškim planom i determinantama hrvatske razvojne putanje u narednih 100 godina? Zašto i nakon 25 godina samostalnosti, 20 godina suverenosti nad državnim teritorijem mi moramo postavljati ovakva pitanja?
Zato jer, i nakon tri dana odsustva iz Domovine, na Goričanu i dalje stoji uništena hrvatska trobojnica koja na simboličan način pokazuje koliko držimo sami do sebe, do koje se mjere ne poštujemo i koliko je duboko nerazumijevanje gole činjenice da ta zastava nije nečiji hir, već produkt višestoljetnog napora i razvitka hrvatskoga naroda u modernu naciju pod slobodnim komadom neba. Vjerojatno i još stoji uništena i malaksala, ali se njiše, inati se vjetru. Koliko ćemo dugo operirati na pogonsko gorivo inata i prkosa? Hoćemo li dočekati efikasniju državu i vodstvo koje gleda unaprijed, a ne do sutra prije podne?
Ne bih imao nikakvih problema da smo odlučili primiti milijun izbjeglica, ali da je taj plan konkretan, opipljiv, da ima smisao te da smo odlučili biti humanitarci stoljeća. Nema veze što se možda s tom metodom ja, ili bilo tko drugi, ne bih složio – to bi bio znak da posjedujemo plan i sposobnost operacionalizacije istoga na terenu. Da razmišljamo na duže staze i znamo što hoćemo. Ovako, nit` luk jeli, nit` luk mirisali. Čekamo usuglašenje EU, zajedničku politiku, iluziju koja se rasplinula i ovoga puta pokazujući da svaka država prvo brine o sebi i da je to normalan modus operandi, a ne radikalno desni nacionalizam i zatucanost. Jedino je Hrvatska odlučila pokazati kako je uzorna i solidarna da bi što prije bjesomučno prenijela pokoji kompliment iz većih centara uzoritog Zapada kako su mali i jadni Hrvati, ako su već skloni fašizmu i nesposobni, onda barem dobroga srca i duše. Baš utješno. Hvala vam gospodo čije su domicilne vanjske politike tijekom 20. st. i napravile području Afrike i Bliskoga istoka ovo što danas gledamo. No, to je drugi par rukava.
Hrvatski manjak samopoštovanja idealan je za uspostavu terora političke korektnosti i usiljenog jednoumlja. Jedan od eklatantnijih primjera tog podlog i pogubnog procesa jest i konstrukcija slike Mađarske kao radikalne i desno orijentirane pri čemu će, vjerujem, uskoro postati potpuno društveno neprihvatljivo biti tradicionalnog i konzervativnog usmjerenja. Orban je diktator, on je manijak, priče i pričice o Mađarskoj.
Istoj toj Mađarskoj, koja je pod Orbanovim vodstvom elegantno ispratila sve predstavnike MMF-a iz svoje zemlje po isplati zadnje rate kredita, istoj toj Mađarskoj, čiji gospodarski rast i nas same diže, čije su trgovine pune Jane i Vegete, čiji ugostitelji toče Karlovačko pivo i na čijem je nacionalnom parlamentu, neogotičkom remek-djelu svjetske arhitekture, uklesan na pročelju poker hrvatskih povijesnih grbova, i čiji nas je tempo razvoja tijekom 19. st., uza sve nedaće, gurao da iskoračimo prema srednjoeuropskom kulturnom i indutrijskom razvoju.
Možemo još nabrajati, ali o Mađarskoj i Orbanu ne pričamo realno, ne govorimo o tome što je to kod sjevernih susjeda dobro i što nama nedostaje, ne govorimo ništa, ali zato redovito, svakodnevno imamo priliku čuti što Vulin, Vučić, Dačić i Nikolić imaju reći o Hrvatskoj kojoj, prije bilo kakve opaske, trebaju uputiti riječi isprike, povratiti ukradeno umjetničko blago, vratiti arhive, mape minskih polja i subvencionirati, barem na simboličnoj razini, milijarde dolara infrastrukturne štete te ukazati na masovne grobnice u kojima trule kosti hrvatskih „građana i građanki“.
