Domovinski rat Heroji Domovinskog rata Izdvojeno Priče ratnika

Gedeon Berak: „Vodila nas je misao kako oslobađamo svoju državu, svoju zemlju“

Medicinski tehničar Cobra i Gedeon Berak u oslobođenom Lipiku

Na početku Domovinskog rata Hrvatska je bila suočena s nedostatkom naoružanja. Bitkom za vojarne to se mijenja, a u kontinentalnoj Hrvatskoj najznačajnija je bila pobjeda nad 32. varaždinskim korpusom JNA. Hrvatske snage tada dolaze u posjed pješačkog naoružanja, topništva, tenkova T55 i M84, samohodnog oružja „gvozdike“ 122mm i M36. Nedugo potom formirana je samohodna protuoklopna topnička bitnica 90mm na čelo koje je imenovan Gedeon Berak. On nam pojašnjava o kakvom je oružju riječ:

Samohotke su napravljene za vrijeme II. svjetskog rata u SAD-u. Mi smo imali model M36. Top 90mm, borbeni komplet sastoji se od 47 granata i još ima protuavionski mitraljez 12,7mm. Posadu čine zapovjednik, vozač, pomoćnik vozača, ciljač i pomoćnik ciljača. Maksimalna brzina joj je 42 kilometra na sat i teška je oko 40 tone.

U listopadu 1991. Berak sa svojom postrojbom dolazi na pakračko-lipičko ratište gdje su se vodile teške borbe.

Nakon pada vojarni u Bjelovaru osim tenkova, pješačkog naoružanja izvučeno je i osam samohotki90mm. Uskoro dobivamo zapovijed da krećemo prema Pakracu, ali da nam je prvo mjesto stajanke Garešnica. Tu dobivamo zapovijed da krenemo na Kukunjevac. Krenuli smo s dvije samohotke prateći dio 104. varaždinske brigade i policije iz Garešnice, a s nama je išao i sanitet na čelu s doktorom Kinčlom – Iglom.

Tog dana, 2. studenog 1991. godine, napad na Kukunjevac nije uspio. Na početku sela neprijatelj je bio spreman i započele su teške borbe.

Kod prve kuće u Kukunjevcu pogođeni smo s četiri maljutke. Dvije maljutke pogodile su samohotku, ali pošto su nas pustili preblizu one nisu eksplodirale već su rikošetirale. Mi smo iskočili iz samohotke. Ona je visoka skoro četiri metra. Od kupole dolje, skočio sam na glavu, napravio kolut naprijed i ponovo skočio preko ograde i napravio kolut naprijed. Druge dvije su nam nanijele gubitke. Jedna je prošla ispod, a druga sa strane je nanijela gubitke ljudstvu koje se kretalo uz samohotke.

Rikošet jednog od projektila teško je ranio tri pripadnika 104. brigade, a Vlatko Imbrišić  je na putu za bolnicu u Garešnici preminuo. U hrabrom pokušaju da izvuče Imbrišića u zaklon teško je ranjen njegov suborac Boris Vinceković.

Nakon neuspješnog napada i našeg povlačenja neprijatelj je digao u zrak most Gaj – Kukunjevac. Dakle dalje više nismo mogli ići. Nakon toga naša je jedinica smještena u selo Gaj i odande je topnički djelovala po okupiranom Kukunjevcu. Tako je bilo sve do operacije oslobađanja Lipika. Onda je naša inženjerija postavila pontonski most i mogli smo u napad tim pravcem.

Dana 4. prosinca 1991. godine novi zapovjednik Operativnog sektora Pakrac Josip Tomšić sazvao je u Donjoj Obriježi sastanak svih zapovjednika u tom sektoru te im izdao zapovijed za pokretanje oslobodilačke operacije u kojoj je trebalo osloboditi Lipik, Kukunjevac i Dobrovac. Na sastanku je bio i Gedeon Berak.

Josip Tomšić izložio nam je plan operacije i tko će ga izvoditi. Mi smo svi znali što možemo i atmosfera je bila dobra. Međutim koordinacija između nas zapovjednika uvijek je davala rezultata jer smo znali gdje su oni, a gdje smo mi. Puno se puta dogodilo da naši zapovjednici ne znaju tko je gdje.