Problem je samo u nama. Nominalno smo suverena država, temelje smo krvavom mukom postavili, ali ne uspijevamo ih ispuniti kvalitetnim sadržajem. Točnije, sadržaj koji imamo, obično je najsvježiji globalistički trojanski konj na kome skupine permanentnih pobornika antihrvatskog svjetonazora, jašući na prorežimskom medijskom valu, demonstriraju svoju superiornost nad odvratnim ustašama, rigidnjacima, mentalno zaostalima koji drže ruku na srcu za vrijeme himne, koji na dan gay parade ne koračaju fanatično uz opskurne skupine dislociranih mladih ljudi okićenih petokrakama, vrijeđajući stopostotne invalide Domovinskoga rata. Poznata priča pa ne treba ići dalje. Moram se ipak pohvaliti da sam iskočio iznad prosjeka pa sam ovaj tjedan redovito prao zube, čak i nekoliko puta tjedno, te tako popravio hrvatski prosjek od impresivnih jedanput tjedno, kako su mediji nedavno objavili u svojim dnevnim informativnim emisijama. Spremam se još jednom prije spavanja obaviti tu mrsku aktivnost.
Hrvatskoj treba preporod. Prvenstveno onaj duhovni koji je preduvjet za sve ostale dimenzije. Moramo se pokušati vratiti onome što jesmo. I taj preporod nije aktivnost skupine intelektualaca koja se bori za standardizaciju narodnoga jezika, već je u današnje vrijeme vrlo lako provediv pod uvjetom da se osigura dvotrećinska vlast skupine moralnih i odlučnih pojedinaca koja je spremna istrpiti sve udarce ne bi li povela hrvatski narod u prosperitet. Zvuči romantičarski, ali je ujedno i najjednostavnija i najkompliciranija misija koja postoji. Prvi koraci su oni maleni, poput zamjene polomljenog barjaka u Goričanu novim i reprezentativnim, ispunjenja naših svakodnevnih prostora simbolima trajne vrijednosti i značaja koji će svakom balavom šmrkavcu od početka života sugerirati da ta trobojnica, šahirani grb, himna i sve ostalo znakovlje simbolizira upravo njega, njegovu obitelj, svaki pedalj jedine mu Domovine. To bi bio dobar početak jer, nadati se da će neka od aktualnih političkih stranaka promijeniti ustaljeni obrazac neefikasnosti, nije dovoljno.
Propadanje mogu usporiti, mogu ugasiti i sve požare, ali ne mogu i neće biti suvereni dok god hrvatska državnost ne bude prvoklasni prioritet svim naraštajima hrvatskih političara, od sada pa dok nas bude. Državnost nam je svedena na kilometre kvadratne ilegalno pregaženih kukuruzišta na istoku Hrvatske. Kako se stvari odvijaju, to naše bivstvo, tuđmanovski rečeno, već je dovedeno u pitanje, a najveći izazovi tek slijede. Cinizam je u tome što će se na svaki prvi ispaljeni hitac prema Hrvatskoj, bez obzira iz čije puške i kada, na prvoj liniji naći „zaostali i netolerantni ognjištari“ spremni založiti čitavoga sebe ne bi li obranili ono što im je sveto.
Hoćemo li za pedeset godina imati dovoljno ognjištara ili će prirodna selekcija i kontinuirano ispiranje mozgova proizvesti kritičnu masu mlohavaca i nositelja kapitulantskog mentaliteta koja se za vrlo nisku cijenu može kupiti čime će biti zabijen čavao u lijes onoga što je na trenutke znalo izgledati kao epska priča koja bi mogla imati happy end?
Izvor: kamenjar.com
Foto: neznase.ba