Berak je dobio zadatak da sa svojom postrojbom ostvari komunikacijom Gaj – Kukunjevac – Dobrovac – Lipik. Ujutro 5. prosinca operacija je krenula.

Ujutro je krenulo topničkom potporom. Krenuli smo se spuštati cestom od sela Gaj prema srušenom mostu. Ispred je bila šumica koja je služila kao branik da nismo u vidnom polju neprijatelja. Krenuli smo dalje. Od pješadije smo bili ja i moj zamjenik Dario Jug. Moram priznati da nije bilo nikakvog djelovanja osim neke vatre iz pješačkog naoružanja koja nam je dolazila iz šume s lijeve strane. S pješadijom smo se susreli prije doma DVD-a u Kukunjevcu. Tamo smo naišli na 3. bojnu 117. koprivničke brigade. Tu sam ostavio dvije samohotke  i to je bilo dobro jer kad smo s druge dvije došli na vrh Kukunjevca dignuli su u zrak cestu i dalje se nije moglo osim kroz dvorišta za koja nismo bili sigurni jesu li minirana. Razmjestio sam ondje dvije samohotke i rekao ljudima da tu pričekaju, a zamjenik i ja krenuli smo prema Dobrovcu u izviđanje. Tako je završio prvi dan operacije, 5. prosinca.

I dok hrvatske snage 6. prosinca 1991. oslobađaju Lipik, prvo veće naselje oslobođeno u Domovinskom ratu, za njihove kolege s pomoćnog pravca napada prema Dobrovcu pravi fajt tek počinje.

Uvijek netko slavi, a netko se bori. Mi nismo znali što se tamo dešava i vjerojatno oni nisu znali što se ovdje dešava. Dok god ti imaš nekog ispred sebe tko puca na tebe i ti pucaš na njega. Ne znam kako bih to drugačije objasnio. S ove su se strane vodile teške borbe. Kako je išla pješadija mi smo davali topničku potporu i oni su bježali. Nisu se zadržavali. Izvlačili su se i bježali prema Gornjem i Donjem Čagliću te Mačkovcu. Oni su bili još gore opremljeni i gore koordinirani nego mi. Nas je vodila misao kako oslobađamo svoju državu, svoju zemlju. Na drugoj strani puno njih je bilo iz Bosne, iz Srbije, mada bilo je puno i lipičkih Srba. Oni su zadnji ostali. Kada smo ih potjerali ukopali su se iznad nas. Mi smo bili u rupi, a oni gore. Praktički možeš to braniti samo topništvom. Nit ćemo mi pješadijom gore, niti će oni dolje. Tako je ostala pat pozicija sve do operacije „Bljesak“. Nisu pokušavali ništa, osim granatiranja. Jedino su to mogli.

U Lipik Berak ulazi 7. prosinca nakon oslobođenja Dobrovca. Taj grad i danas zauzima posebno mjesto u njegovom srcu.

Na ulazu u Lipik zatekli smo uništene plastenike, staklanu, uništili su lipički studenac, a o ergeli konja da ni ne govorim. Sve su uništili. Na most preko Pakre stavili smo fosne i prešli je samohotkama. Sam grad je bio užasan. Ni jedna kuća nije ostala čitava. Usporedba Vukovar – Lipik – Pakrac. Nisam bio u Vukovaru za vrijeme rata, već sam stigao za vrijeme mirne reintegracije pa mi je teže usporediti, ali čini mi se da su Lipik i Pakrac bili razrušeniji. Ja sam u Lipiku ostao do veljače 1992. godine. Uvijek kada dolazim ovdje to su posebne emocije. Kao da sam tu rođen i pupčanom vrpcom vezan. Osim toga tu sam i ranjen 22. prosinca ’91. Ne mogu objasniti te emocije. Tu imam puno prijatelja i svaki puta kada sam tu na proslavi oslobođenja Lipika sam presretan no svake nas godine ima sve manje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

Borna Marinić

Magistar povijesti, Radno iskustvo stjecao je u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji. Autor je nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Urednik je portala Braniteljski.hr te Facebook stranice Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat, također uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju.